M.P.Ščetinjin

Članci s domaćih portala:

 

Atma.hr

“Šumska škola” u kojoj je svako dijete genij – „Ova škola je početak budućnosti čovječanstva!”

Pročitajte više

Alternativa informacije

Škola 21. stoljeća: svako dijete je genij

Pročitajte više

Izbor iz misli M.P. Ščetinjina i članci iz ruskoga tiska

 

Na putu postajanja čovjekom

Cjelovitost djetetove ličnosti ovisna je o cjelovitosti okolnoga svijeta. To su dva temeljna načela na kojima se zasniva koncepcija škole, koju zastupam zajedno s istomišljenicima.

Prvi bi nastavni sat u školi trebao biti sat o smislu čovjekova postojanja.

Danas je nastavni materijal razdijeljen na mnoštvo nepovezanih dijelova.

Svijet znanja čine odvojeni “hodnici” i učeniku je katkada teško povjerovati da su to dijelovi jedne cjeline. Snaga je umjetnosti upravo u sintezi rascjepkanih pojava, u tome što daje cjelovito obrazovanje i cjelovit odgoj s razvojem cjelovitoga pogleda na svijet.

No umjetnost ne može u potpunosti riješiti ovaj problem osim ako se djeca nisu u potpunosti udubila u situaciju stvarajući na svim satovima svojim zajedničkim zalaganjem, istraživanjem i stvaralaštvom takvo ozračje, koje će im pomoći otkrivati istinske životne vrijednosti. Tada će djeca imati o čemu misliti i tako će moći shvatiti umjetnost. Jer bez iskustva proživljavanja i doživljavanja onoga što je visoko, ono što je visoko neće biti nikada shvaćeno, i ostavši takvim samo na riječima, samo će sebe kompromitirati. Mi se u nastavnome procesu oslanjamo na sljedeće jednačenje koje sobom predstavlja harmoničnu cjelinu: “vidim-raščlanjujem-djelujem”.

Glazbi, likovnoj umjetnosti i koreografiji ne samo što pridajemo veoma veliko značenje nego je najvažnije da bi oni trebali biti svakodnevno prisutni u školi.

Ni bilo koji program ni bilo koja metodika u području općega odgoja sami za sebe ne jamče nikakav uspjeh.

Zajedno s pedagozima Kizljarske dječje glazbene škole… utvrdili smo da uspjeh u glazbi neposredno ovisi o razini sveukupnoga razvoja čovjeka, a ne o nekim osobitim, posebnim glazbenim sposobnostima. Potvrđuje se da će se čovjek pokazati sposobnim u jednome području ako se pokaže sposobnim u više područja.

Mladi naraštaji često osvajaju vrhunce samo stoga što nisu uspjeli povjerovati da vrhunci tobože nisu dostupni. Darovitost predstavlja sustav različitih vrsta darovitosti. To znači da nam je zadaća razviti sve sposobnosti kad želimo razviti samo jednu. Da bismo odgojili stručnjaka, trebamo zapravo razotkriti čovjeka, trebamo ga razotkriti u cijelosti…

…Prošle su godine. Još uvijek mislim: “Čovjek je svemoguć!” Polazeći od te misli vodilje, njezinim je osmišljavanjem stvorena ideja škole usmjerene na više područja, kompleksne škole ili škole-čovjeka.

Cilj nam nije stjecanje «znanja-umijeća-navika», učenje napamet i strogost, nakupljanje podataka nego odgoj čovjeka koji će živjeti skladno i koji će tako utjecati na društvo, koji će promatrati i analizirati sva društvena događanja i njihovu međusobnu povezanost i gledati na svijet kao na jednu cjelinu. Bit će to čovjek – svejedno je hoće li on postati inženjerom, fizičarem, kemičarem, građevinarom, učiteljem ili nekim drugim – on će moći razumijevati svijet, u koji će ući kao cjelovita ličnost!

Mi u čovjeku razvijamo umijeće bivanja u tome cjelovitome svijetu, što će on razvijati od najranijih godina. Čovjeka treba od djetinjstva odgajati počevši tamo gdje su mu korijeni, počevši od same njegove biti kao čovjeka. Bit čovjeka kao čovjeka jest njegova čovječnost. Njezina je bit u tome da se na ovaj ili onaj način ujedine životvorne sile u borbi protiv sila kaosa i rušilačkih sila. Razvoj onoga što je u osnovi ljudske biti i određenja čovjeka nije samo cilj odgoja nego istodbono i njegovo sredstvo. Zašto je harmonična ličnost tako privlačna i plodna? Stoga što jedino ona može prepoznati harmoniju svijeta kao višu vrijednost i čuvati njegovu cjelovitost, onu harmoniju koja se stvarala tijekom milijuna godina evolucije…

U školi možemo promatrati kako iz razreda u razred učenici koji su nekada pokazivali zanimanje i bili otvoreni više ne pokazuju zanimanje, a sam proces nastave postaje lažan s obje strane: mlađi laže da ide u školu, a stariji da uči.

Snažna se energija ljudskoga duha steže nepopustljivim nastavnim procesom koji vlada u školi. Ona se gubi pa ponovno pojavljuje pokazujući katkada znakove svoga postojanja kroz svijet jednoličnih, dosadnih i dugih nastavnih satova. Ali kako se samo pokreće energija između nastavnih satova! Tim će se dugotrajnim trenucima očaja prepustiti u grču podsjećajući na umirajućega diva. Većina će učenika uglavnom potvrditi da su na najviše tri sata na dan aktivni, pažljivi i prisutni, gdje će se pokazati kao oni koji nešto čine i stvaraju sam proces usvajanja znanja. Više od dvije trećine vremena provedenoga u nastavi otpada na nerad, razdoblje za koje se može reći da onda mozak spava, premda to nije odmor koji će dati san nego je to san opasan za zdravlje.

Aktivnost do koje će dovesti razmjena obavijesti pokrenut će razmjenu enregije. Stanje pospanosti i tromost misaonoga procesa će se odraziti kroz usporenost psihofizičkih funkcija i sporiju razmjenu energije. Tada će zapravo tijelo i njegov živčani sustav početi polako odumirati.

Stanje «usnuloga» će se pogoršati zbog njegove stalne napetosti i nemira nastalih kao posljedica razočaranosti neaktivnošću, iz koje će htjeti pobjeći…

Organizam je na taj način većinu vremena u depresivnome stanju. Možda je to i razlog zašto iz razreda u razred opada krivulja zdravstvenih sposobnosti djece uz istovremeno gašenje umnih sposobnosti.

Škola nije u skladu s dječjom prirodom. Škola nije za djecu i ne potiče puni razvoj darovite osobe koja će postati zdrava i koja će razvijati dobro zdravlje: fizičko, duhovno i moralno. Njezini su napori usredotočeni na područje, koje je usko poput oštrice noža: znanje, umijeće, navike. Škola nema za cilj odgoj djeteta, ličnosti koja će ostvarivati bezbroj zadataka ostvarujući se kao cjelovita ličnost i razvijajući svoje univerzalno «Ja» nego samo ono što će se pojaviti kao posljedica nastavnoga procesa.

 

M.P. Ščetinjin. Na putu postajanja čovjekom// Pedagogija danas/ Š.A. Amonašvilji i dr. –

Krasnodar: Knjiga, 1989. – 416 str., str. 381-401.

 

Škola budućnosti

“…Državna škola internatskoga tipa, na čelu s direktorom M.P. Ščetinjinom, potpada pod Ministarstvo općega i stručnoga obrazovanja Ruske Federacije. To je škola u kojoj djeca i omladina postaju cjelovite ličnosti. U ovoj se školi odgaja novi čovjek dvadeset i prvoga stoljeća.

Akademik Ščetinjin kaže da je osnovni cilj škole pomoći djetetu da živi na račun «Čiste Snage», koja će mu pomoći u potrazi za našim nacionalnim izvorima, koja će ga štititi i pomagati mu.

Savjest je najvažniji učitelj.

Samo je jedan motiv u učenju – ne radi sebe nego radi svojega roda, a posredstvom njega za svoj narod, posredstvom kojega ćemo služiti drugim narodima pa zatim cjelokupnome Svemiru, od najmanje ptice do galaktike.

Svako dijete koje se pojavilo na svijetu predstavlja po sebi pojavu i ličnost koja teži prema duhovnome usavršavanju. Škola M.P. Ščetinjina pomaže djetetu u njegovu ostvarivanju. Djeca se u toj školi uče dobrim djelima, uče se davanju, a ne primanju.

Dajući se, stječemo sve unutar sebe. U školi se predaje narodni ples, pjevanje, različiti zanati, borilačke vještine i umjetnost. Borilačke se vještine ne zasnivaju na agresiji nego na Ljubavi: «Nije mi neprijatelj nego je čista Snaga».

U ovoj se državnoj školi, koja nosi svjetski karakter, gdje uče djeca raznih nacionalnosti (tu su i naši Dagestanci), prema vjeri odnosi kao prema intimnome načelu. Ovu školu nazivaju i obiteljskom školom, jer će ona stvoriti zdravoga čovjeka ako uspije povezati roditelje i djecu Ljubavlju, Radošću i Vjernošću.

Djeca uče po posebnome programu što ga je razradio akademik M.P. Ščetinjin. Program se još naziva i «udubljivanjem» u protok obavijesti. Djeca se, naprimjer, mjesec dana bave samo kemijom, zatim mjesec dana samo fizikom i tako redom svim predmetima.

 

Djeca koja se na taj način obučavaju stječu veoma duboko znanje: ovom će se metodom razotkriti neizmjerne mogućnosti usvajanja znanja u bilo kojemu području, koje su prirodno dane svakome djetetu.

Djeca završavaju školu nakon pet godina. Završavajući školu stječu ne samo struku nego i visoko obrazovanje; djeca završavaju dvije do tri visoke škole.

U školi predaju najbolji akademici, profesori Moskovskoga državnoga sveučilišta, znameniti sportaši. U školi pripremaju povjesničare, pedagoge-psihologe (Armavirski državni pedagoški institut), arhitekte, stručnjake za dekorativnu i primijenjenu umjetnost (Rostovska arhitektonska akademija), građevinare, ekonomiste, projektante (Rostovski državni građevinski univerzitet), pedagoge u području fizičke kulture (Petrogradska akademija za fizičku kulturu Lesgafta).

Osnovna je ideja vodilja škole: «Častan sam, dakle postojim»…»

Kuzikina L.K.: Škola budućnosti 21. st. akademika M.P. Ščetinjina//

«Dagestan», Časopis za znanost i umjetnost. – №1-4, 2002. – str. 35.

 

Ruska zvona

Pri svakome bi me posjetu školi u Tekosu zadivile promjene, vidljive ne toliko na djeci i ljudima koji su posjećivali školu, koliko u samoj prirodi. Tu vlada neko osobito ozračje tišine, mira i svuda prisutne sreće. Mimo svake želje počinješ osluškivati prirodu i počinješ fizički osjećati tijesnu povezanost s njom. Na ovome mjestu ne želiš vikati, derati se, razdragano skakati od zanosa poput šteneta nego želiš samo promatrati i udisati zrak i prepustiti se nastalome ozračju. Iznenada počinješ osjećati da je tobom ovladala takva snaga i energija i počinješ uviđati kako je ispravno i pravedno sve što se ovdje događa da ne želiš otići. Želiš se samo prepustiti ozračju, začudno lijepoj prirodi, drveću, cvijeću, potocima, travi i tako vječno postojati.

Tako nastavljamo naš razgovor, započet u prošlome broju, o školi internatskoga tipa u selu Tekosu, na čelu s akademikom M.P. Ščetinjinom. U prošlome smo članku pokušali prenijeti osnovne postavke o odgoju djece, koje zastupa M.P. Ščetinjin. Objasnili smo da je cilj metodike M.P. Ščetinjina stvaranje takve sredine, u kojoj će se razvijati ličnost, stvaralaštvo i individualnost. M.P. Ščetinjin se trudi u potpunosti razotkriti stvaralački potencijal djetetove ličnosti. Cilj mu je stjecanje cjelovite predodžbe o okolnome svijetu, koje će primijeniti u stvarnost i koje neće dobiti samo na osnovi dubinskoga znanja…”

“… – Zadaća nam je ukloniti agresiju – kaže Mihail Petrovič – stoga ne organiziramo natjecanja i prvenstvene utakmice, čak ni u nogometu. Zašto pooštravati agresivnost? Za nas je najvažnija – duhovnost, bliskost prirodi, ljubav i poštovanje prema čovjeku, njegovim precima, rodu.

Shvatimo da se kroz dječju neposrednost ogledaju odrasli i to je put prema njihovoj samospoznaji. U dječjemu se stvaralaštvu može otkriti besprijekorna ljepota i božanska snaga lijepoga.

Velikim će umjetnikom postati onaj, koji je čudom sačuvao dječju naivnost. Djeca neće praviti mazarije, koje će na svakome koraku praviti odrasli, tvoreći riječju, bojom, zvukom, prljavštinu, koja vrijeđa i ponižava ljudsko dostojanstvo, koju, na našu sramotu, mnogi smatraju umjetnošću.

Naša djeca tijekom dana izlaze iz svoje udubljenosti u znanosti i pripreme da bi mogla pjevati, plesati i baviti se borilačkim vještinama.

Stvara se zbor koji pjeva rusku narodnu pjesmu, a pjevaju svi – i djeca, i odrasli, i plesna skupina (plešu također svi) – pjevaju i plešu postajući svjesni pamćenja roda pa su stoga i pjesme i plesovi osobito izražajni, a izvedba je profesionalna.

“Ruska zvona”

U školi-internatu postoji skupina “Ruska zvona”. Na svoj način također predstavlja stupanj u razvoju ličnosti. Primijetio sam da je dijete, koje se uspjelo potvrditi u skupini “Ruska zvona”, počelo na čudnovat način uspijevati i postizati veliki uspjeh u izučavanju drugih znanosti i predmeta. U početku osnivanja skupine djeca još nisu u mnogo tome uspijevala, ali su imala jaku želju učiti. Djeca su željela naučiti ne samo dobro plesati ili pjevati nego i biti profesionalni…”

Fundamentalne osnove sustava odgoja

“… Sustav odgoja u školi Ščetinjina zasnovan je na pet osnovnih principa. Ovi moćni stupovi podržavaju cijelu školsku zgradu:

Prvi je princip na kojemu se zasniva odgoj u internatu – moralni i duhovni razvoj svakoga pojedinca.

Drugi je princip – osjećaj lijepoga.

Treći je princip – težnja prema znanju.

Četvrti je princip – rad.

Peti je princip – snažna fizička pripremljenost svakoga pojedinca: mladoga i odrasloga, učenika i učitelja, djevojčica i dječaka…”

 

Fomenko, zamjenik načelnika štaba GRKO

“Kazačja jav’”, №5/17, 2002.

 

Ideja škole Ščetinjina

Posjetitelje će najprije zadiviti zgrade i kuće kakve još nisu vidjeli. To nije moguće! Prije četiri godine su dječaci i djevojčice, Ščetinjinovi učenici, počeli graditi tu malu državu na skrovitome mjestu, gdje su bile samo šume i planine. Danas se tu nalaze nevelika konferencijska dvorana, dvorana za ples, sportski teren, kuhinja s blagovaonicom, pekara, pogon za proizvodnju vlastitoga mlijeka i drugih proizvoda, kupalište, stolarija, zdenac i pogon za šivanje.

“…Ščetinjin svojim mislima i djelima predstavlja otklon u današnjemu obrazovanju i predstavlja normu koja će biti prisutna u budućnosti.

Govoreći o Ščetinjinu, mislim dakako na one koji jednako tako stvaraju svoje obrazovne varijacije na temu pedagogije ljubavi, pedagogije humanizma, pedagogije duše i srca.

Što se dešava u školi Ščetinjina?

* U školi Ščetinjina nema razreda i učenika iste dobi u jednome razredu.

* Ovdje neće nitko reći u kojem je on razredu.

* Ovdje se ne odvija nastava na koju smo navikli, koja je uobičajena u masovnoj praksi. Ovdje nema zvona koji zove na nastavu niti tema nastavnoga sata.

* Ne tražite tu uobičajene školske programe i udžbenike, jer ih nema. Umjesto njih je nešto drugo.

* Ne tražite tu pedagoški kolektiv sa svojim pedagoškim vijećem i društvom, jer ćete tu u svakome učitelju naći učenika, a u svakome učeniku učitelja.

* Nema se smisla uputiti u zgradu da bismo pogledali kako izgleda razred, kabinet ili da bismo pogledali koliko ima kompjutera i td., jer vas neće zadiviti sve slične ljepote, kojima se tako diče obične škole.

* Ne gledajte na djecu kao na učenike, jer su među njima oni koji uče misliti srcem, odlučivati umom i graditi rukama vođeni životom.

Proživi dva tjedna i odluči

Ranije su tu bile samo šume i planine. Sada se usred njih diže nova konferencijska dvorana, kuhinja s blagovaonicom, pekara i stolarija.

Prije četiri su godine, učenici Mihaila Petroviča Ščetinjina, daleko od gradske vreve današnjega svijeta, počeli stvarati svoju malu dječju državu.

Ovdje djecu ne uče ljubavi prema domovini, ne uče ih pomoći ljudima niti ih uče umijeću učenja. Sve se dešava kao usput i dani jednostavno prolaze. Dječja se narav oblikuje težnjom prema cilju, poštivanjem pamćenja roda, neprihvaćanjem zlobe, zavisti i grubosti. – Jer svatko je slobodan sam odlučiti – hoće li ostati ili će otići, jer se temelji zajednice ne smiju narušiti…”

Šalva Amonašvilji

“Pervoe sentjabrja”, 31.7.1999.

 

O Ruskoj školi u Zlatnoj Dolini

Krajem 70-ih u Belgorodskoj se oblasti, u selu Jasne Zore pojavila jedinstvena škola. Bila je to prva škola u Sovjetskome Savezu u kojoj se izvodila cjelovita nastava. Na njezinu je čelu bio tada još svima nepoznati učitelj glazbe, M.P. Ščetinjin. Škola se povećala, a počele su se širiti i glasine o neobičnoj školskoj ustanovi pa su poslije razgovora sa Ščetinjinom u “Komsomoljskoj pravdi” na neobičnu školu počeli stalno obraćati pažnju u Moskvi.

U početku neodređeni odjeci iz Ministarstva obrazovanja SSSR-a, uskoro su postali izrazito negativni. Otvoreni članak Ščetinjina, objavljen u časopisu “Novi mir” dolio je ulje na vatru pa su uslijedili pozivi iz CK KPSS-a i “obrada” na svim partijskim razinama. Škola je zatvorena, a knjiga M. Ščetinjina koja se trebala tiskati je bila vraćena iz tiska.

Nakon nekoliko godina se u selu Zibkovo Kirovgradske oblasti Ukrajinske SSR ponovno otvorila neobična škola internatskoga tipa, o kojoj se ponovno počelo posvuda govoriti: u domovini Suhomlinskoga se pojavio darovit pedagog, koji je skoro sam počeo provoditi svoje više nego neobične zamisli. Ime mu je M.P. Ščetinjin.

No školu u selu Zibkovo je ipak zadesila ista sudbina kao i školu u Jasnim Zorama te je uslijedila propast.

Godine 1988. na stajalištu Azovska u Krasnodarskoj oblasti zasutavili su se neobični gosti. U mjesnu je školu došao direktor, Mihail Petrovič Ščetinjin, zajedno sa svojim istomišljenicima. Neuobičajen odnos između učenika i učitelja, ni sa čim neusporediva organizacija nastavnoga procesa, sloboda samoizražavanja učenika, koja se mnogima od onih koji su “učili na prvoj godini i već mnogo toga znali” pokazala neusiljenom, neobjašnjiva pristupačnost novoga direktora, a najvažnije – duh jedinstva i stvaralaštva koji je bio dalek od svake klasifikacije i koji je potpuno poremetio gotovo posve uklonjene i nepotrebne ustaljene pedagoške obrasce pojedinih učitelja – sve je to bilo razlogom sukoba u pedagoškome kolektivu Azovske škole. Kolektiv se škole uskoro podijelio…”

 

«… Bit je koncepcije naše Ruske obiteljske škole – postojanje Čovjeka roda odnosno vječno postojanje čovjeka kao djelića velikoga Kozmosa, njegovo duhovno postojanje kao tvoračko i stvaralačko kozmičko načelo, koje nema ni kraja ni početka. Druga je stvar jesmo li mi danas shvatili ili nismo ovu neprijepornu istinu. Ipak, mi svi dijelimo život u Kozmosu, što znači da shvaćamo njegov ustroj koji je i dio nas, dobro poznajemo zakone njegova pokretanja i razvoja i vladamo načinom postojanja u njemu. Kozmos je bezgraničan. Njegova nevjerojatno velika prostranstva i beskraj su dokučiva samo pod uvjetom harmoničnoga principa koji će u njemu vladati, što pretpostavlja opći razvoj i suglasje svih formi i razina života na osnovi jedinstvenoga zamisla, jedinstvenoga puta koji će se otkriti prema nekoj višoj konstanti, koju će sve što postoji prihvatiti kao nepromjenjivu konstantu. Kozmos predstavlja sve živo u prostoru. U Kozmosu vlada potpuna obaviještenost svega što je u njemu, svakoga procesa koji se u njemu dešava, svake pojave i stvaralačkoga čina. Harmonija će se postići prihvaćanjem i shvaćanjem smisla Jednote od strane svakoga elementa – i jedino se na taj način može postići razvoj – ne samo sustava harmonične cjeline – nego i svakoga djelića sustava koji je jedinstven. To je princip na kojemu je zasnovan cijeli Svemir, koji leži u osnovi postojanja i prirode i društva. Bez njega je nemoguća stvarnost bilo kojega naroda koji će predstavljati jednu cjelinu, jednu duhovnu cjelinu. Upravo je smisao Jednote, njezina slika koju ćemo otkriti, što ćemo prihvatiti i osvijestiti, ono što u svijetu koji nas okružuje otkrivamo kao nešto svoje, kao nešto što nam je nalik. Što je čovjekova svijest čišća, to je šira njegova potraga sličnoga sebi, svega onoga što nas zbližava i povezuje sve sa svime, a sve nas povezuje, naravno, Ljubav, Istina pa tako i – znanje o njoj, koje ćemo u sebi otkriti prije nego što bude stečeno izvana. To dubinsko znanje nazivamo vjerom, koja će nas odvesti na put stjecanja novih znanja.

Spoznaja naše sličnosti sa svakim i svime što postoji, drugim riječima, spoznaja da smo nalik Bogu, omogućuje nam da dođemo u suglasje sa svime što nas okružuje i shvatimo mnoštvo životnih ritmova da bismo sa svime oko nas živjeli u suglasju, u istoj «lavi», krećući se u istome smjeru. U konačnici to predstavlja sposobnost življenja u suzvučju s Prirodom, u suglasju sa samim sobom, u umjerenim i ravnopravnim odnosima s okolinom. Usklađivanje sa svime što postoji jest najvažniji preduvjet za čovjeka, za njegovo stvaralaštvo kojim će stvarati, za stjecanje novih znanja.

Prijeđimo na drugo. Čovjek živi više ili manje osviješteno u društvu i u prirodi – u kozmičkoj rijeci življenja – i uči se stvarati i oslobađati se svojih rušilačkih navika. Čovjeku će za to trebati stoljeća. Svo pozitivno iskustvo koje je stekao na tome polju, kao i sve obavijesti o kozmičkim procesima koji stalno protječu neodložno će postati dijelom neke posebne «baze podataka» koju čovjek posjeduje, onoga što predstavlja svojevrsnu matričnu informacijsku strukturu, koja se oblikuje tijekom tisućljeća za koje je živio čovjek i koja mu daje – svjesno ili nesvjesno – mogućnost da u svakome trenutku svoga života preuzme sudjelovanje u kozmičkim procesima, koje će biti različito po važnosti. Tako ne možemo reći da je čovjek biće koje je ograničeno životom jednoga naraštaja, ili svega nekoliko godina ili desetljeća. Čovjek je dijete vječnosti, i stoga je on sam – Rod – nositelj pamćenja Roda, koji se iznutra sastoji od bezbroj naraštaja koji čine njegovo postojanje. Rodočovjeku se ne može odrediti dob: pamćenje Roda, koje zadržavamo u sebi, određuje se pojmovima savjesti, Božje iskre i duha – svega onoga što predstavlja uistinu neprocjenjivu riznicu koja će se u nama otkriti zahvaljujući neizmjernoj snazi koju posjeduje znanje. Naravno, pod uvjetom našega otkrivanja znanja i našega služenja znanjem.

Princip po kojemu se u našoj školi školuju djeca različite dobi upravo i pomaže utvrditi u djetetu rodočovjeka, otkriti njegov ogroman duhovni potencijal, koji je skriven u pamćenju roda. Osim toga i kolektiv u kojemu se nalaze djeca različite dobi – zapravo obitelj preuzima na sebe zadaću stvaranja samoga sustava odgoja i obrazovanja i dijeli obveze između svojih članova ovisno o kvaliteti i rezultatima njihova rada, osobinama njihova karaktera, ni u kom slučaju na osnovi dobne razlike.

Školu rodočovjeka treba osnovati rodočovjek, što znači da djeca i odrasli trebaju postati učiteljima ili onima koji su zajedno stvarali školu. Odrasli trebaju biti učenici kao i djeca i trebaju surađivati. Cjelokupan se proces nastave zasniva na uspostavljanju odnosa povjerenja između ljudi. Nastava se odvija sama po sebi – bez misli o tome da netko nekoga uči i da netko nešto ne zna. Dešava se susret – pojava koja je za nas najvažnija – susret ljudi koji vladaju sličnim znanjima. Do razmjene će obavijesti doći upravo zahvaljujući stupnju povjerenja jednih prema drugima i otvorenosti odnosa – ne samo verbalno nego i na podsvjesnoj razini. Zahvaljujući takvoj komunikaciji će se i stjecati nova znanja, iako će zapravo doći do prisjećanja onoga što je zaboravljeno.

U konačnici se osnovnom zadaćom takvoga stvaralaštva javlja predaja stečenoga znanja drugima, što bi trebalo biti brzo i drugome dostupno. Jer za nas je najvažniji čovjek koji stječe znanje, a ne znanost kao takva.

Svaka znanost, različiti zakoni znanosti koje je proučio čovjek, trebaju poslužiti samo stvaranju čovjekova odnosa s ljudima i svijetom oko sebe. Jedino će tako neka škola moći odgovarati smislu života učenika i moći će opravdati svoje postojanje. Čovjek koji se određuje na temelju roda se ne uklapa u umjetan, bezličan spoznajni proces, prisutan u suvremenoj školi, koji uzima u obzir samo biće unazad jednoga naraštaja, koje je beznačajno i primitivno. Dijete će se pobuniti i odbacit će takav proces. Postavit će se kao suprotnost takvome društvenome okruženju, nesposobnomu shvatiti koliko beskrajno daleko sežu dječje težnje koje će svesti na lakrdiju…»

 

«…Naš je razgovor trajao pet sati. Ščetinjina je, dakako, čekalo mnogo posla: oko gradnje, domaćinstva, novih gostiju… Stisnuvši mi ruku na rastanku, Ščetinjin se nasmiješio: «I, dakako – odgovorio je – treba živjeti jednostavnije. Treba jednostavno živjeti. Mnogima je to teško. Treba se osvrnuti: oko nas se odvija život i ima tako puno posla! Zaželite, dođite opet! Čekat ćemo vas. Usput, koliko vam je godina? Dvadeset i pet? Na početku ste…»

…On je također stajao na početku. Iza njega je pola stoljeća. On je dvadest godina uporno ostvarivao maštu – svoju i stotine dječaka i djevojčica. Bajkoviti otok posred oceana? Uglavnom je točno. «Ocean», koji je dakako neprijateljski: na akademika Ščetinjina i njegovu je obitelj bilo izvršeno nekoliko napada. U jednome je od njih poginuo bratov sin… No najstrašnije od svega je nerazumijevanje okoline i otuđivanje od širokih slojeva društva kojima nije moguće pokazati primjer…

No nije li nam se bolje samima uvjeriti i pogledati sjaj u dječjim očima, pogledati kako je čista njihova duša i koliko ima žara u njihovim očima? Mnogi od petnaestogodišnjih učenika koji su završili visoku školu, dvadesetogodišnjaka koji su upisali poslijediplomski studij, učenika škole M.P. Ščetinjina – ekonomista, pedagoga, inženjera, arhitekata, drugih mladih znanstvenika – govore posve ozbiljno i odgovorno o svojemu skoru sudjelovanju u državnome, političkome i ekonomskome životu Rusije. Katkada nam se čini da je upravo čudesna njihova žarka i iskrena ljubav prema domovini…»

Aleksej Suhorukih

«Bereg», Voronjež, 8.8.1999.

 

Budućnost naše djece

Škola nove elite

U novo stoljeće – s novom elitom

«… Osnovu metodike M.P. Ščetinjina čine četiri osnovna principa: ravnomjerno opterećenje polutki mozga, «udubljivanje» u materijal, «pedagogija suradnje» i sistematičnost mišljenja.

Poznato je da polutke ljudskoga mozga vrše različite funkcije. Lijeva je polutka odgovorna za logiku i shematsko mišljenje, a desna za osjećaje i misaono izražavanje u slikama. U tradicionalnoj se školi preopterećuje lijeva polutka, a desna se ne može u potpunosti izraziti. To je i razlog sve izraženijemu pogoršanju zdravlja i sve manjemu uspjehu školske djece. Desna je polutka odgovorna i za stvaralačko mišljenje. Djeca koja neće razvijati desnu stranu mozga ponašat će se tako kao da djeluju prema unaprijed zadanome algoritmu. Takav će čovjek postati poput nekakvoga zombija, koji će uvijek živjeti u skladu s usvojenim pravilima. Sociolozi su mišljenja da će oko 68% učenika radije pasivno upijati podatke. Gledanjem televizije ili slušanjem radija gotovo se u potpunosti gubi naša intelektualna aktivnost.

Jednako je važno i to da današnje obrazovanje s prevladavajućom lijevom polutkom predstavlja prepreku za emocionalan razvoj djeteta, koje je sve manje zainteresirano i ima sve manje pozitivnih emocija. Složit ćete se da je ocjena zbog koje su učenici najčešće zainteresirani najčešće uzrok negativnih emocija ili predstavlja osnovni cilj, iako ne potiče na stjecanje solidnoga znanja.

 

M.P. Ščetinjin je uspio promijeniti ovu ustaljenu praksu. U njegovu internatskome tipu škole se djeca prije svega uče disciplinama svojstvenima desnoj polutki mozga, kojima se razvija stvaralački i aktivan pristup životu. Tome su posvećeni posebni nastavni satovi, na kojima se razvija slikovito misaono izražavanje i stvaralačko mišljenje, a jednako tako i cjelokupni školski sistem. U veličanstvenim prizorima – neobičnim zgradama, otvorenim površinama na kojima se odvija nastava, zidnim slikama koje oduševljavaju goste internata – prisutna je jedna nevjerojatna težnja prema lijepome. Gosti će se još više oduševiti kad saznaju da su to sve zamislili i stvorili sami učenici! Teško je povjerovati da na mjestu toga dječjega grada, lijepoga poput bajke, još nedavno nije bilo ničega. M.P. Ščetinjin smatra da je stvaralački model rada – «zamisli i ostvari sam» – sastavni dio nastavnoga procesa, koji će malenomu čovjeku omogućiti povjerovati u vlastite snage. Takav čovjek neće više nikada postati plačljivom «žrtvom okolnosti». Sposobnost poštenoga rada potvrđuje s druge strane da je riječ o zdravoj genetici i psihi. Svaki će učenik nakon završene škole steći ne samo jedno nego i nekoliko različitih obrazovanja, a dobit će i oko petnaest različitih «primijenjenih» struka, koje su mu toliko potrebne u svakodnevnome životu. Bit će to ono što će sa sobom ponijeti i što mu neće nikada predstavljati teret. Učenici Ščetinjinove škole će steći visoko obrazovanje u ograncima Rostovskoga arhitektonskoga i građevinskoga univerziteta, Petrogradske akademije za fizičku kulturu, koji rade na principu internatske škole. Mnogi će nastaviti studij i upisati poslijediplomski studij. Područja studija uključuju biologiju, kemiju, matematiku, psihologiju, arhitekturu, građevinu i različite druge discipline.

Škola u Tekosu je izuzetna po tome da većina djece usvaja nastavni program već u dobi od deset do dvanaest godina. Metodika «udubljivanja» učenika u podatke koji će u njemu izazvati zanimanje može dostići izvanredne rezultate. To je metodika koja je strpljivo razrađivana tijekom mnogo godina eksperimentalne nastave. Iskustvo pedagoga u internatu pokazuje da često prebacivanje s jednoga predmeta na drugi, kao što je to inače slučaj, predstavlja prepreku za kvalitativno usvajanje materijala, što dovodi do umora i umanjuje aktivnost djeteta, usmjerenu na istraživanje. To se ne dešava kad se učenik«udubi» u predmet i kad se satovi iz osnovnih predmeta isprepleću sa satovima na kojima se razvija emocionalno i slikovito misaono izražavanje…»

Usprkos uobičajenome mišljenju, usvajanje predmeta se neće završiti nakon što se učenik «udubi» u građu. Učenik će više puta ponoviti materijal i drukčije ga protumačiti. Učenik će se tako naći u ulozi učenika, učitelja i metodičara. To znači da on ne mora samo dobro znati predmet koji će znati razumljivo objasniti svome školskome kolegi nego da treba razraditi i metodiku po kojoj će taj predmet drugi učiti. Kvaliteta za to potrebnih znanja ne dolazi u pitanje. To je upravo ono što suvremena znanost nazova «pedagogijom suradnje», koja predstavlja možda najperspektivniji smjer suvremene pedagogije…»

Naporan nastavni dan, koji počinje u pet sati ujutro i završava u devet i po navečer, u djece ne izaziva ni napor ni stres. Najljepšim su za to dokazom ona sama. Djeca koja odišu zdravljem i snagom uopće ne podsjećaju na iscrpljenu djecu. Tajna je toga veoma jednostavna, naime svima je poznato da nakon rada slijedi odmor. Normalno će se gradsko dijete u najboljem slučaju «odmarati» uz televizor gledajući tko zna koji po redu američki akcijski film.

Djeca u Ščetinjinovoj školi vode aktivan odmor, koristan za zdravlje. Vrše posebno planirane vježbe, a u slobodno se vrijeme bave narodnim plesom i ruskom borbom prsa o prsa pod vodstvom iskusnih stručnjaka. Praktički se sve vježbe izvode na zraku. Metodika po kojoj se uči borba prsa o prsa razrađena je na osnovi sustava treninga «Ross». Koristeći dodatne mogućnosti čovjeka, ovaj jedinstveni sustav može za posve kratko vrijeme stvoriti prvorazrednoga stručnjaka u borbi prsa o prsa. Svaki će učenik nakon završene škole posve slobodno vladati različitim vrstama oružja…»

Obrazovanje, stečeno u školi M.P. Ščetinjina, razlikovat će se od statističkoga prosjeka po sistematičnosti, što je ujedno njegova osnovna odlika. Učenik koji završi školu ne samo što će steći cjelovit pogled na svijet nego će ovladati i sustavom duboko povezanih znanja. Djecu stalno uče «promatrati korijen», tražiti opće zakonitosti u različitim predmetima, smisao i sustav u svemu. Učenik koji završi školu M.P. Ščetinjina neće vladati fragmentarnim znanjem. Važno je da se u djece marljivo razvija prirodni impuls za spoznavanjem svijeta. Djeca tako mogu spoznati zakone i djelovati na uzrok, a ne biti žrtvom posljedica. Možda su oni upravo novi ljudi nove Rusije.

Sergej Šuvalov, 2000.

IA «TENGRIS»