VII. knjiga: Životna energija

Odlomci iz knjige

SAM SI TVORAC SVOJE SUDBINE

“Što je sudbina i kako je odrediti? Mnogi misle da sudbinu netko određuje odozgo. To je Onaj koji svakome čovjeku jednostavno daje najjaču energiju u Svemiru, koja može stvarati kako sudbinu onoga koji vlada, tako i nove galaktike u Svemiru. Ta se energija zove “misao čovjeka”.

Znamo da nam znanje za to nije dostatno nego da bismo to ostvarili trebamo i sposobnost spoznavanja i osjećanja. Ovisno o tome koliko to možemo osvijestiti, osjetiti i shvatiti ovisi i stupanj u kojemu će nam se otkriti tajne Svemira, kao i čudnovate pojave, za koje ćemo zapravo reći da su zakonite pojave.”

“Sretan ćemo život ostvariti ne samo za sebe nego i za svoje bližnje uspijemo li misaonu energiju spoznati i prihvatiti. Čovjeku je predodređen jedino sretan život na Zemlji.

Potvrdimo vjerodostojnost ovih zaključaka:

Prvi se odnosi na određenje čovjeka kao misaonog bića. Drugi je zaključak ovaj: U Svemiru nema veće sile od energije misli: sve što vidimo, kao i mi sami, stvoreno je zahvaljujući energiji misli.”

 

HVALA

“Bog se utjelovljuje na mnogo načina. Tako i svaka vlat trave predstavlja očitovanje njegovih misli. Kugla možda nije predstavljala ono najvažnije utjelovljenje u kojem se Bog očitovao, ali se zato kroz nju Bog očitovao kao kroz jedan od Svojih najmoćnijih likova, koji se sastojao od mnoštva pripadajućih dijelova, sve do energije misli i osjećaja.

Evo što se dogodilo. To se desilo nakon što si napisao pet knjiga. To se desilo nakon što su objavljene njezine riječi, zapravo, nakon što je Anastazija otpustila svoje osjećaje, koji su se proširili i poput plamena mača probili prostor kojim vladaju mračne sile, što opisuju ove riječi:

“Zlo, pripremi se, nestani sa Zemlje i kreni na mene!”

Anastazijine riječi nisu samo riječi, u što si se, kao i mnogi drugi, mogao više puta uvjeriti. Zlo je tako usmjerilo svoju nevidljivu energiju na Anastaziju i počelo ju napadati. Počeli su se pojavljivati bijeli krugovi, a trava je počela blijediti. Znalo se dogoditi da je Anastazija na trenutak izgubila svijest. Nismo znali kako joj pomoći.

Unučica od nas nije tražila pomoć. Budući da nije tražila pomoć, to je značilo da je sve svakako morala izdržati sama.

U zadnje smo vrijeme primijetili kako su se sve više pojačali napadi na nju. Kao u smrtnoj boli, zlo je pokušavalo zadati svoj posljednji udarac.

U to je vrijeme naša unučica jačala. Unučica se u zadnje vrijeme znala tresti od učestalih napada. Tada bi išla na obalu jezera.

Jezerska joj je voda nekako brzo vraćala snagu. Anastazija bi se kupala plješćući po vodi i roneći, nakon čega bi izišla puna snage, kao i prije. Toga smo dana promatrali Anastaziju, koju su opet napale mračne sile, kako oprezno korača prema jezeru.

Kad se zaustavila, naslonivši se na deblo cedrova drveta, ne bi li predahnula, otac je uznemireno progovorio: “Unuka je danas morala prevladati nešto neobično. Nije joj bilo lako. Pogledaj kako joj se u zlaćanim vlasima pojavio sijedi pramen.” Zatim smo promatrali, kako se odgurnula od debla, pa napravila jedan pa drugi korak, i pošla prema jezeru, a zatim se zaljuljala pa opet zastala.

Pred njom se tada u prostoru pojavila plamena kugla. No taj su put munje, kojima je sijevala, mijenjale boju, a u njoj, kao da su ključali vulkani. Nevidljiv su plašt prožele prijeteće plamene strijele, a iz plamene je kugle probijalo svjetlo munje, koje se zatim izgubilo u prostoru. Kugla nije postajala manja nego joj se promjer povećao, a vrtlog unutarnjih energija se vidljivo zgusnuo i počeo sve jače ključati. Kugla nije lebdjela u prostoru nego se skupljala i širila, poput srca. Zatim je iznenada zastala, utihnuvši kao da se sprema donijeti neku odluku. Iz kugle je onda prema Anastaziji poletjelo tisuće munja, koje su predstavljale energije.

Ne znam kad je Anastazija, tako oslabljena, uspjela podići ruku. Otac i ja to nismo primijetili, iako smo cijelo vrijeme promatrali, premda nismo ni okom trepnuli. Bio nam je jasan smisao njezina pokreta. Ona je zaustavljala munje koje su bile usmjerene prema njoj. Ali zašto? Tada to nismo mogli shvatiti.

Bilo nam je jasno da je kugla svojom energijom mogla obnoviti sve Anastazijine snage, zapravo, mogla joj je dati novu energiju te joj tada ne bi moglo prijetiti ništa izvana. Ali zašto je Anastazija odlučila postupiti po svome?

Uskomešalo se na tisuće zračaka, i oni su se usmjerili prema Anastaziji koja je stajala podignute ruke, ali je nisu dotaknuli. Zračci bi se izgubili u pobješnjelu vrtlogu kugle da bi se ponovno istrgnuli i usmjerili prema Anastaziji, ali je ni ovaj put nisu dotaknuli. I tada je Anastazija polako i nježno izgovorila riječi, obrativši se zračcima i kugli:

– Molim Te, zaustavi nalet Tvoje energije. Nemoj me dotaknuti. U Tvome jezeru ja mogu povratiti snagu. Trebam do njega doći. – Kugla je istoga trena povukla sve svoje zračke. Sva je zadrhtala i počela pulsirati poput srca. Zatim je pojurila uvis i sijevnula, kao da se rasprsnula, pa se opet skupila.

Bezbroj je njezinih zračaka pojurilo prema zemlji dotaknuvši raslinje i stazu kojom se Anastazija uputila prema jezeru.

Zatim se pojavila nova slika, i staza se zasvijetlila u milijun pulsirajućih boja, i stvorio se luk od različitih boja duge, koji se uzvisio nad stazom, kojom je Anastazija pošla prema jezeru.

Put koji je vodio prema jezeru predstavljao je najčudesniji prizor. Anastazija je trebala proći ispod pobjedničkoga luka. Učinila je korak, ali se pomaknula ustranu. Nije pošla putem koji je za nju pripremila plamena kugla. Polako se približila jezeru. Zatim je uronila pa opet izronila. Jednostavno je ležala na vodi raširivši ruke, i pljeskala je rukama po vodi da bi joj se povratile snage.

Nije nam bilo shvatljivo Anastazijino ponašanje prema plamenoj kugli, to jest prema Bogu. No ono što je kasnije uslijedilo,… bilo je uopće povezano s preokretom u svijesti cijeloga čovječanstva odnosno s izmjenom ravnoteže energija u Svemiru.

Anastazija je na još vlažno tijelo navukla svoju laganu haljinu, pažljivo je na njoj poravnala nabore, a zatim popravila kosu, približila ruke grudima i progovorila kao da se obraća prostoru oko sebe:

– Oče moj, koji si beskrajan, Ja sam Tvoja kći između drugih savršenih bića. Trebam prekinuti svađu entiteta u Svemiru o tome koliko su savršena Tvoja bića i imaju li ikakvih mana.

Oče moj, koji si beskrajan. Ti si udovoljio mojoj molbi i nisi me dotaknuo.

I više niti jedan od njih neće reći da se raj na Zemlji može povratiti jedino ako Bog popravi svoja nesavršena bića.

Ali Ti ništa ne trebaš popravljati – jer si sve prvobitno stvorio savršenim. Ja nisam sama, moj Oče, koji si beskrajan. Tvoje su kćeri i sinovi na raznim krajevima Zemlje. Oni su snažni u svome nastojanju. Oni će povratiti Zemlji prelijepo cvijeće koje je prvobitno cvalo. Oče moj, koji si beskrajan, Ti si stvorio nas, Svoje sinove i kćeri, i mi smo savršeni.

Svima ćemo pokazati svoje sposobnosti. I neka Te obraduju naši čini.

Anastazija je završila svoj govor i zašutjela. Tiha je plamena kugla poletjela iz visine prema zemlji. Na tri metra od Anastazijinih nogu raspršila se u milijun sićušnih iskri i u tren se skupila povrativši cjelinu.

Ali ono što je sada bilo cijelo, više nije podsjećalo na plamenu kuglu. Pred Anastazijom je stajalo dijete, kojemu je bilo sedam godina u zemaljskome računanju vremena. Teško je bilo reći je li to bio dječak ili djevojčica. Dijete je bilo zaogrnuto plavom tkaninom ljubičasta sjaja, koja je izgledala kao da je bila napravljena od magle. Djetetu je kosa padala do ramena. Lice mu je odavalo razboritost, uvjerenost i smirenost. Ljepše ćemo reći kažemo li da se izraz djetetova lica nije mogao opisati riječima nego samo osjećajima, a osjećajima je bila prepunjena duša.

Dijete je stajalo bosim nogama na travi, a da travu nije uopće utapkalo. Anastazija se spustila pred Njim. Sjela je na travu i počela Ga promatrati ne odvajajući pogled od Njegova neobična lika.

Činilo se da će zamalo Ono ili ona pojuriti jedno drugome u zagrljaj. Ali se to nije dogodilo.

Dijete se nasmiješilo Anastaziji i zatim progovorilo pažljivo izgovarajući svaki glas: “Hvala sinovima i cerima na njihovu nastojanju.”

Zatim se Ono izgubilo u prostoru, i u visini se pojavila kugla, koja je izgledala razdragana i sjajila je neobičnim svjetlom. Kugla je brzo napravila nekoliko krugova nad jezerom, a onda su potekle kapi kiše, koje su oko pet minuta blago padale i nježno dodirivale sve raslinje i mirnu površinu jezera.”

“Najvažnija je bila misao koja se stvorila u prostoru. Misao, koju je stvorila Anastazija, još se nije čula od trenutka stvaranja, i ona nije ostavila traga niti u jednoj raspravi. Krajnje jednostavna, i u isto vrijeme svojom uzvišenošću neobična, misao koju je izgovorila Anastazija, pretvorila je poznate rasprave u naivne izmišljotine, posve daleke od onoga što se javlja Božanskom biti. Anastazija je kolektivnu spoznaju nadopunila pojmom Boga, koji je čovjeku nedostajao.”

BOŽANSKA VJERA

“Tako je svećenstvo mislilo znajući da Bog nikada ni sa kim ne razgovara, ne miješa se u sudbinu čovjeka. Sudbina je svakoga određena vlasititim izborom samoga čovjeka kojim će putem poći.

Bude li čovječanstvo dovedeno do propasti, Bog će moći početi razgovarati s onima koji će ga povesti u tom smjeru, koji utječu na psihu čovjeka, s ciljem da se zaustavi njegov pad. To će učiniti radi cijeloga čovječanstva.”

„Svećenici su se nadali da će do raspleta doći samo trenutak prije negoli se desi katastrofa širokih razmjera. Nadali su se da će se ostvariti ono što su zamislili. Niti jedan od njih nije očekivao da će samo jedan čovjek, jedna mlada žena, srušiti njihove planove za sve te godine, sav tisućugodišnji napor, i izvršiti zaokret okrenuvši čovječanstvo na Božanski put, na put prvobitnih izvora.

***

Anastazija je uspjela izvršiti taj preokret. Ona je pokazala Svemiru kakva je snaga Božjega stvorenja, Božansku mudrost. A možda je i prvi put… Vladimire, pokušaj se uživjeti i zamisli veličinu i važnost onogašto se dogodilo. Naš je Otac čuo prvi put od početka stvaranja riječi o savršenstvu Svoga stvorenja.”

 

BRZINA MISLI

“Prvobitno je čovjek imao brzinu misli koja je bila najbliža brzini misli Boga, a ako je čovjek vodio određeni način života, njegova se misao mogla i ubrzati, a Božanska se misao mogla i nadjačati. Barem je to bila zamisao našega Roditelja.

Kad bi brzina čovjekove misli dostigla brzinu Božanske misli, tada bi čovjek mogao stvarati živi, skladan svijet i na drugim planetima.

Značenje koje ima brzina misli – najveća je tajna koju su čuvali svećenici…”

 

VJEŽBANJE MISLI

“Slušajući djedovu priču, shvatio sam da i Anastazija sinu stalno zadaje zadatke dok s njim razgovara te tako vježba brzinu misli. Izvana to izgleda kao igra, ali se misao vježba i onda kad se čini da se dijete igra i razvija samo fizičke sposobnosti.

Pričao sam o tome kako je ujutro, dok se igrala i utrkivala s vučicom, Anastazija smislila majstoriju. Najprije bi pozvala vučicu, a zatim bi pobjegla od nje. Vučica bi pojurila ne bi li je sustigla. No kad bi joj se skoro približila, Anastazija bi potrčala i skočila prema deblu susjednoga cedra. Odgurnula bi se od njega nogama i napravila salto pa potrčala u suprotnome smjeru. Vučica bi po inerciji projurila mimo nje.

Promatrao sam sina koji se isto tako utrkivao s mladim vukom. Vuk bi ga sustigao ma kako brzo dječak pokušao trčati. Potrčavši prema naprijed, vuk bi se okrenuo i spretno namjestio tako da je uspio polizati dječakovu nogu ili ruku dok je on trčao. Volodja bi se odmah zaustavio i neko bi se vrijeme odmarao, da bi mu zatim opet pokušao pobjeći, no vuk bi ga i ovaj put uspio sustići.

Anastazija je pokazala sinu majstoriju kako skočiti prema deblu drveta, a zatim brzo promijeniti smjer trčanja. Vježba se djetetu veoma svidjela te ju je pokušao ponoviti…”

 

TEMA KOJA JE NAJVIŠE ZABRANJIVANA

“Svećenici su shvatili da si je Anastazija postavila zadatak prenijeti ljude vremenskim odsječkom mračnih sila, što je teoretski moguće.

Prijenosom u vremenu mijenja se svijest. Slično se može napraviti s jednim čovjekom.”

 

BOŽANSKA HRANA

“Vrhovni je svećenik rekao mome ocu – nastavio je Anastazijin djed:

– Mojsije, tvoja praunuka ima uvid u tajne postojanja koje su nama bile nepoznate. Njoj su poznate tajne o tome kako nahraniti tijelo i duh.

Dakako da si to i sam zaključio iz njezinih riječi: “Trebamo se hraniti kao što i dišemo.” Te su riječi naši preci mogli pročitati na zidovima svojih tajnih hramova. Za nas su one imale značenje, ali tajna nije još uvijek otkrivena. Anastazija je znala da će, otkrije li tajnu ljudima koji će stvarati svoja imanja na rodnoj zemlji, stvoriti uvjete zahvaljujući kojimaće ljudi iz novih naselja imati veću brzinu misli od naše. Mi bismo se tako jednostavno pokazali pred djecom, rođenom na njezinim imanjima kao neozbiljni dječaci. Stvorivši svoj plan, Anastazija nam je pokazala jedini izlaz, a to je da svatko od nas stvori imanje na rodnoj zemlji onako kaošto je to ona prenijela ljudima. Mi ćemo ga stvoriti. Nastojat ćemo ga napraviti bolje i savršenije od drugih, zahvaljujući našim sposobnostima, koje su velike.”

“Približava se trenutak kad će se čovječanstvo moći očitovati istovremeno u dva svijeta. Ono će istodobno moći koristiti dostignuća umjetnoga svijeta tehnokracije i biti nadomak svijeta Božanskih prvobitnih izvora. Uspoređujući dva svijeta ne samo po čuvenju, nego i polazeći od samoga sebe i predodžbe koju je stekao, čovjek će imati slobodu izbora činiti što želi ili će graditi novi svijet. Čovjek će tako moći stvoriti svoju prelijepu budućnost koja će imati obilježja Božanskoga svijeta.”

 

OPREČNA POJAVA

“Anastazija je, kao u nekome kazališnome komadu, povijesnoj drami, predložila svim ljudima koji žive na Zemlji odabrati si ulogu, kojuće zatim odigrati i promotriti situaciju sa strane. Čak i oni koji će sve promatrati okom promatrača, bit će u ulozi promatrača, i sve će sami proživljavati i procjenjivati, pa će i sami početi djelovati.”

“Anastazija je sve to uspjela ranije predvidjeti. Tijek događaja koji je prethodno pripremila je upravo i iznenadio vrhovnoga svećenika.

Anastazija je znala da se neki ljudi neće moći suzdržati da što prije ostvare svoj odnos sa zemljom nakon što ona otkrije u čemu se sastoji bitčovjeka i kakva je narav zemlje. Prebrzi korak koji će se poduzeti može samo naštetiti i stoga bi najprije trebalo stvoriti prostranstvo u svojim mislima.”

 

POGANI

“Mnogi su čitatelji knjiga iz ciklusa “Zvonki cedar ruski” već počeli pisati svoju Knjigu naslijeđa za svoju djecu. Netko bi možda želio izreći i svoje mišljenje o povijesti drevne Rusije. Želio bi reći svojoj djeci otkuda smo potekli. Ali što možemo napisati o svojoj prošlosti? Zar ćemo pisati o toj gluposti koju su nam usadili u naše pamćenje?

A možda nećemo ništa pisati o prošlosti, jer je izgleda nije ni bilo? Ali to neće uspjeti. Onda će radi nas našoj djeci opet iznova podastirati povijest onako kako to nekome odgovara i kako od toga ima koristi.

Netko će posumnjati u to kako mi, jednostavni ljudi, koji nismo povjesničari istraživači, možemo rekonstruirati povijest otprije dvije ti suće godina. Ali mi to možemo! Možemo zato jer nećemo raditi po nečijoj narudžbi nego po naputku uma i volji srca. Pokušat ću započeti, a mi onda zajednički počnimo prikupljati podatke koje sadrže stare legende, činjenične podatke i podatke koje ćemo prikupiti po analogiji. Na taj ćemo način početi stvarati povijest našega roda.

Počnimo zajednički o tome promišljati. Ponovit ću da se uspoređivanjem po analogiji mogu rekonstruirati mnogi događaji. Evo kako se to čini po analogiji. Pogledajte!”

“Vedska, predkneževska je Rusija bila visoko duhovna i visoko civilizirana. To je upravo bila izgubljena civilizacija na Zemlji, o kojoj će kasnije prisati legende.”

 

ZNAČAJNE KNJIGE

“Pojava nove misli o odnosu Boga i čovjeka znači da se prvi put u dva tisućljeća pojavila nova značajna knjiga. Kad se ona pojavljuje, to znači da je prethodna značajna knjiga postala povijesnom knjigom.

– Govorite o pojavi nove značajne knjige. Kako se ona zove?

– “Stvaranje”. Ona sadrži nove misli. U toj knjizi je u osnovnoj misli jasno i temeljito sadržano to što Bog želi od čovjeka i u čemu je svrha čovjeka…”

 

ZONA BUDUĆNOSTI

“Nikolaj Ivanovič, načelnik popravne kolonije strogoga režima, ili jednostavno, zatvora, već je petu večer ostajao duže na poslu. Po završetku radnoga dana, isključio bi telefone i hodao naprijed-nazad uredom razmišljajući. Katkada bi sjeo za stol i uzeo nevelike zelene korice za spise, koje bi po ne znam koji put čitao.

Obratio mu se osuđenik uime skupine osuđenih građana, osuđenika dvadeset i šeste zatvorske samice, koji služe kaznu prema članku 93.

Krivičnoga zakonika Ruske Federacije. Prijedlog mu se na prvi pogled učinio nezamislivim.

Osuđenik Hodakov mu se obratio s prijedlogom da kolonija uzme sto hektara zapuštene odnosno neiskorištene obradive zemlje. Zemlju bi ogradili bodljikavom žicom i sa strane bi postavili stražarske kule, uglavnom, učinili bi sve neophodno potrebno da se spriječi mogući bijeg. Na tih bi sto ograđenih hektara zemlje radilo devedeset zatvorenika i bavilo se poljoprivredom. U koricama što ih je Nikolaj Ivanovič držao, nalazile su se molbe zatvorenika.

U molbama su se zatvorenici obvezali da će prehraniti cijelu koloniju svojim povrćem te da će polovicu uroda dati za potrebe kolonije. Drugu su polovicu tražili da se dodijeli njihovim obiteljima. U tome još nije bilo ničega što ne bi bilo ostvarivo. U različitim kolonijama zatvorenici rade u proizvodnji. Negdje izrađuju jednostavne predmete u pogonima za obradu drveta, dok u pogonima za šivanje šiju isto tako jednostavne predmete poput džempera, donjega rublja, a za svoj rad dobivaju i nešto novca. Zatvorenici nisu puno plaćeni, jer im je rad slabo produktivan.

U koricama Nikolaja Ivanoviča bila je ponuda zatvorenika koji su seželjeli početi baviti poljoprivredom, što je po njegovu mišljenju bilo opet moguće. Nikolaj Ivanovič je mislio da je isto tako moguća plaća za polovicu uroda, što je značilo da proizvode neće morati dati u komisionalnu prodaju i poslije mjesecima čekati novac. No evo što se potom dogodilo.

Zatvorenik Hodakov je tražio uime ostalih zatvorenika da se sto hektara podijeli na zemljišta od po hektar zemlje, koja bi se ogradila za svakoga zatvorenika posebno.

Zatvorenici su dalje predlagali da se svakome zatvoreniku omogući podići zatvorsku samicu, koju bi podigli na dodijeljenoj im zemlji.

Zatvorenici su za zatvorenike koji su odslužili kaznu i željeli ostati na svome komadu zemlje, predlagali također takvu mogućnost želeći da se od njih ne uzima višak uroda nego da se odmah kupi, kao i da im se omogući da prošire svoje zatvorske samice.

Nikolaj je Ivanovič dobio zelene korice s prijedlogom odnosno molbom zatvorenika još prije pola godine. U koricama je pored devedeset molbi s popratnim tekstom bio i plan budućih naselja, lijepo izrađen olovkom u boji. Na crtežima su bile nacrtane i stražarske kule, a jednako tako i bodljikava žica i kontrolno-propusno mjesto na ulazu.

Nakon što je Nikolaj Ivanovič prvi put pročitao molbe, odložio je korice u ladicu za knjige. S vremena na vrijeme bi razmišljao o pročitanome, no zatvorenicima nije dao nikakav odgovor.

Nešto se ipak desilo te je načelnik kolonije već petu večer intenzivno razmišljao o ponudi zatvorenika.

Evo o čemu se radilo. Iz uprave je zatvora stigla naredba da se već od sljedeće godine proširi kolonija i da se sagrade dodatne zatvorske samice kako bi se dokraja sljedeće godine primilo još sto i pedeset osuđenika.

Uz naredbu je bio priložen i projekt izgradnje dopunskih zgrada i bili su određeni rokovi financiranja. Predloženo je bilo da se za gradnju iskoriste zatvorenici.”

“Ujesen su se na svim komadima zemlje u “novoj zoni”, kako su je zvali zatvorenici, mogle vidjeti nevelike sadnice jabuke, kruške, jarebike, breze i najrazličitije vrste nasada, koje su dijelile komade zemlje i živopisnim jesenjim bojama svojih listova stvarale ugodnu sliku za oko. Na oko petnaest do dvadeset sotki*, na svakome hektaru zemlje, bili su posađeni šumski nasadi. Promatrajući okoliš sa stražarske kule, već se prve jeseni mogao vidjeti lijepi prizor. Dvjesto se hektara zemlje znatno razlikovalo i bilo je puno ljepše od neobrađene crne zemlje, koja se još mogla vidjeti na proljeće. Moglo se lijepo vidjeti kako se iza reda bodljikave žice stvara neobična zelena oaza.”

 

 

ZAKON ZA OD NARODA IZABRANE

ZASTUPNIKE U SKUPŠTINI

“No Domovina je uvijek tamo gdje je rodna zemlja, koja se širi na područje koje se proteže tamo gdje su ti ljudi bliski duhom. Oni koji će početi stvarati svoja imanja, dobit će i Domovinu i vječnost. Gubitak rodne zemlje je gubitak i Domovine, pa tako i vječnosti.”

Želite li kupiti knjigu