Odlomci iz knjige
“Veliki duhovni učitelji, koje čovječanstvo prepoznaje po njihovim religioznim učenjima, filozofskim i znanstvenim istraživanjima, ne postižu brzinu djelovanja Anastazije na ljudski potencijal. Njihova su se učenja jasno očitovala u stvarnom životu nakon stoljeća i tisućljeća od njihova pojavljivanja.
Mimoilazeći moralne pouke i različite rasprave iz područja duhovnosti, Anastazija je uspjela za svega nekoliko dana i mjeseci, na neki tajanstveni način, neposredno djelovati na osjećaje i izazvati provalu osjećaja, stvaralački zanos, što se pokazao u stvarnim djelima različitih ljudi, koji su se s njom povezali svojim mislima. Mi ih možemo prepoznati kao umjetnička djela, kao nadahnuto uznošenje k svijetlome i k dobrome.”
Moskovski istraživački centar o Anastaziji
“… One biljke s kojima određeni čovjek uspostavlja neposredan odnos, stvaraju za njega prostranstvo istinske Ljubavi. One ljubavi bez koje život na Zemlji ne bi bio moguć.
Mnoge ljude iz seoskih ljetnikovaca privlače takva mjesta, jer je tamo za njih stvoreno ovo prostranstvo. I malena sibirska višnja, što si je posadio, i o kojoj si se sam brinuo, željela je učiniti isto što čine sve biljke kad vrše ono što im je predodređeno.
Kad ima mnogo biljaka, one mogu stvoriti za čovjeka značajno prostranstvo Ljubavi. Različite biljke ga mogu stvoriti kad se čovjek s njima druži i pristupa im s ljubavlju. One zajednički mogu stvoriti za čovjeka značajno prostranstvo Ljubavi, što blagotvorno djeluje na dušu i iscjeljuje tijelo. Shvaćaš, Vladimire – sve zajedno, kad ih je mnogo. A ti si brinuo samo o jednoj biljci. Pa se malena sibirska višnja potrudila učiniti to, što mogu učiniti samo različite biljke zajedno.”
“Drveće, Vladimire, daje plodove. Ali ono još stvara prostranstvo Ljubavi. Višnja je jako željela da ga i ti imaš. Ali otkuda je još višnja mogla uzeti snagu da može vratiti ono što je dobila od čovjeka? Ona je već dala sve što je bilo u njezinoj moći, a dobila je zauzvrat još i poseban, umilan odnos prema njoj. I tada je poželjela učiniti više! Sama!”.
“…I s višnjom se desilo nešto nevjerojatno. Što je ona još mogla učiniti za tebe ako ti nisi uzeo istom ljubavlju plodove što su dozreli? Što?
Zadrhtala je ona od poljupca čovjeka, i poletjeli su u svijetlo prostranstvo Svemira misli i osjećaji, koji su svojstveni samo čovjeku, no stvoreni od malene sibirske višnje – o tome kako uzvratiti čovjeku ono što je od njega dobiveno.
Kako podariti čovjeku svoj poljubac ljubavi, ugrijati ga svijetlim osjećajima ljubavi. Misao se usprkos svim zakonima prevrtala u Svemiru, ali se nije uspjela očitovati.
Spoznaja nemogućnosti očitovanja jest – smrt!
Sile svjetla su vraćale višnji misao što ju je stvorila, ne bi li je uništila u sebi i ostala živa. Ali ona je nije uzimala.
Uzvišena želja malene sibirske višnje nije se mijenjala, i bila je neobično čista i plaha.
Sile svjetla nisu znale što učiniti. Veliki Stvoritelj nije mijenjao uspostavljene zakone harmonije. Ali višnja nije umrla. Nije umrla zato što su joj misli, težnje i osjećaji bili jako čisti, a po zakonima Svemira čistu ljubav ništa ne može uništiti. Pa je vrebala na tebe, vrtjela se u želji da se očituje. Ona, sama u Svemiru, željela je stvoriti za tebe prostranstvo Ljubavi.
Ja sam došla na vaš brod ne bih li nekako pomogla i ostvarila želju višnje. Ne znajući još na koga se ona odnosila.”
“…Tisuću žica gitare sad trepere pod prstima današnjih pjesnika Rusije. Kad sam ja još samo maštala o svemu u tajgi, oni su prvi osjetili. Njihove duše… Najprije se samo u jednoj razgorio treperav plamičak i zatitrala je tanahna žica gitare, a zatim su i drugi prihvatili, odazvale su im se duše. Uskoro će njihove pjesme čuti mnogi ljudi. Oni, pjesnici, pomoći će nam ugledati novu zoru. Zoru prosvjetljenja duša ljudskih. Ti ćeš čuti njihove pjesme. Nove pjesme, u čas svanuća.”
“Kad sam došao u stan, htio sam poći spavati, pa sam prilegao. Ali mi pukovnik skitnica nije nikako izlazio iz glave.
Presvukao sam se u čistu odjeću i pošao k njemu. Mislio sam putem: “Možda pristane živjeti sa mnom. On se može svemu prilagoditi. Praktičan je i uredan. I osim toga je umjetnik. Možda može napraviti sliku za ovitak. Pa i za plaćanje stana bit će lakše zajedno s njim zaraditi. Za sljedeći mjesec nemam više čime platiti.”
Kad sam prišao podrumskome prozoru iz kojega smo se provukli u zoru, ugledao sam skupinu ljudi: stanare kuće, policijski auto i “Prvu pomoć”.
Pukovnik skitnica ležao je na tlu zatvorenih očiju i s osmijehom na licu. Bio je uprljan mokrom zemljom. Beživotna je ruka stiskala komad crvene cigle. Kraj zida je stajao polomljen drveni sanduk.”
“Ta on je sve vrijeme htio crtati! I kad mu se to troje skitnica potkralo odostraga, on je crtao. Te ih tako, vjerojatno, nije primijetio. Dugo sam šetala sa svojim psom, a on je sve vrijeme stajao na svome sanduku i crtao. Niti jednom se nije okrenuo od svoga crteža. Evo crteža poviše – pokazivala je žena rukom na cigleni zid kuće.”
Na tmurnome zidu kuće crvenom je ciglom bio nacrtan Sunčev krug i u njegovoj sredini cedrova grančica, a na rubovima i po krugu su bila nekakva nejasna slova.
Približio sam se zidu i pročitao: “Zvonki cedar ruski”. Još su se širile zrake od sunca. Bile su svega tri. Pukovnik skitnica više nije uspio nacrtati. Bile su dvije kratke zrake, treća se širila i iskrivljavala i nestajala, sve do samoga podnožja zida, prema zemlji, gdje je ležao mrtav smiješeći se.
Gledao sam njegovo od zemlje uprljano lice što se smiješilo i mislio: “Možda mu se Anastazija uspjela približiti svojim zračkom u posljednji trenutak njegova života i ugrijati ga. Makar malo ugrijati dušu toga čovjeka i prenijeti je u svijetlu beskonačnost”.”
“Anastazija, tvoje maštanje zahvaća naš svijet i on kao da se počinje mijenjati. Poneki te ljudi osjećaju i razumiju, a i snage se u njih odnekuda pojavljuju, koje čak dovode i do promjena. Svijet pomalo postaje bolji. Ali ti… Zar živiš isto onako, u tajgi, na svojoj čistini? Ja ne mogu živjeti u takvim uvjetima u kakvima ti živiš. A i ti ne bi mogla živjeti u našemu svijetu. Zašto je onda potrebna tvoja ljubav? Tvoja ljubav nema smisla i ja sve dosad ne mogu shvatiti moj odnos prema tebi. A zašto bih i shvatio kad je ionako jasno da mi nikad nećemo biti zajedno.”
“Nismo je napustili, nego smo je ostavili na tom mjestu gdje je rodila njezina majka. U vas postoji pojam – Šambala, Domovina. Osmišljavanje ovih pojmova postaje sve apstraktnijim. Domovina – ona je DOMO-VI-NA, Majka. Prije nego što se dijete pojavi, roditelji za njega trebaju napraviti prostranstvo. Svijet dobronamjernosti i ljubavi. Trebaju mu dati komad zemlje, koja će kao majčinsko okrilje brinuti o tijelu i laskati duši. Koja će otkriti mudrost Svemira i pomoći steći istinu. Što daruje svome djetetu žena koja rađa između kamenih zidova? Kakav je svijet ona njemu pripremila? Je li uopće mislila o svijetu u kojemu će živjeti njezino dijete? Svijet se onda odnosi prema njemu onako kako želi. Želi pokoriti maleno ljudsko biće, učiniti iz njega zavrtanj, roba. Pa tako majka postaje samo promatračem, jer ona nije pripremila za svoje dijete prostranstvo Ljubavi.”
“Pogledali smo uvis i ugledali je. Nad čistinom se uzvisila nevelika loptasta nakupina koja je pulsirala i svijetlila plavkastom svjetlošću. Pod njezinim prozračnim plaštom ispreplelo se mnoštvo plamenih iskri različitih boja poput boja munje. Podsjećala je na veliku loptastu munju. Ali ona je imala razum!
Nije bilo shvatljivo od čega se sastojala i što je predstavljalo njezin razum.
U njoj se osjećala neka neshvatljiva i tajanstvena moć. Ta sila nije izazivala strah. Naprotiv, od nje je proizlazilo ugodno blaženstvo koje potpuno umiruje da nisi imao potrebu ni za kakvim pokretom. Želio si samo biti.”
“Kad smo kasnije dolazili k Anastaziji na njezinu čistinu, vidjeli smo kuglu još nekoliko puta. Shvaćali smo da je za Anastaziju ona bila nešto prirodno, poput sunca, mjeseca drveća i životinja koje su je okruživale. Ona je razgovarala s njom kao i sa svime što ju je okruživalo. Ta razlika izvana nije bila tako zamjetna. Činilo se kao da se Anastazija prema kugli odnosi s većim poštovanjem nego prema drugima, a katkad je znala biti i malo hirovita. Anastazija prema nikome nikada nije bila hirovita, ali s njom si je to zbog nčega dozvoljavala. Kugla je reagirala na njezino ponašanje i udovoljavala hirovima.”
“Moja pramajka je bila ona žena koja je savršeno poznavala način na koji se dojenčetu prilikom dojenja prenosi sposobnost uspostavljanja veze sa Svemirskim Razumom. Već su tada ljudi koji su živjeli u vrijeme civilizacije kojoj je pripadala prestali tome pridavati važnost, poput današnjih. Kad se dijete doji ne treba obraćati pažnju ni na što drugo, nego misliti samo na dijete. Ona je znala što je i kako trebalo misliti, te je svoja znanja željela predati svim ljudima.”
