Odlomci iz knjige
“U proljeće 1994. godine iznajmio sam tri riječna broda, kojima sam se uputio na četveromjesečnu ekspediciju po sibirskoj rijeci Ob, od Novosibirska do Saleharda i natrag. Cilj ekspedicije bilo je uspostavljanje ekonomskih odnosa s predjelima Dalekoga Sjevera.
Ekspedicija je nazvana “Trgovačkom karavanom”. Najvećim od brodova bio je putnički brod “Patrice Lumumba”. (U zapadnosibirskom riječnom brodarstvu brodovi su zanimljivih naziva: “Marija Uljanova”, “Patrice Lumumba”, “Mihail Kaljinjin”, kao da drugih povijesnih ličnosti nije bilo). Na velikom brodu “Patrice Lumumba” bio je smješten štab karavane, s izloženim proizvodima što su ih izradili sibirski poduzetnici, s trgovinom.”
“Čovjek u stanju ljubavi zrači. To se zračenje u dijelovima sekunde diže uvis, do planeta što prolaze nad čovjekom i ponovno se vraća na Zemlju i daje život svemu postojećem…
Sunce je jedno od planeta koje nipošto ne odražava sav spektar ovoga zračenja…
Čovjek šalje u Kozmos samo zrake svjetla. I iz Kozmosa se na Zemlju vraća samo blagotvorno zračenje…”
“Poslije susreta sa sibirskim starcima, proučio sam znanstvenopopularnu literaturu, niz povijesnih i znanstvenih radova, u kojima se pričalo o neobičnim svojstvima cedra. Sada sam pokušao dohvatiti bit i shvatiti to, o čemu je govorila Anastazija – o načinu života ljudi što žive uz cedar – i pomislio sam: “Na što to podsjeća?”
Uspoređivao sam ih s obitelji Likovih, poznatoj, mislim, mnogima iz radova B. Peskova. Obitelji, koja je također mnogo godina živjela izdvojena u tajgi. O njima se pisalo u novinama “Komsomoljska pravda” pod naslovom “U procijepu tajge”, i pričalo se u televizijskim emisijama. Stvorio sam dojam o Likovima, kao o ljudima koji su prilično dobro poznavali prirodu, ali su bili “mračni” u pogledu znanja, shvaćanja našega suvremenoga, civiliziranog življenja. Ovdje je bila drukčija situacija. Anastazija je ostavljala dojam čovjeka koji se lijepo snalazi u našem životu i u još nečemu, meni ne sasvim shvatljivom. Ona je raspravljala s lakoćom o našem gradskom životu, poznavala ga je.”
“Anastazija živi u šumi sasvim sama, ona nema doma, ona gotovo da i ne nosi odjeću i ne priprema nikakve zalihe hrane. Ona je potomak onih ljudi koji su živjeli ovdje tisućljećima i bili predstavnici skoro sasvim drukčije civilizacije. Ona i njoj slični su se održali do danas zahvaljujući, po mome mišljenju, najmudrijem potezu. Možda najispravnijem potezu. Oni se raspršuju među nama, nastojeći izvana ne razlikovati se od običnih ljudi, a na mjestima svojega stalnoga boravišta oni se slijevaju u jedno s prirodom. Teško je pronaći krajeve u kojima su stalno nastanjeni. Prisutnost čovjeka na takvome mjestu može se prepoznati samo tako što je ono nekako pitomije, ljepše, kao naprimjer, Anastazijina čistina iz tajge.”
“Anastazija uopće ne misli na problem odijevanja i prehrane. Hoda najčešće napola odjevena ili razodjevena. Hrani se cedrovim oraščićima, nekakvom travom, jagodama i gljivama. Od gljiva jede samo sušene. Sama nikad ne skuplja ni gljive, ni orahe, i ne pravi zalihe, spremnicu, čak ni za zimu. Sve priprema mnoštvo vjeverica što nastanjuju ova mjesta. Nema ničega neobičnoga u tome što vjeverice pripremaju hranu za zimu. One to čine svugdje, slijedeći svoj prirodni nagon. Mene je začudilo nešto drugo: obližnje se vjeverice na pucketanje prstiju Anastazije utrkuju, ne bi li skočile na njezinu ispruženu ruku, i dale joj već oljuštenu, sitnu jezgru oraščića. A kada Anastazija plješće po koljenu sagnute noge, vjeverice ispuštaju nekakav zvuk, kao da dozivaju, javljaju drugima, i počinju vući i slagati pred njom na travu sušene gljive i drugu hranu. I čine to, kao što mi se učinilo, s velikim zadovoljstvom. Pomislio sam da ih ona obučava, no Anastazija je rekla da su njihova djelovanja gotovo nagonska, pa i vjeverica majka sama svojim primjerom tome uči mladunčad.”
“…Shvaćaš da društvo danas, u kojemu ti živiš, može mnogo naučiti družeći se s biljkama što rastu u ljetnikovcima na selu. Upravo u seoskim ljetnikovcima, gdje poznaješ svaku sadnicu na svome komadiću zemlje, a ne na bezličnim velikim poljima po kojima se vuku gorostasni i besmisleni strojevi. Ljudi se bolje osjećaju radeći u seoskom ljetnikovcu i mnogima je to produžilo život. Oni postaju boljima. I upravo ljudi koji borave u seoskim ljetnikovcima mogu pridonijeti tome da društvo shvati koliko je štetan tehnokratski put razvoja.”
“Anastazija je pričala kako ona oblikuje u svojoj svijesti najrazličitije situacije na poslu, na odmoru i u uzajamnom ophođenju ljudi, kako jednih s drugima, tako i s biljkama. Kad situacija, što ju je oblikovala, najviše odgovara stvarnosti, uspostavlja se odnos, pri kojem ona može vidjeti čovjeka, predosjetiti od čega boluje i što osjeća. Ona kao da postaje dijelom njegova načina života i povjerava mu svoja umijeća. Anastazija je pričala kako biljke osjećaju čovjeka, mogu ga voljeti ili mrziti, utjecati pozitivno ili negativno na njegovo zdravlje.”
“Čistoća namjere, osjećaja i osjeta, svojstvenih većini, određuje mjesto, gdje se nalazi većina čovječanstva u Svemiru i u vremenu.”
“Ti misliš kako ja sanjarim kao suluda kad pričam o tome da će sklopovi i slovne formulacije, što sam ih umetnula u knjigu, iscjeljivati i prosvjetljivati ljude. Ne vjeruješ mi, jer ne shvaćaš… A to je zapravo jako jednostavno.
Eto, ja sad pričam s tobom na tvome jeziku, koristeći se izrazima riječi koje ti koristiš, a katkad se čak trudim postići istu intonaciju glasa kao i ti. Ti ćeš lako zapamtiti ono što sam ispričala, jer je to tvoj jezik, svojstven samo tebi, ali i jezik kojega shvaćaju mnogi ljudi. U njemu nema nerazumljivih riječi, izraza što se rijetko upotrebljavaju u životu. On je jednostavan i stoga shvatljiv većini. Ali ja unosim male promjene, nekako kao da premještam neke riječi, samo malo. Ti se sada nalaziš u stanju uzbuđenja i, stoga što ćeš se prisjetiti ovoga stanja, prisjetit ćeš se svega što sam ti govorila. I zapisat ćeš o onome što je ispričano.
Tako će se između onoga što si napisao naći i niz slova što sam ih ja umetnula.
Ona su jako važna. Ona mogu stvarati čudesa, kao molitva. Ta mnogi od vas već znadu da molitve zapravo čine određeni nizovi i sklopovi slova. Ove nizove i sklopove su zapravo stvorili prosvijetljeni ljudi s Božjom pomoći.”
“Kad se u čovjeku pojavljuju lijepi osjećaji, oni obvezatno djeluju blagorodno na sve tjelesne organe. Upravo su lijepi osjećaji najjače i najučinkovitije sredstvo protiv svake bolesti. Uz pomoć takvih osjećaja liječio je Bog, isto su činili i sveci. Pročitaj Stari Zavjet i uvjerit ćeš se sam. Uz pomoć takvih osjećaja mogu iscjeljivati i neki ljudi iz vašega svijeta. Mnogi vaši liječnici su upoznati s time. Pitaj ih ako meni ne vjeruješ. Ta oni će tebi lakše povjerovati! Što je jači, ljepši takav osjećaj, on djeluje jače na onoga kome je upućen.
Ja sam uvijek mogla iscjeljivati uz pomoć svoga zračka. Mene je još u djetinjstvu naučio pradjed i objasnio sve. Ja sam to činila mnogo puta sa svojim ljudima iz seoskih ljetnikovaca.
Sad je moj zračak mnogo jači nego što je u djeda i pradjeda. To je stoga, kažu oni, što se u meni pojavio osjećaj koji se zove ljubav.”
“Ja sam toga trenutka gotovo zaboravila da ne mogu tako jednostavno izgovarati riječi; iza njih se obavezno trebaju skrivati osjećaji, razumijevanje i istinitost naravne obavijesti”.
O, Bože! Pa kako nije imala sreće! Zbog čega je ove riječi uputila meni – više ne tako mladom, s obitelji, izloženom mnogim sablažnjivim stvarima u našem svijetu, kao što je sama govorila, štetnim i mračnim? Svojom unutarnjom čistoćom ona je zavrijedila nešto sasvim drugo. Ali tko se može zaljubiti u nju tako neobična načina života, mišljenja i intelektualnih sposobnosti?
Ona se na prvi pogled čini običnom, no neobično lijepom i privlačnom djevojkom, ali onda kad počneš s njom razgovarati, ona kao da postaje nekakvo biće koje živi s onu stranu uma.
Moguće je da su se takvi osjećaji pojavili u meni jer nemam dovoljno znanja, razumijevanja biti naše stvarnosti. Drugi bi je mogli shvatiti drukčije.
Prisjetio sam se kako mi se čak na rastanku nije pojavila želja da je poljubim ili zagrlim. Ne znam je li ona to htjela. Pa što je ona zapravo htjela? Sjetio sam se kako je ona pričala o svojim maštanjima. Kako je neobična filozofija njezinog odnosa prema ljubavi: organizirati udruženje poduzetnika ne bi li im se pomoglo. Napisati knjigu s njezinim savjetima ljudima. Prenijeti ljude vremenskim odsječkom mračnih sila.”
