Odlomci iz knjige
“Približili smo se dobro poznatoj čistini. Anastazija je stajala u blizini grmlja na kraju čistine te je progovorila:
– Sjest ćemo tu u tišini pa ga zatim pogledati! On će se sad probuditi, i vidjet ćeš ga!
Na kraju čistine ispružila se na boku pokraj drveta medvjedica. Nisam vidio nikakvo dijete. Postajao sam sve nemirniji, a srce mi je počelo neobično udarati.
– Ta gdje je on? – upitao sam Anastaziju sve uznemireniji.
– Pogledaj pažljivije! – odgovorila mi je. – Evo, vidi mu se glava i noge ispod medvjeđe šape! On na njoj spava, u njezinim slabinama gdje mu je mekano i toplo, a ona drži svoju šapu iznad njega i ne stišće ga, nego ga samo nježno pokriva.
Ugledao sam sitno dječje tijelo koje je ležalo ispod gustoga medvjeđeg krzna, u slabinama velike zvijeri, ispod njezine malo podignute prednje šape. Medvjedica se ispružila na boku i nije se pomicala. Samo se osvrtala oko sebe i okretala glavu. Kad su se pomaknule sitne noge u gustome krznu, medvjedica je malo podignula šapu. Dječak se budio. Kad je pomaknuo ruku, medvjedica je podignula šapu, a kad je spustio ruku, ona ga je ponovno prikrila. Pomicala je samo šapu i glavu, a tijelo joj je mirovalo.
– Zar ona tako leži cijelo vrijeme u jednoj pozi i ne miče se? Nije li joj to teško?
– Ona može tako dugo ležati ne pomaknuvši se. To joj uopće nije teško. Ona se osjeća vrlo ugodno kad se on uvlači u svoj krevetić. Sad je uopće počela dizati glavu i osjećati se veoma važno. Nije dozvolila čak ni svome dragome da joj se približi kad je došlo vrijeme parenja. No kad naš sin malo poraste, ona će pozvati k sebi svoga dragoga.
Slušao sam Anastaziju i nisam prestajao promatrati kako su se sitne noge počele pomicati ispod ogromne medvjeđe šape. Medvjedica je podignula jednu šapu uvis.
Dječak je počeo micati rukama i nogama protežući se. Podignuo je glavu i iznenada utihnuo.
– Zašto se prestao micati, zar će opet zaspati? – upitao sam Anastaziju.
– Pogledaj pažljivije, on mokri! Medvjedica ga opet nije uspjela spustiti navrijeme na travu, a možda nije ni htjela jer ga je razmazila.
Sitni se mlaz slijevao na medvjeđe krzno. Medvjedica je ležala šutke s dječakom i nije čak niti šapu pomaknula dok dječak nije prestao mokriti. Zatim se okrenula na drugu stranu, a dječak se skotrljao na travu.
– Dobro! Eto vidiš, ona zna da će naš maleni čovjek nastaviti svoj važan posao – veselo je odgovorila Anastazija.
Sitno tijelo malenoga čovjeka je ležalo na tlu i naprezalo se. Nad njim je stajala velika medvjedica i, činilo se da mu pomaže svojim oštrim glasom gotovo se naprežući zajedno s njim. Dječak se okrenuo na trbuh te je pomaknuo ruke i počeo četveronoške puzati po travi. Stražnjica mu je bila malo zaprljana od nečistoće. Medvjedica je napravila korak približivši mu se, a na to je, kao da mu je dadilja, polizala jezikom malenu dječju stražnjicu i obrisala nečistoću. Jezikom je odgurnula dječaka, koji je pao na trbuh te se umirio i počeo puzati dalje. Medvjedica je ponovno krenula za njim pa ga opet liznula, što nije bilo potrebno jer je sve ionako bilo čisto.
– Što misliš, Vladimire, bi li ona mogla skinuti pelene, a možda i gaćice te mu nadjenuti nove? – tihim je glasom upitala Anastazija.
– Slažem se! – odgovorio sam šapćući. – Ionako je sve jasno!
Dječak se okrenuo na leđa, no kad ga je nametljiva medvjedica ponovno liznula između nogu, on se spretno izvukao uhvativši se sitnom rukom za krzno na medvjeđoj njušci.
Dječak se svojom sitnom rukom lagano podupro o medvjeđe krzno, a medvjedica je očigledno popustila pritisku. Njezina velika glava je legla na tlo pokraj dječakovih nogu, koji se uhvatio za njezinu njušku, i odgurnuvši se drugom rukom počeo se penjati navrh glave životinje.
– Kamo se uputio?
– Do očiju medvjedice. Oči joj se sjaje, što mu je zanimljivo te ih uvijek želi dodirivati.
Dječak je ležao na trbuhu na medvjeđoj njuški gledajući medvjedici u oči te ih je pokušao dodirnuti prstom, no medvjedica je odmah zaklopila oči. Prstom joj je dotaknuo kapke. Sačekao je još malo, i kad se sjaj u očima ugasio, dječak je počeo silaziti s medvjeđe njuške. Spustio se na travu i počeo puzati, pa se smirio i zagledao u travu. Medvjedica se podigla te se dvaput oglasila rikom.
– To ona zove vučicu. Treba se umiti i nešto pojesti. Sad ćeš vidjeti kako će jedna s drugom lijepo razgovarati – odgovorila je Anastazija.
Nakon nekog vremena na kraju čistine se pojavila vučica, no medvjedica je uopće nije dočekala prijateljski, nego prijeteći, s rikom. Vučica je također nije prijateljski pozdravila. Pogledom je obuhvatila cijelu čistinu. Lakim se korakom uputila nakraj čistine te se potom prošetala. Zatim se sakrila i iznenada visoko poskočila, pa se ponovno sakrila kao da se sprema napasti.
– Gdje im je prijateljstvo? – upitao sam. Zašto ju je medvjedica pozvala da bi joj se potom oglasila rikom? Zar se vučica nije također ružno ponijela?
– Tako su one porazgovarale. Medvjedica je zaustavila vučicu rikom ne bi li se uvjerila je li s njom sve u redu: nije li bolesna i nije li opasno pustiti je u blizinu djeteta čovjeka. Željela se uvjeriti je li vučica dosta jaka da može zaštititi dijete. Vučica je pokazala da je s njom sve u redu. Pokazala je to na djelu, a ne samo glasanjem. Sam si vidio da se prošetala i dosta visoko skočila.
Medvjedica je doista otišla u miru s čistine nakon što je pripazila na vučicu. Vučica je legla na travu nedaleko od dječaka. Dječak je još neko vrijeme nešto promatrao i dodirivao rukama u travi, a kad je primijetio vučicu, otpuzao je do nje. Dopuzavši do nje, počeo je svojim sitnim rukama doticati njezinu njušku, gladiti prstom zube u otvorenoj čeljusti vučice i udarati dlanom po njezinu jeziku. Vučica ga je polizala po licu. Zatim je maleni Vladimir dopuzao do njezinoga trbuha, dodirnuo vrške njezinih prsa te je počeo sisati prste na svojim rukama i mrštiti se.
– Našemu sinčiću je vrijeme da nešto pojede – opet je progovorila Anastazija. – No on još nije tako jako gladan da bi počeo jesti mlijeko vučice. Ja ću se sad udaljiti na neko vrijeme, a ti odi prema rubu čistine i sjedni. Ugleda li te, on će se zainteresirati i dopuzati do tebe. Nemoj ga samo sam hvatati. On je već čovjek. Iako izgleda malen, besmisleno hvatanje neće razumjeti. Bit ćeš nasilan ako ga uzmeš za ruke bez pristanka. Neće te shvatiti ako ga uhvatiš protiv njegove volje. Čak ako to učiniš u dobroj namjeri, no svejedno protiv njegove volje. Nećeš ostaviti lijepi utisak.
– Dobro, neću ga uhvatiti. Sjest ću. A hoće li me vučica dodirnuti?
– Ti sad imaš takav miris da te ona neće dotaknuti.
Anastazija je lupila dvaput po svome bedru, a vučica je ustala i pogledala prema njoj, pa prema djetetu, koje se opet počelo igrati s nekakvim kukcem te je potrčala prema Anastaziji.
Anastazija mi se sasvim približila te je dozvala vučicu da joj priđe bliže naredivši joj pokretom ruke da legne.
– Možda bih je trebao pogladiti da se napokon sprijateljimo? – predložio sam.
– Neće joj se svidjeti ako se budeš odnosio prema njoj pretjerano zaštitnički. Ona je sve shvatila i neće te dotaknuti, no ne voli kad se pokazuje prividan osjećaj nadmoći – odgovorila je Anastazija. Anastazija je opet naredila vučici da pođe prema čistini te je potrčala po nekome svom poslu obećavši da će se uskoro vratiti.
Izašao sam iz grmlja, otkuda sam potajno promatrao s Anastazijom ono što se dešavalo na čistini. Izašao sam i sjeo na travu na desetak metara udaljenosti od malenog Vladimira. Sjedio sam tako na travi petnaestak minuta. Nije obraćao na mene pažnju. Pomislio sam da me uopće neće primijetiti budem li tako tiho sjedio te sam zacvokotao dvaput jezikom.
Dječak je okrenuo glavu i ugledao me. Sin! Moj sin me bez prestanka promatrao, a ja sam ga gledao s uzbuđenjem te mi je čak postalo vruće od uzbuđenja.
Poželio sam potrčati prema njemu, podići na ruke maleno tijelo, stisnuti ga i približiti grudima. No suzdržavao sam se ne samo zbog Anastazijine zamolbe, nego i zbog prisutnosti vučice.
Moj maleni sin se iznenada počeo micati te je polako dopuzao do mene. Srce mi je tako počelo kucati da ga se moglo čuti. Zašto je počelo tako jako kucati? Dječak se mogao preplašiti jer je počelo tako jako udarati.
On je cijelo vrijeme puzao pa se ponovno zainteresirao za nešto u travi te počeo posezati rukom za nekim kukcem. Zatim je počeo promatrati nešto što mu je puzalo po ruci. Nije se približio ni za tri metra. Moj maleni sin mi se nije približio ni za tri metra.
Nije mi se približio samo zbog nekakvog kukca. Kakav je to svijet u toj travi i kakav život, za koje se tako jako počeo zanimati? Čudan je tu poredak i čudni su propisi u šumi. Pred djetetom je stajao rođeni otac, a njega je više zanimao nekakv kukac. Tako ne bi trebalo biti. Dijete bi trebalo shvatiti da je otac važniji od kukca.
Dječak je iznenada podignuo glavu i okrenuo se prema meni. Nasmiješio se otvorivši svoja bezuba usta te je požurio i dopuzao brže nego obično. Već sam se pripremio da ću ga uhvatiti, kad sam ga ugledao kako puže mimo mene ne obrativši na mene pažnju.
Osvrnuo sam se i ugledao odostraga Anastaziju kako se smiješi. Sjela je spustivši ruku na travu dlanom okrenutim prema gore. Dječak se smiješio i puzao prema majčinim grudima. Anastazija ga nije uhvatila, nego mu je samo malo pomogla da lakše dopuže i privuče se njezinim grudima. Dječak je uskoro ležao na njezinim rukama i smiješio joj se plješćući svojim sitnim rukama po golim Anastazijim grudima. Zatim je dodirnuo i pogladio vršak njezinih grudi, privinuo se k njemu i stao sisati čvrste Anastazijine grudi. Anastazija me samo jednom pogledala i primaknula prst na svoje usne pokazavši mi da trebam šutjeti. Sjedio sam cijelo vrijeme dok je ona dojila sina.
Anastazija je izgleda zaboravila na mene dok je dojila. Niti je mislila na sav okolni svijet. Gledala je cijelo vrijeme samo sina. Činilo se kao da oni nekako razgovaraju jedan s drugim. Činilo se zato jer je dječak stalno sisao. Zatim je iznenada prestao sisati, te se odvojio od vrška grudi i počeo promatrati Anastazijino lice. Katkad ju je promatrao s osmijehom, a katkad je bio ozbiljan. Zatim se smirio i neko vrijeme spavao na majčinim rukama. Kad se probudio, opet se nasmiješio, a Anastazija ga je smjestila na svoj dlan držeći ga za leđa.
Lica su im bila sasvim blizu, a dječak je rukama dodirivao Anastazijino lice približivši svoj obraz njezinom obrazu, kad me je ponovno ugledao. Opet je utihnuo neko vrijeme i radoznalo me promatrao.
Zatim je protegnuo svoju malenu ruku prema meni približivši mi se tijelom i izgovorivši “e”. Nehotice sam ispružio prema njemu svoje ruke kad mi ga je dala Anastazija.
Držao sam na rukama maleno tijelo svoga rođenoga, tako željenog sina. Zaboravio sam na sve drugo. Silno sam želio učiniti nešto za njega. Dječak mi je dirao lice, gurkao se pritiščući ga svojim usnama, a zatim je odskočio i namrštio se, jer ga je očigledno počelo bosti moje neobrijano lice. A zatim sam, ne znam ni sam zašto, tako silno želio poljubiti maleni topli obraščić. Odlučio sam ga poljubiti. No umjesto poljupca, zbog nekog sam ga razloga dvaput polizao po obrazu kao što je to učinila vučica. Dječak se odmaknuo od mene i s izrazom čuđenja počeo treptati očima. Zvučan, glasan Anastazijin smijeh se počeo razlijegati čistinom. Dječak je istoga trena pružio prema njoj svoje sitne ruke te se također počeo smijati i micati u mojim rukama. Shvatio sam da je on molio da ga se pusti. Moj je sin želio otići od mene. Nisam se usprotivio njegovoj volji i pravilima ponašanja koja su ovdje vladala te sam ga spustio na travu. Dječak je odmah otpuzao prema Anastaziji, a ona je poskočila i nasmijala se te me prestigla i sjela s druge strane sasvim blizu mene. Dječak se odmah pokazao i smiješeći se dopuzao do nas te se popeo na Anastazijine ruke i ponovno me dodirnuo svojom malenom rukom za lice. Bio je to prvi put da sam se susreo sa svojim sinom.”
O ODGOJU DJECE
“Već sam rekao da se ne samo sama Anastazija, nego i njezin cjelokupni rod, čija je obitelj vrlo stara, odnosi prema novorođenome kao prema božanstvu ili kao prema čistome anđelu. Po njima nije dozvoljeno prekinuti misaoni proces djeteta”.
“Anastazija misli da kukac ima savršeniju građu od svega onoga što nije stvorila priroda, čak i od primitivnoga graditelja za djecu.
Dijete, koje ima mogućnost razgovora s tim savršenijim stvorenjima, postaje i samo savršenije negoli kad razgovara s neživim, primitivnim predmetima.
Anastazija osim toga tvrdi da je svaka trava, kao i svaki kukac, uzajamno povezana s cjelokupnim univerzumom te da oni u konačnici pomažu djetetu shvatiti stvarnost Svemira i sagledati ne samo sebe u toj stvarnosti, nego i svoje predodređenje. Umjetno stvoreni predmeti nemaju takvu povezanost i na nepravilan način vrše raspored onoga što je primarno i vrijedno u mozgu djeteta”.
PROSTRANSTVO LJUBAVI
“…Od svih bića u beskrajnome Svemiru, samo jedno može utjecati na sudbinu čovjeka, i ono zauzima mjesto između Boga, Raja, sretne zvijezde i čovjeka.
– Znači da na svijetu postoji biće koje je jače od Boga?
– Nema ničega na svijetu što je jače od božanskoga nadahnuća. No postoji biće koje mu je slično po snazi, i koje može zauzeti mjesto između Boga, koji je najnježniji odgajatelj i malenoga djeteta koje je slično anđelu, a koje je čovjek.
– Što je to i kako ga zovu?
– To biće je čovjek roditelj.
…”
“Prostranstvo Ljubavi se stvara u utrobi majke, a zatim se počinje širiti. Samo čovjek može uništiti ili poboljšati prostranstvo Ljubavi”.
“…
– Eto, opet si započela sa svojom maštom. Nije tako mnogo vremena prošlo otkako si počela maštati, no nije puno učinjeno. Knjiga je tu, slike i stihovi, no gdje je to što se treba ostvariti za sve ljude na globalnom planu? Ne treba samo govoriti o svijetlim mladicama koje rastu u ljudskim dušama. Pokaži ono što će se moći dodirnuti i doista osjetiti! Ne možeš pokazati! Ne možeš!
– Mogu!
– Onda pokaži!
– Pokažem li, podvrgnut ću te iskušenju da prije vremena rastvoriš samo one mladice koje će tek niknuti. No tko će ih tada spasiti od zlokobne tuče?
– Ti ih spasi!
– Morat ću tako učiniti i ispraviti svoju pogrešku.
Zahvaljujući Anastaziji doznao sam za pojavu koja je bila još neobičnija i potresnija od one, koju sam opisao u prethodnim knjigama. Preda mnom, u meni ili pokraj mene, ne znam, učas se pojavilo mnoštvo prelijepih lica ljudi različite dobi s raznih krajeva Zemlje.
To nije bilo samo svjetlucanje. Ljudi su se pokazivali u svojim lijepim djelima, kao i njihova lica. Mogla se vidjeti okolina koja ih je okruživala i ono što im se tijekom godina događalo ili što im se dogodilo zahvaljujući njima samima. Svi su bili iz današnjeg vremena. Da bi se takvo obilje obavijesti moglo vidjeti u kinu, bilo bi potrebno mnogo godina, a tu je trebao samo jedan trenutak. Ponovno je ispred mene bila Anastazija. Nije čak ni držanje promijenila. Progovorila je odmah čim sam je pogledao:
– Vladimire, jesi li pomislio da su tvoja viđenja samo nekakva hipnoza? Molim te, nemoj misliti o zagonetki s čijom su se pomoći oni pred tobom pokazali! Govorili smo o djeci, o onome što je najvažnije! Jesi li vidio djecu? Reci!
– Da, vidio sam djecu. Lica su im izgledala pametna i dobra. Sama djeca su gradila dom, prelijepi veliki dom. Pjevala su. Vidio sam među njima i sjedokosog čovjeka. Taj čovjek je akademik. Odmah mi se učinio vrlo mudar. Samo što je neobično govorio. On je smatrao da djeca mogu biti pametnija čak i od onih koji imaju znanstveni stupanj. Djeca su s tim sjedokosim akademikom razgovarala kao sa sebi ravnim, ali i s poštovanjem. No onda kad se pojavilo viđenje, moglo se vidjeti mnogo toga o djeci: o njihovu neobičnom načinu učenja, u njihovu maštanju. No to je bilo samo viđenje, i što o njemu drugo reći. U stvarnome životu je sve drukčije.
– Vladimire, ti si vidio stvaran život, i u tome ćeš se uskoro moći uvjeriti!
Nevjerojatno, ali se sve upravo tako i dogodilo. Dogodilo se! Vidio sam!
…”
AKADEMIK ŠČETINJIN
“Nisam se mogao suzdržati pokazati te nevelike mladice. Nisam se mogao suzdržati, čega se i bojala Anastazija. Evo što se dogodilo.
Prolazio sam puteljkom pokraj kuhinjskih stolova koji su se nalazili vani, za kojima su radila djeca. Iznenada sam osjetio kako me prožima ugodna toplina, kao da je netko usmjerio prema meni toplinski reflektor. Osjećaj topline bio je poput onoga koji se širio od Anastazije kad je ona promatrala usmjeravajući svoj pogled. Taj put je on bio posve slab. Zaustavio sam se i pogledao ustranu otkuda se širila toplina. Za zadnjim je stolom sjedila jedanaestogodišnja djevojčica koja je čistila rižu. Gledala me i smiješila se. Sjeo sam do nje. Od blizine plavkaste svjetlosti koju su isijavale njezine oči postalo mi je još toplije. Upitao sam je:
– Kako se zoveš?
– Dobar dan! Zovem se Nastja.
– Dakle, ti možeš grijati svojim pogledom kao što i Anastazija čini?
– Jeste li osjetili?
– Da.
Malena Nastja, iako ne u potpunosti, vladala je istom sposobnošću kao i Anastazija i mogla je grijati svojim pogledom. Prišla nam je Natalija Sergejevna Bondarčuk i sjela s nama za stol. Snimatelj je uključio kameru. Nimalo se ne zbunivši, Nastenjka je nastavila svoj posao i stala odgovarati na pitanja:
– Gdje nalazite znanja i sposobnosti?
– U zvijezdama.
– Što si shvatila iz razgovora s Anastazijom iz Sibira?
– Veoma je važno shvaćati i voljeti svoju domovinu.
– Zbog čega je to veoma važno?
– Stoga jer domovina predstavlja to što su stvorili naši daleki i bliski roditelji.
– Tko su tvoji roditelji? Gdje radi tvoj otac?
– Moj je tata učitelj. U školi u kojoj radi je također dobro, no ovdje je bolje.
– Vi živite ovdje kao jedna složna, sretna obitelj. Zaboravite li katkad svoje roditelje?
– Naprotiv, mi sve više i više volimo svoje roditelje, mi im šaljemo lijepe misli da bi i njima bilo dobro.
Dok je kinokamera snimala, tako sam poželio da Nastenjka pokaže skepticima što je to pogled kojim grije. Zamolio sam je:
– Nastenjka, pokaži mnogim ljudima kako se može grijati pogledom! Tu je kamera, pogledaj u objektiv i ugrij sve koji budu gledali!
– Jako je teško ugrijati sve odjednom. Mogu ne uspjeti.
No ja sam bio uporan. Ponavljao sam svoju zamolbu. S Nastenjkom se počelo dešavati doslovno isto što i s Anastazijom kad je u šumi snagom svoje volje pokušavala s udaljenosti spasiti svojim zračkom muškarca i ženu od mučenja razbojnika. Opisao sam tu situaciju u prvoj knjizi.
Anastazija je tada najprije rekla:
“Ali to nije u mojoj moći, to kao da je već ranije smišljeno, ne od mene; ja se ne mogu izravno umiješati. Oni su sad jači”.
Napokon je pristala nakon što sam je uporno molio, iako je znala da može umrijeti.
Malena Nastenjka je također pokušala izvršiti moju molbu nakon što sam je uporno molio. Ona je dvaput zaredom udahnula zrak ne izdahnuvši, nakratko je zatvorila oči, a zatim počela gledati u objektiv kamere. Snimatelj je zastao kao da je začaran. Natalija Sergejevna Bondarčuk je iznenada skinula rubac i prekrila njime Nastenjku. Ona je prva primijetila kako joj je tijelo počelo podrhtavati, lice blijediti. Shvatio sam da ne bih trebao ponovno moliti. Niti je trebalo trošiti energiju na nevjernike. To će samo pojačati njihovo oštro suprotstavljanje.
Odrasli koji su došli s nama nisu se mogli suzdržati od želje da se približe djeci. Dodirivali su ih, grlili i milovali kao da su mačići. Zašto sam došao s tako puno odraslih ljudi? Znao sam da u tu školu dolaze različite komisije i delegacije, kojih su predstavnici na raznim položajima, i oni dolaze samo ne bi li zadovoljili svoju znatiželju i osjetili dobro koje stvaraju polaznici škole. Oni im se uspijevaju približiti i uzimaju od njih, no sami im ništa ne daju. Možda je Anastazija u pravu kad kaže: “Želiš li osjetiti dobro koje ti pruža sveto mjesto, razmisli što mu ti možeš dati! Ako se svjetlo nije naučilo širiti, zašto ga uzimati i čuvati u sebi kao u grobnici”. Zatekao sam se u toj školi također zbog znatiželje. Akademik Mihail Petrovič Ščetinjin me je primio zahvaljujući Anastaziji. Djeca su čak i stol postavila i ugostila i mene i one koji su došli sa mnom. Mi tu nismo uzimali samo hranu. Plamen živih dječjih očiju dao nam je puno više. No što ćemo im mi dati zauzvrat? Hoćemo li ih pogladiti zaštitnički po glavi? Povukavši se ustranu, stajao sam ljut sam na sebe i razmišljao sam. Iznenada su mi se se približile i stale pokraj mene moje poznanice Lena i Nastenjka.
– Opustite se! – tiho je progovorila Nastenjka. – Odrasli uvijek tako čine. Žele ih dodirnuti, zagrliti. Misle da ih je najvažnije zagrliti. A Vi ste danas od jutra stalno nervozni. Pođimo na čistinu i ispričat ćemo Vam o Anastaziji! Ja znam u kojemu je ona sada prostranstvu.
Kad smo došli do čistine, snimatelj koji nam se pridružio zamolio me:
– Pokušajmo još intervjuirati djevojčice! Možemo snimiti prelijepe kadrove. Pogledaj kako je lijep krajolik i nitko nam ne smeta!
– Možda ne bismo trebali? Zacijelo smo ih već izmučili kojekakvim pitanjima.
– No one će svejedno s tobom rado porazgovarati. U tu školu nerado puštaju posjetitelje i novinare. A nama se pružila jedinstvena mogućnost. Šteta bi je bilo propustiti. Shvati da ti govorim kao profesionalac!
Uzeo sam u ruke mikrofon i obratio se djevojčicama:
– Trebao bih vas intervjuirati! Sad ću vam postavljati pitanja. Hoćete li na njiih odgovoriti?
– Postavljajte pitanja ako morate! – odgovorila je Lena, a Nastenjka je dodala:
– Jasno da ćemo odgovoriti!
Djevojčice su stale jedna pokraj druge, popravile su svoju dugu svijetlu kosu te me počele pažljivo gledati u oči očekujući pitanje.
Nakon što sam im postavio dva uobičajena pitanja zašutio sam jer sam shvatio da im slična uobičajena, očekivana pitanja postavljaju svi odrasli koji im dolaze, kao i članovi svih mogućih komisija te novinari, no one im mogu odgovoriti samo na pitanja koja se odnose na one teme, o kojima svaki odrastao čovjek nije imao priliku misliti. Bio je u pravu kozački ataman kad je rekao:
– Moj sin je učio tri mjeseca u toj školi, a ja osjećam da sam moram ubrzo nešto shvatiti, inače ću pokraj njega izgledati glup.
Ne ponižavamo li mi uopće našu djecu postavljajući im glupa pitanja te im na
taj način jasno dajemo do znanja da za nešto više nisu sposobna? Šutke sam stajao ispred djevojčica s mikrofonom, i vidio sam po njihovim licima da su brinule za mene vidjevši da sam se izgubio jer ne znam o čemu s njima govoriti. Priznao sam im pošteno:
– Ne znam o čemu bih s vama razgovarao i koje bih vam pitanje postavio!
Nastala je posve smiješna situacija. Stajali smo snimatelj i ja, dva odrasla muškarca, a ispred nas su dvije djevojčice energično podržavajući jedna drugu, bez razmišljanja počele brzo objašnjavati kako treba intervjuirati i razgovarati s drugim čovjekom:
– Opustite se! Treba se znati opustiti! Najvažnije je govoriti iskreno, o tome što je važno, što nas muči.
– Ne mislite na nas! Treba misliti o drugome čovjeku kad se s njim razgovara, no na nas ne morate misliti kad vam je teško. Opustite se!
– Vaša pitanja nam možete postaviti iz dubine duše, i mi ćemo vam odgovoriti. Ne mislite na nas!
– Ne možete li nam postaviti pitanja, mi ćemo vam sami nešto ispričati…
Djevojčice su se kretale čistinom i smiješile se, dodirivale su vlati trave i razgovarale. Dubina njihova razumijevanja Svemira, osjećaj čistoće koji se širio iz duše i oči koje su svijetlile dobrotom dovodili su me u stanje smirenosti i pružali mi samopouzdanje. Snimatelj je snimao izdaleka, a kadrovi su se glatko smjenjivali. Kasnije sam puno puta gledao videokasetu, koju mi je darovala Natalija Sergejevna. Gledao sam kako se čistinom kreću svjetlokose, bijele čarobnjakinje. One će porasti. U toj školi ih ima tristo”.
ŠAMBALA
“…
– Tražitelji traže stoljećima sveto mjesto na Zemlji. Misle da se ono zove Šambala te da će se na tome mjestu svatko povezati s mudrošću Svemira.
No Šambalu nije nitko mogao pronaći, iako su tražitelji proputovali mnogo stranih zemalja. Neće je niti naći budu li tako tražili, jer Šambala se nalazi unutar svakoga, a njezino izvanjsko očitovanje stvaraju ljudi.
– Reci određenije što treba učiniti da bi se povezali s mudrošću Svemira, postali sretni, no ne iznutra! Unutar nas je sve nekako nejasno. Reci o tome što je izvana, što treba graditi, sijati, uništavati?
– Svaki stanovnik velikoga grada bi trebao pronaći smolastu cedrovu šišarku i njezin oraščić pomiješati sa svojom slinom. Trebao bi ga posaditi u svome domu, u nevelikome loncu, te svaki dan zalijevati. Prije zalijevanja bi trebalo opustiti prste na rukama, smiriti se, te potom sebi, no najvažnije, svojoj djeci, poželjeti dobro, kao i shvaćanje Boga. Tako bi trebalo činiti svaki dan.
Kad nikne mladica, trebalo bi s njom mentalno porazgovarati o onome što je tajnovito. Kad dođe ljeto i kad ne bude prohladno, lončić s mladicom treba iznijeti po noći van i metnuti ga zajedno s drugim biljkama. Neka bude neko vrijeme zajedno sa zvijezdama, mjesecom, suncem, neka osjeti kišu i vjetar i kako diše trava u blizini, a zatim neka se vrati u svoj dom, svojim prijateljima i roditeljima. To bi trebalo činiti često, kad poželimo ili nađemo vremena.
Mladica će izrasti i trajati stoljećima. Cedar živi više od petsto godina. On će dati potomstvo i ispričat će mladome cedru o njihovoj duši. Kad kućni cedar izraste do visine od trideset centimetara, u rano proljeće se može posaditi u zemlju mladica. Gradske vlasti bi trebale dodijeliti svakome tko nema zemlju barem jedan kvadratni metar zemlje da bi mogao posaditi mladicu”.
POLEĐINA TREĆE RUSKE KNJIGE
“Hej Nostradamuse! Nostradamuse, ti nisi predskazao, nego stvorio svojom mišlju datume strašnih kataklizmi na Zemlji! Prisilio si mnoge ljude da ti povjeruju i time si upotrijebio njihove misli da bi se materijaliziralo ono što je loše! Nad planetom vreba tvoja misao, plaši ljude proročanstvom i bezizlaznošću, no ona se više neće ostvariti. Neka se tvoja misao sukobi s mojom! Jasno, ti sve unaprijed znaš, i stoga tako brzo uzmičeš!”
