Odlomci iz knjige
SVE TO I SADA POSTOJI
– Kad se čovjek, umoran nakon cjelodnevne žurbe, sprema na počinak i kad prestane osjećati svoje opušteno tijelo, tad skup nevidljivih energija, njegovo “drugo Ja” počinje napuštati tijelo, i za njega prestaju postojati zemaljske granice, vrijeme i prostorne udaljenosti. Čovjekova svijest tada može dosegnuti za manje od trena bilo koje područje Svemira. Taj će skup osjećaja obuhvatiti prošle, odnosno buduće događaje, procijeniti ih i usporediti s njima događaje koji se dešavaju sada, ili će se pak prepustiti maštanju. Sve to govori o tome da čovjek ne osjeća samo tijelom beskrajan Svemir. Misao kojom ga je obdario Bog stvara. Samo ljudska misao može stvarati druge svjetove ili mijenjati postojeće. Dešava se da čovjek viče u snu ili se nečega boji. To se njegov skup osjećaja, kad je oslobođen zemaljskih briga, počinje bojati nečega što je učinjeno u prošlosti ili što će se desiti u budućnosti. Dešava se da čovjek u snu stvara. Njegova se djela žele polako ili brzo ostvariti u zemaljskoj pojavnosti. Ona mogu poprimiti izopačen oblik ili zračiti skladom, što djelomično ili potpuno zavisi od toga s kolikim je nadahnućem čovjek pristupio stvaranju. Ona će se sva očitovati u trenutku stvaranja onoliko precizno i detaljno koliko će čovjekovo “Božansko Ja” biti potaknuto nadahnućem.
U cijelome Svemiru je stvaranje svojstveno jedino Bogu i čovjeku, sinu Božjemu. Božja misao jest početak svega. Njegovo maštanje je očitovano u živoj materiji. Djelima čovjeka najprije prethodi ljudska misao i maštanje. Svi ljudi na Zemlji imaju jednake mogućnosti stvaranja, no ljudi svoje mogućnosti koriste različito. Čovjek ima potpunu slobodu koja mu je dana. Čovjek je slobodan!
PRVI SUSRET
– O, Vladimire! – poviknula je Anastazija. – Kada bi Čovjek koji živi danas mogao samo pogledati kako je tada izgledalo nebo nad Zemljom, njegovu pogledu bi se razotkrio veličanstveni prizor: energija Ljubavi, svjetlost Svemira, koja se pretvorila u komet, pojurila je prema Zemlji osvjetljavajći na svojemu putu još beživotne planete, budeći plam u zvijezdama nad Zemljom. Ona se približavala sve bliže i bliže Zemlji. Zaustavila se nad njom i zasjala. Tamo u daljini, između gorućih zvijezda, budila se najmanja zvijezda, koja je nošena svjetlošću Ljubavi pojurila prema Zemlji. Kada je Ljubav shvatila da je još jedino njezina Božja iskra preostala, ova je posljednja malena iskra za njom krenula prema Zemlji. Ljubav je šapćući govorila Bogu: – Moj, Bože, zašto? Ne mogu odgonetnuti zašto nisi zadržao niti jednu moju iskru. Bog, koji još uvijek nikome nije bio ni vidljiv ni shvatljiv, odgovorio je Ljubavi iz dubine svemirskoga mraka:
– Da sam ih za sebe zadržao, ništa ne bih ostavio Mojim kćerima i sinovima.
– Moj Bože!
– O, Ljubavi, kako si lijepa, premda i svijetliš samo jednom iskrom!
– Moj Bože!
– Moja Ljubavi, požuri se i ne razmišljaj! Požuri i ugrij svojom posljednjom iskrom Moje buduće sinove i kćeri! Ljude na Zemlji je obuhvatila svemirska energija Ljubavi. Obuhvatila ih je u cijelosti, svojom posljednjom iskrom. Imala je sve što je bilo potrebno. Tako je u beskrajnome Svemiru čovjek postao snažniji od svih entiteta ostvarujući se istodobno na svim razinama stvarnosti.
ROĐENJE
– Moj Sine, Svemir predstavlja misao, a putem misli je stvorena mašta, tragovi koje se mogu dijelom nazrijeti u materijalnoj stvarnosti. Kada dođeš do kraja svega, svojom ćeš mišlju otkriti novi početak, a zatim će se sve nastaviti. Ti ćeš se roditi kao što ni iz čega nastaje nešto, a tvojim lijepim novim rođenjem stvorit će se tvoj odraz i nastavit će živjeti tvoja duša, tvoje težnje i tvoja maštanja. Moj sine, ti si beskrajan i vječan! Tvoje stvaralačko maštanje je tvoj dio!
– Oče, kako je uvijek lijepo kad Ti govoriš! Želio bih Te zagrliti kad mi se približiš. Ali Ti si nevidljiv. Zbog čega?
– Moj sine, dok sam maštao o tebi primajući u sebe energije Svemira, nisam mogao misliti na sebe. Uz pomoć moje mašte i mojih misli samo sam tebe stvarao. Stoga se nije stvorio moj vidljivi lik. No možeš vidjeti bića koja sam stvorio. Pokušaj ih jednostavno osjetiti bez razmišljanja! Premda to nitko u cijelome Svemiru ne može razabrati pukim mislima.
– Oče, meni je tako lijepo kad Ti govoriš! Kad si uz mene, imam osjećaj da je sve uz mene. Nađem li se na drugome kraju Svemira, kad me obuzmu sumnje ili kad duša ne bude mogla shvatiti, kako ću Te potražiti? Reci, gdje ćeš tada biti?
– Bit ću dio tebe i bit ću uz tebe! Moj sine, djelić svega je u tebi i ti si gospodar svih energija u Svemiru. Sve sam učinio tako da se u tebi mogu uravnotežiti sve suprotnosti koje vladaju u Svemiru, što znači da ti predstavljaš nešto novostvoreno. Uvijek ću biti dio tebe ostane li sve u tebi uravnoteženo. U tebi ništa od svega što posjeduješ ne bi trebalo prevladati. Samo ću tako moći biti dio tebe.
– Zar si Ti dio mene?
– Bit ću dio tebe i bit ću uz tebe! Biće koje si stvorio sadrži ne samo tvoj djelić nego i djelić Eve. Ti sadržiš djelić mene, što znači da sam također i djelić bića koje si stvorio.
– Ako sam ja Tvoj sin, tko će onda biti Tvoje novostvoreno biće?
– To ćeš opet biti ti.
– Hoćeš li me više voljeti takvoga kakav sam sada ili ćeš me više voljeti onakvim kakav ću biti kad se budem uvijek iznova rađao?
– Ljubav je samo jedna. Ali sa svakim novim očitovanjem u tijelu, sa svakim ostvarivanjem kojim se putem mašte stvara nešto novo, ima više nade.
– O, kako li si mudar, Oče? Tako bih Te želio zagrliti!
– Pogledaj oko sebe! Bića su vidljiva. Moje misli i Moja maštanja su se ostvarila i s njima uvijek možeš uspostaviti odnos na materijalnoj razini postojanja.
– Oče, zavolio sam ta bića, jednako kao što sam i Tebe zavolio! Zavolio sam Evu i moje novostvoreno biće. Ljubav je posvuda i želim vječno biti njezin dio.
– Moj sine, samo ćeš u prostranstvu Ljubavi živjeti vječno! Činilo se da je prošlo mnogo godina, premda je bilo teško odrediti vrijeme. Godine su prošle i bilo ih je teško izbrojati. Čovjek nije znao dugo vremena da je smrtan, što znači da smrt nije ni mogla postojati.
JABUKA KOJU SE NE SMIJE JESTI
“…
– Stvaranje znači da je Bog stvarao i pored svoje energije koristio djeliće svih energija u Svemiru. Čak i kad bi se svi entiteti zajedno okupili u namjeri da stvore nešto što je slično Zemlji, nedostajala bi im jedna energija. A to je energija, svojstvena Bogu kao ideja, koja je rođena putem jedinstvene Božanske mašte. Nadahnuće znači da se stvaranje vršilo u stvaralačkome nadahnuću. Niti jedan od velikih kipara i umjetnika, koji su stvarali potaknuti stvaralačkim nadahnućem, neće se kasnije moći prisjetiti kako su držali kist, što su mislili i gdje su se nalazili u trenutku stvaranja – jer oni na to nisu obraćali pažnju dok su bili u potpunosti predani poslu. Osim toga postoji energija Ljubavi, koju je Bog poslao na Zemlju. Ona je slobodna i nije nikome podčinjena. Ostajući vjerna Bogu, ona služi samo čovjeku.
“…
“…
– Otkada entiteti nastoje odgonetnuti zamisao Stvoritelja?
– Od trenutka kada su vidjeli Zemlju i ljude. Čine to sve do danas.
– Zbog čega su njihovi pokušaji naštetili Adamu, a možda i nama?
– U Adamu i u Evi su oni izazvali ponos i želju za izdvajanjem i isticanjem osobnosti. Uspjeli su ih uz pomoć lažne dogme uvjeriti u sljedeće: “Da bi se stvorilo nešto što je savršenije od postojećega, ono što postoji treba razrušiti i vidjeti kako će se ono ponašati”. Entiteti su Adamu često govorili: “Upoznaj ustrojstvo svega i bit ćeš iznad svega!” Nadali su se da će Adam nakon što počne tumačiti Božje tvorevine i shvati ustrojstvo svega i svrhu svim stvarima, zaključiti u čemu se sastoji povezanost svih stvari jednih s drugima. Tada bi entiteti mogli vidjeti Adamove misli i shvatiti kako je moguće stvarati poput Boga. Adam u početku nije obraćao pažnju na savjete i molbe. No jednom je Eva odlučila posavjetovati Adama: “Čujem glasove koji kažu da će u nas biti sve ljepše i bolje kad shvatiš ustrojstvo svega. Zašto uporno ne prihvaćamo savjete? Ne bi li bilo bolje da ih bar jednom poslušamo?”. Adam je uzeo grančicu s prelijepim plodovima i slomio je, a zatim se dogodilo… Kao što i sam vidiš, čovjekova stvaralačka misao se zaustavila. On još uvijek sve nastoji raščlaniti, a zatim ruši sve što je uspostavio. Nastoji shvatiti ustrojstvo svega nakon čega će se pokazati nedoraslim pa će trenutno zaustaviti svoju misao.
– Čekaj, Anastazija! Nije mi uopće jasno. Zašto misliš da se ljudska misao zaustavila? Kada ljudi nešto raščlanjuju, smatra se naprotiv da ljudi spoznaju nešto novo.
– Vladimire, čovjek je stvoren tako da ne bi trebao ništa raščlanjivati. Rekla bih da je u čovjeku… Ne znam kako bih rekla da je u čovjeku na neki skriveni način ionako sačuvano cjelokupno ustrojstvo svega postojećega. Sustav će se razotkriti uz pomoć šifre koja će se pojaviti kada čovjek pokrene svojim nadahnućem stvaralačku maštu…”
S NJOM BI TREBALO IZBJEGAVATI INTIMNE ODNOSE
“…Usmjerivši svoju ljubav prema onome što je najvažnije, žene koje su savršene Božje tvorevine, povratit će Zemlji njezinu ljepotu kojom je sjajila u prvobitno doba, i svu će Zemlju pretvoriti u cvjetajući vrt Božanske mašte! Žene su Božanske tvorevine. One su prelijepe boginje Božanske Zemlje.
KADA OČEVI SHVATE…
“…Pjevač s kule je pjevao sve tiše da bi mu se uskoro glas posve utišao. Pjevač na kuli se lagano zanjihao, ali nije posustao. Nasmiješio se ljudima. Sve dokraja je slušao kako je glas njegova sina bivao sve jači, glas sina pjevača, koji je stajao dolje. Nakon što je pjesma završila, otac se sa svima oprostio mahnuvši im s kule. Spustio se za pet stuba što su vodile dolje da bi se sakrio od pogleda ljudi. Iako oslabio i skoro bez svijesti, naprezao je dokraja glas. Zatim je začuo riječi što mu ih je donio vjetar, koje je njegovu sinu, mladome pjesniku, u zanosu šaptala ljepotica… “Pusti me mladiću, pusti me … Slijedit ću te, poći ću s tobom u tvoj prelijepi svijet…”.
Na kamenim stubama utvrđene kule otac je gubio svijest i umirao s osmijehom. Uzdahnuvši zadnji put, šapćući je progovorio: “Rod će se nastaviti. Voljena moja, budi sretna okružena sretnom djecom!” Njegove je riječi pramajka osjetila srcem. Tisućljećima su pjesnici ponavljali riječi pjesama mojih dvaju očeva. Pjesnici diljem različitih zemalja i u različita vremena su nesmetano oživljavali riječi te pjesme. One su zazvučale na raznim jezicima. Jednostavne su riječi pronosile istinu i širile se usprkos svim postavkama. Eto i danas su one ponovno zazvučale. Onome tko ih uspije odgonetnuti ne umom nego ih uspije shvatiti svojim srcem, razotkrit će se mnogo od onoga što pripada mudrosti.
– Jesu li i druge pjesme, koje je tvoj otac pjevao s kule, imale neki smisao? Zašto je svoj život dao samo zato da bi mogao pjevati?
– Vladimire, otac je stvorio mnogo slika u svojim pjesmama. Ove su slike stvorile državu koju su potom dugo čuvale. Svećenici, koji su bili potomci onih prvih svećenika, uz pomoć ovih slika su stvorili mnoštvo religija i osvojili vlast u mnogim zemljama. Ali svećenici nešto ipak nisu znali kada su se koristoljubivo poslužili slikama. Svećenici nisu znali da će ih ove slike natjerati da im služe vječno. Slike su gubile na snazi u onih koji su ih željeli podčiniti svome ponosu, u onih koji…
– Stani, Anastazija, stani! Nešto mi nikako nije jasno u vezi s tim slikama.
– Vladimire, nemoj se ljutiti jer se nisam jasno izrazila! Pokuat ću se opustiti i sabrati, a zatim ti izložiti redom sve o znanosti, o najvažnijoj od svih znanosti. Ona se zove znanošću o stvaranju slika. Od nje su potekle ne samo sve znanosti iz davnine nego i sve suvremene znanosti. Svećenici su je razdijelili na dijelove da bi zatajili ono što je bilo najvažnije, a zatim su u podzemnim hramovima svojim nasljednicima usmeno prenosili znanja o njoj. Na taj su način željeli očuvati tajnu, tako da je do njihovih potomaka, današnjih svećenika, došao samo tisućiti dio te znanosti. Iako je tada, kada je još sve bilo u začetku, svećenstvu sve bilo lakše postići.
– Nego kako je sve započelo? Počni ispočetka!
– Počet ću! Počet ću, naravno! Nekako sam opet nemirna. Trebam ispričati sve po redu. Bila je to znanost o stjecanju uvida. Započela je pjesmom što se širila s kule.
LJUDI, VRATITE SVOJU DOMOVINU
“…
– Anastazija, reci … Reci, je li ti savršeno poznata znanost o stvaranju slika? Vladaš li ti znanjima drevnih svećenika?
Uzbuđeno sam čekao njezin odgovor kad mi je ona smireno odgovorila:
– Meni je poznato to o čemu je moj otac predavao svećenicima. Poznato mi je također i to što svećenici nisu dali ocu govoriti. Jednako tako sam željela sama nešto novo shvatiti i osjetiti.
– Sad mi je jasno! Tako sam i mislio! Ti si shvatila bolje od svih znanost o stvaranju slika! Ti si se i pred ljudima pokazala i stvorila sama svoj lik! Za mnoge si ti boginja, dobra šumska vila, mesija. Tako o tebi pišu čitatelji u pismima. Meni si rekla da bi ponos i izdvajanje od drugih trebali biti veliki grijeh i da bih trebao o svemu iskreno pisati. Tako sam pred svima ispao kao čovjek koji je nedovršen dok si se ti istovremeno uzdigla iznad svih, a o svemu si unaprijed znala.
– Vladimire, ništa od tebe nisam skrivala!
Anastazija se podigla s trave i stala nasuprot mene. Imala je spuštene ruke i govorila mi je gledajući me u oči:
– Moj lik sada još nije svakome jasan. Ali onaj lik koji će se pokazati pred ljudima bit će i dio mene! Moj će lik podsjećati na čistačicu koja samo miče paučinu koja prekriva ono za što se može reći da je bitno.
– Kakvu paučinu? Anastazija, reci jasnije što još želiš stvoriti?
– Želim pred ljudima oživjeti lik Boga. Želim svakome približiti Njegovu veličanstvenu maštu. Svatko tko živi na Zemlji može osjetiti Njegove težnje putem ljubavi. Čovjek danas može imati sretan život. Djeca današnjih ljudi će sva živjeti u Njegovu Raju. Ja nisam sama. Ti nisi sam. Raj će postati zajedničkom tvorevinom…”
NA SLIKU I PRILIKU BOŽJU
– Vladimire, možemo uzeti barem jedan razlog zašto se ne može primijeniti jedinstveni odgojni sustav, a to je taj da svatko treba sam sebi odgovoriti na pitanje kako on misli svoje dijete odgajati odnosno što on želi da njegovo dijete postane.
– Kako to misliš? Jasno da svatko želi da njegovo dijete bude sretan i pametan čovjek.
– Ako je tomu tako, onda najprije sami trebamo postati takvima. Ako sami nismo uspjeli postati sretni, trebali bismo znati koji je bio razlog tomu. Rado bih željela govoriti o djeci koja su sretna. Vladimire, odgoj djece je odgoj samoga sebe! Projekt koji mi sada svi zajednički zamišljamo će nam u tome pomoći. Kako se danas djeca rađaju, poznato je i tebi i svima drugima. No ljudi ne pridaju dosta važnosti onome što prethodi rođenju te se mnogoj djeci ne otkrivaju sve razine stvarnosti, svojstvene samo čovjeku. Stoga se zacijelo i rađaju kao bogalji…”
“…
– Svijet tehnokracije neće dopustiti da se tri osnovne točke spoje u jednu cjelinu. On želi prekinuti niti koje čovjeka vežu s Božanskim Razumom. Tako se niti prekidaju već prije rođenja djeteta. Čovjek će ih poslije nastojati povratiti lutajući svijetom, no u tome neće uspjeti.
– Koje su to tri točke? Kakve su to niti koje se povezuju s Razumom? Nisam ništa shvatio.
– Vladimire, čovjek se zapravo umnogome oblikuje još prije dolaska na svijet. Njegov bi odgoj trebao biti u skladu sa svime što postoji u Svemiru. Sin Božji ne bi trebao zanemariti to čime se Bog služio dok je stvarao svoja prelijepa stvorenja. Roditelji su dužni upoznati dijete koje su stvorili s tri glavne točke, tri glavne razine stvarnosti.
Prva je točka, koja se tiče čovjekova rođenja, roditeljska misao. O tome se govori i u Bibiliji i u Kuranu: “U početku je bila riječ”. No mogli bismo i preciznije reći: “U početku je bila misao”. Svatko tko se danas smatra roditeljem bi se trebao prisjetiti kada i kakvim je on zamišljao svoje dijete. Kakvim ga je on želio vidjeti? Kakav je svijet stvorio za svoje dijete?
– Anastazija, mislim da većina ljudi počinje misliti tek od trenutka kad je žena zatrudnjela. Biva tako da ljudi jednostavno spavaju zajedno. Čak se niti ne žene. Oženit će se tek kada im zatrudni prijateljica. No nije jasno hoće li žena zatrudnjeti ili neće. Pa tako nema smisla misliti ranije jer nije jasno hoće li se ili se neće pojaviti dijete.
– Da, tomu je nažalost tako. Većina je ljudi začeta samo kao rezultat tjelesnoga zadovoljstva. Ali čovjek koji je stvoren na sliku i priliku Božju ne bi trebao doći na svijet na takav način. No zamislimo drukčiju situaciju! Uzmimo da će on i ona graditi svoju prelijepu kuću od živoga raslinja, obuzeti ljubavlju jedan prema drugome, i mislima o svojemu budućem stvorenju. Oni će početi zamišljati kako će njihov sin ili kći tamo biti sretni. Zamišljat će kako je njihovo dijete začulo prvi zvuk – disanje majke i pjev ptica, Božjih stvorenja. A zatim će gledati kako se njihovo dijete već kao odrastao čovjek, vratilo s napornoga puta i uputilo u roditeljski vrt u želji da se odmori u sjeni cedrova drveta, drveta što ga je na rodnoj zemlji s ljubavlju i s mislima o njemu posadila roditeljska ruka. Sadnjom rodnoga stabla roditelji će odrediti prvu točku, uz pomoć koje će se obratiti planetima za pomoć prilikom stvaranja svoga novoga stvorenja. Ova točka je nužna i veoma važna. Može se reći da je ona najviše svojstvena Bogu. Ona služi kao potvrda tome da ćeš ti stvarati stvorenje slično njemu, Velikome Stvoritelju. On će se radovati da su mu sin i kći svjesni. Sve započinje s mišlju. Molim te, povjeruj mi, Vladimire! Sve energije Kozmosa će poteći i ujediniti se u onoj točki u kojoj će misao dvoje sjedinjenih u Ljubavi postati jednom mišlju, kojom će oni zamišljati svoje prelijepo stvorenje.
Druga će se točka stvoriti, ili točnije, stvorit će se još jedna razina stvarnosti čovjeka, i na nebu će zasjati nova zvijezda, kada se dva tijela, ponesena ljubavlju, ujedine u jedno tijelo s mišlju o stvaranju prelijepoga stvorenja, na onome mjestu gdje ti sada gradiš svoj rajski dom od živoga raslinja za svoje buduće dijete. Nakon što žena zatrudni, trebala bi ostati živjeti na tome mjestu devet mjeseci. Bilo bi dobro kad bi to bilo u doba kada je sve u cvatu, u proljeće, kada sve miriše, u ljeto ili ujesen. Na tome bi mjestu žena mogla samo uživati u svojoj sreći i biti posvećena samoj sebi. To je mjesto gdje bi žena bila okružena zvukovima prirode u kojoj žive Božja stvorenja, kojima bi se prepuštala zajedno s već živim prelijepim plodom u svojoj utrobi, koji živi i može osjetiti cjelokupni Svemir. Buduća bi majka trebala zamišljati zvijezde. Ona bi trebala mentalno zamišljati sve zvijezde i sve planete pružajući ih na dar svojemu predivnome djetetu, što bi sigurno činila s lakoćom i za što bi imala snage. A za majčinom bi mišlju neizostavno uslijedilo sve ostalo. Tako bi Kozmos počeo vjerno služiti predivnome stvorenju što ga je stvorilo dvoje ujedinjenih u Ljubavi.
Treća bi se točka, koja bi predstavljala novu razinu stvarnosti, trebala ostvariti na tome mjestu. Dijete bi se trebalo roditi tamo gdje je i začeto. Otac bi u vrijeme porođaja trebao biti u blizini. A naš će Otac, koji nas sve voli, sve troje ovjenčati veličanstvenom krunom…”
ŠKOLA ILI BOŽJI NAUK
Nakon posljednjega posjeta dolmenu na posjedu starca Bambakova i razgovora s njegovim sinom, postao mi je sve bliži razgovor što sam ga vodio s Anastazijom o rodnoj zemlji i o njezinu projektu takvoga zemljišta. Počeo sam se sve jasnije prisjećati određenih dijelova zemljišta budućih prelijepih naselja, koje je Anastazija za našega razgovora nacrtala štapićem na zemlji. Pokušala ih je slikovito predstaviti i glas joj je bio neobičan da se moglo osjetiti kao da je zašuštalo lišće u obližnjim vrtovima, a glas joj se proširio pustim područjima i čista je voda zažuborila u potocima, te se moglo vidjeti kako su lijepi i sretni muškarci i žene koji tamo žive. Mogao se čuti dječji smijeh i pjesme u suton. Sve je bilo tako neobično i imao sam mnogo pitanja koja sam želio postaviti Anastaziji:
– Anastazija, zašto si sve tako nacrtala te se čini da su zemljišta odvojena jedna od drugih?
– Pa bilo bi dobro kad bi u takvu lijepome naselju bilo mjesta gdje bi se moglo prolaziti, s puteljcima i cesticama. Sa svih strana zemljišta, razmak od jednoga do drugoga zemljišta ne bi trebao biti manji od tri metra.
– Hoće li u tome naselju biti škola?
– Naravno! Pogledaj, evo škole! – ona se nalazi u središtu svih kvadratića.
– Zanimljivo bi mi bilo znati kakvi će biti učitelji u toj novoj školi i kako će se ostvarivati nastava. Zacijelo će biti isto kao i u školi Ščetinjina. Danas tamo ide mnogo ljudi. Svima se sviđa šumska škola u Tekosu. Mnogo ljudi želi stvoriti takvu školu u svojim mjestima.
– Lijepa je Ščetinjinova škola. Ona predstavlja sljedeću stepenicu prema osnivanju škola za djecu u novim naseljima. Učenici završnih razreda Ščetinjinove škole će pomagati u izgradnji takve škole i u njoj će predavati. No najvažnija stvar nije u obrazovanim i mudrim pedagozima, nego u tome da će u tim novim školama roditelji podučavati svoju djecu, jednako kao što će i sami od njih učiti…”
“…
– Anastazija, možeš li prikazati barem jedno predavanje u toj budućoj školi, koja će se otvoriti u novim naseljima? Možeš li prikazati kako će izgledati barem jedno predavanje u netradicionalnoj školi?
– Mogu.
– Onda pokaži! Želio bih to usporediti s onim što sam vidio u školi Ščetinjina, kao i s predavanjima u školi u kojoj sam sam učio.
– Nećeš li se preplašiti i pitati me poslije kako sam uspjela stvoriti tako snažne slike iz budućnosti?
– Svejedno mi je kako ćeš to učiniti! Zanimalo bi me kako će one izgledati.
– Onda lezi na travu, opusti se i pokušaj zaspati!
Anastazija je blago spustila dlan svoje ruke na moju ruku. Vidio sam … Vidio sam kao da se odozgo između ostalih zemljišta smjestilo zemljište koje se svojim unutarnjim rasporedom razlikovalo od svih ostalih. Na njemu se nalazilo nekoliko velikih drvenih kuća, između kojih su se smjestili puteljci, a na rubnoj su se površini zemljišta mogle vidjeti gredice cvijeća. Pokraj gospodarskih zgrada nalazio se prirodno oblikovan amfiteatar: nalazio se na uzvisini, s koje se u polukrugu spuštao niz klupa. Na klupama je sjedilo otprilike tristo ljudi različite dobi: bilo je i starijih, već prosijedih, kao i posve mladih. Činilo se kao da su tu bile čitave obitelji, jer su se izmiješali odrasli muškarci i žene, kao i djeca različite dobi. Svi su uzbuđeno razgovarali, kao da očekuju nešto neobično, koncert velike zvijezde ili nastup predsjednika…”
“…Riđokosa je djevojčica skupila šaku i zagledala se u cvijet. Neprestano ga je promatrala. Ljudi su nepomično sjedili na svojim mjestima. Svi su promatrali djevočicu i lonac s nekakvom biljkom na stolu ispred nje. Profesor je polako ustao i pošao prema kćeri. Približio joj se i uhvatio je za ramena želeći je odvesti. No riđokosa se djevojčica odmaknula i tiho progovorila:
– Bolje mi pomozi, oče!
Profesor, koji se zacijelo u potpunosti zbunio, ostao je stajati pokraj svoje kćeri položivši ruke na njezina ramena te je isto tako počeo promatrati cvijet. S cvijetom se nije ništa dogodilo. Bilo mi je žao i riđokose djevojčice i sjedokosoga profesora. Zar se morao dovesti u nepriliku ispričavši o svojoj vjeri u još neotkrivenu energiju?
Najednom je ustao dječak iz prvoga reda koji je pročitao izvještaj. Okrenuo se ustranu i obratio ljudima koji su šutke sjedili u dvorani. Zatim se brzo provukao do stola. Pošao je dostojanstveno i samouvjereno prema stolu te je stao pokraj riđokose djevojčice. Počeo je gledati zajedno s njom u biljku u zemljanome loncu, s kojom se, naravno, još uvijek nije ništa događalo.
Ali tada sam ugledao! Ugledao sam kako su djeca različite dobi počela ustajati sa svojih sjedišta u dvorani te su se počela približavati stolu. Šutke su se poredala pokraj stola i počela pažljivo promatrati cvijet. Zadnja je bila djevojčica od oko šest godina, koja je vukla za sobom svoga malenoga brata obuhvativši ga za ramena. Progurala se prema djeci u prednjemu redu te je s nečijom pomoći uspjela posjesti brata na stolicu što je stajala ispred stola. Dječačić je pogledao prisutne pa se okrenuo prema cvijetu i počeo u njega puhati. Iznenada su se počele polagano rastvarati latice jednoga cvijeta. Rastvarale su se veoma polako. No ljudi, koji su šutke sjedili u dvorani, mogli su to vidjeti. Pa su se neki od njih počeli također polako dizati sa svojih mjesta. Na stolu se već počeo rastvarati drugi cvijet, pa za njim treći, četvrti …”
