Odlomci iz knjige
RAZGOVOR SA SINOM
Zavolio si mamu, ali nisi znao prepoznati ljubav
Mama Anastazija mi je objasnila kako si se u nju jako zaljubio, ali nisi znao prepoznati svoju ljubav. No voleći je čak i na taj način, svejedno bi svaki put kad bi se vratio tamo gdje ljudi iz tvoga svijeta moraju teško živjeti, činio ono što te je molila mama Anastazija. Mama je rekla da si ti, tata, sve činio onako kao što si sam htio i mislio da je najbolje. Ali si se prisjetio mame pa si napisao knjigu koja se svidjela ljudima. Ljudi su počeli pisati stihove, pjesme. Ljudi su počeli razmišljati o tome kako živjeti bolje. Danas ima sve više i više ljudi koji misle o dobrome. To znači da će na Zemlji pobijediti dobro. Tebe su i napadali zbog knjige, a i zavidjeli su ti. Ali si ti, tata, napisao još jednu, pa još jednu knjigu. Neki su te počeli još više napadati. A drugi, koje si susreo, su ti čestitali. Oni su shvatili što si napisao. Oni su osjećali da će ti knjige pomoći pisati energija Ljubavi koju još nisi prepoznao. Ja sam se rodio jer si me tako jako želio, a to je željela i Ljubav. Tata, ti si pisao knjige jer si želio da u svijetu bude dobro prije nego što se ja rodim. Jedino što u tome baš nisi posve uspio prije nego što sam se ja rodio. To je zato jer je svijet vrlo velik. Mama Anastazija kaže da bih ja trebao biti dostojan tebe, a trebao bih i opravdati svoje postojanje u svijetu. Trebat ću narasti i sve shvatiti. Mama je još rekla da se ona na tebe nije nikada naljutila. Ona je odmah osjetila energiju Ljubavi. Zatim ti je mama Anastazija pročitala knjigu koja nije bila pisana tužnim riječima. Ona ti nije pročitala cijelu knjigu. No ono što ti je pročitala ti si uspio napisati shvatljivo da to mogu shvatiti mnogi ljudi. Gotovo si posve u tome uspio.
-Kakvu knjigu? Rekao si da ti ju je mama pročitala. Kako se zove ta knjiga?
-Ona se zove «Stvaranje».
-«Stvaranje»?
Knjiga prvobitnih izvora
-Da, «Stvaranje». Rado je čitam svaki dan. Ne čitam je samo na način na koji si je ti napisao, tata. Mama me je naučila druga slova da bih mogao čitati knjigu. Sviđaju mi se slova od kojih se slažu različite riječi koje će stvoriti osjećaj radosti. Takvu knjigu mogu čitati cijeli život. U njoj je sve opisano. Na Zemlji će se uskoro pojaviti nova knjiga. Tata, ti ćeš opisati novu knjigu.
-Volodja, nisi se dobro izrazio. Ne kaže se opisati nego napisati.
-Ali, tata, ti nećeš pisati svoju devetu knjigu. Devetu će knjigu stvarati puno ljudi, odraslih i djece. Ona će biti živa. Činit će je mnogo prelijepih poglavlja – rajskih kutaka na rodnoj zemlji. Ljudi na Zemlji će pisati tu knjigu i služit će se slovima, riječima Oca koje će stvarati osjećaj radosti. Ta će knjiga biti vječna. Mama me je naučila čitati ta živa i vječna slova i stvarati iz njih riječi.”
***
-Možeš li mi donijeti tu knjigu koju čini skup slova od kojih se slažu različite riječi koje će stvoriti osjećaj radosti?
-Tata, ne mogu ti donijeti cijelu knjigu. Mogu ti donijeti samo neka mala slova. Ne znam samo zašto bih ih donio kad je za njih bolje da ostanu na svome mjestu. Želiš li, tata, mogu ti sada izgovoriti slova. Samo što ja ne mogu čitati tako brzo kao mama.
-Pokušaj ih izgovoriti onako kako možeš! – Volodja je ustao pokazavši prstom kao da na nekoga pokazuje pa je počeo izgovarati riječi iz knjige «Stvaranje»: «Moj Sine, Svemir predstavlja misao, a putem misli je stvorena mašta, tragovi koje se mogu dijelom nazrijeti u materijalnoj stvarnosti… Moj sine, ti si beskrajan i vječan! Tvoje stvaralačko maštanje je tvoj dio!”
Volodja je izgovarao slogove. Pratio sam izraz njegova lica dok je govorio. Izraz lica bi mu se blago promijenio pri svakome sljedećem slogu i lice bi mu bilo zamišljeno ili bi pokazivalo da se pažljivo udubio dok je izgovarao riječi ili da se veselio. No ipak, pažljivo sam promatrao tamo gdje je Volodja pokazivao svojim prstom, no tamo nije bilo nikakvih slova, a ponajviše slogova, pa sam ga stoga prekinuo u njegovu neobičnu govoru:
-Stani, Volodja! Znači li to da ti u prostoru vidiš neka slova? Ali zašto ih ja ne vidim?
Volodja me je začuđeno pogledao. Razmišljao je pa je nesigurno progovorio:
-Tata, zar ti ne vidiš onu tamo brezu, bor, cedar i jarebiku?
-Vidim ih, ali ne vidim riječi.
-Pa to i jesu slova kojima piše naš Stvoritelj!
Volodja je nastavio izgovarati slogove i pokazivati prstom na različito raslinje. Shvatio sam nešto nevjerojatno, a to je da je u tajgi uokolo jezera, gdje sam na obali znao sjediti sa sinom, pa i više puta s Anastazijom, bilo obilje različita raslinja. Svaka je biljka počinjala određenim slovom, a neke su biljke imale nekoliko naziva. Kad bi se nizali naziv za nazivom, slovo za slovom, dobio bi se slog, pa zatim riječ i niz riječi. Kasnije mi je postalo jasno da u prostoru tajge duž Anasatzijine čistine drveće, grmlje i trava ne raste kaotično nego da je taj ogroman prostor ispisan doista živim slovima koja čini različito raslinje. Činilo se da tu nevjerojatnu knjigu mogu beskonačno čitati. Kad bismo jedne te iste nazive bilja čitali u smjeru od sjevera prema jugu, dobili bimo jedne riječi i različite nizove riječi, a druge bismo dobili kad bismo čitali u smjeru od zapada prema istoku. Treći bi skup riječi dobili kad bismo čitali ukrug. Zatim bismo dobili riječi, skup riječi i slike kad bismo nazive bilja čitali u skladu s putanjom Sunca. Činilo se da nas Sunčeve zrake vode od slova do slova. Shvatio sam zašto je Volodja za ta slova rekao da se iz njih stvaraju riječi kojima će se stvoriti osjećaj radosti. U uobičajenim su knjigama sva štampana slova potpuno jednaka. No u prikazanome su sva slova koja je činilo različito raslinje, pa čak i ona koja je činilo jedno te isto raslinje, bila različita. Osvijetljena Sunčevim zrakama, šuštajući lišćem, kao da su pozdravljala čovjeka. Činilo se da si ih doista mogao beskonačno promatrati.
Nisam jedino mogao odgovoriti tko je, kada i koliko stoljeća pisao tu neobičnu knjigu. Jesu li tu knjigu pisali Anastazijini preci, i nije li se ona prenosila naraštajima? A možda?… Anastazija mi je kasnije kratko odgovorila: “Naraštaji mojih predaka su tisućljećima čuvali slova ove knjige u onome redoslijedu koji je prvobitno postojao.”
Gledao sam sina i grozničavo sam želio pronaći temu razgovora koja bi bila potpuno razumljiva.”
Spasit ću svoju mamu
“Gledajući je tako nemoćnu, stajao sam kao zakopan i počeo sam nesuvislo govoriti ne znajući kako dalje, što činiti i što reći. Volodja mi je prišao i uzeo me za ruku pa je nastavio obraćajući se Anastaziji:
– Ja ću nahraniti tatu koji je došao s puta. Okupat ćemo se u čistoj jezerskoj vodi. Nabrat ću i trave koja će ga pročistiti. Mama, odmori se. Ne troši snagu na riječi. Sve ću sam učiniti. Zatim ćemo ti, tata i ja doći. Neka ti se što prije vrati snaga!…
– Čekajte, okupat ću se s vama! – Čvrsto se uhvativši rukama za deblo cedra, Anastazija se pokušala podići. Malo se podigla pa je uhvatila deblo. Ruke su joj kliznule i posve se opustile pa je bespomoćno pala na zemlju. Nečujno je progovorila:
– O, zar sam tako loša? Zar ne mogu ustati i pozdraviti sina moga voljenoga?
Anastazija se ponovno uhvatila za deblo drveta i počela se s naporom podizati sa zemlje. Sigurno ni taj put ne bi ustala da se nije desilo nešto nevjerojatno. Visoki je cedar, za čije se deblo Anastazija pokušala uhvatiti, iznenada počeo okretati prema njoj svoje iglice na donjim granama.
Iglice, koje su se sve više spuštale, počele su isijavati jedva zamjetnu plavkastu svjetlost, koja je polako i gotovo nevidljivo počela obavijati Anastaziju. Zatim sam čuo kako gore nešto pucketa, što je podsjećalo na šum što ga ispuštaju žice električne energije visoka napona. Podigao sam glavu i ugledao sam kako su iglice na svim okolnim stablima cedra počele isijavati jedva primjetnu plavkastu svjetlost. No to još nije bilo sve. Svi su se cedrovi okrenuli u smjeru stabla ispod kojega je Anastazija pokušavala ustati. Ono je iglicama s gornjih grana primalo svjetlost što su je isijavala susjedna stabla. Zatim se pojačala svjetlost donjih iglica. To je ukupno trajalo oko dvije minute, da bi se zatim pojavio plavkasti blijesak, i cedrove su iglice prestale svijetliti. Činilo mi se da su čak malo uvenule. Anastazija je bila jedva vidljiva u oblaku plavkaste svjetlosti. Kad se svjetlost raspršila, ne znam, bolje reći, kad je u nju ušla, ugledao sam… Anastaziju koja je stajala pod cedrom i bila ista kao i prije: puna snage i neobično lijepa. Nasmiješila nam se. Zatim je podignula glavu i tiho progovorila:
Hvala. – A zatim je… Ne znam, zar je odrasla žena mogla nešto takvo smisliti? Zatim je lagano poskočila na mjestu i potrčala prema najvećemu bijelome krugu. Na kraju kruga je opet poskočila, sada visoko, pa je napravila trostruki salto da bi se našla u središtu bijeloga kruga. Pa je opet poskočila uvis i istegnula se u špagu poput balerine. Zatim se zavodljivim tonom počela zvonko smijati pa je zaplesala u bijelome krugu.
Najednom je cijela šuma zatreperila I, kao da je oživjela, počela joj je razdragano odgovarati. Vjeverice su poskočile s grane na granu i pojurile prema krugu. U grmlju su se poput staklenih bisera zasvijetlile oči nekakve životinje. Dva su se orla jedan za drugim spustila sasvim nisko, niže drveća, na čistinu, da bi zatim poletjeli visoko pa opet nisko iznad kruga pa opet u visinu.
Anastazija je plesala poput akrobatkinje i balerine, i smijala se. Trava pod njezinim nogama je počela polako zeleniti. Čak je i najbjeliji krug postao jedva zamjetan. Od njezina mi je plesa postalo sve ljepše u duši, od njezina smijeha i svega što se dešavalo da bi zatim iznenada… potrčao moj mali sin i prevrnuo se dvaput preko glave u još bjelkastome krugu. Zatim je ustao pa poskočio i zavrtio se, pokušavajući očito plesati Anastazijin ples. Nisam se mogao suzdržati pa sam mu se pridružio u plesu i radosnome poskakivanju.”
POZIV U BUDUĆNOST
-Mama i tata, nedavno kad smo se kupali… shvatio sam i dopustio da tijelo djeda Mojsija umre. Već smo našli mjesto gdje ću sahraniti tijelo svoga djeda Mojsija.
Volodja se priljubio cijelim svojim sitnim tijelom, svojom glavom, do nogu pradjeda. Stasit je sjedokosi starac nježno i oprezno dodirnuo praunuka po glavi. Moglo se osjetiti da njihov odnos zrači ljubavlju, nježnošću, uzajamnim razumijevanjem i srećom. U takvome mi se ozračju razgovor o sahrani učinio posve neobičnim. U skladu s našim običajima, želio sam zaustaviti sina i reći mu da se pradjed dobro drži i da će još dugo, dugo živjeti. Mi tako uvijek govorimo, čak i čovjeku koji je veoma bolestan i star. Uzeo sam zrak punim plućima i samo što nisam progovorio, no Anastazija mi je najednom stisnula ruku pa sam šutio.
Zatim je progovorio pradjed, obrativši se Anastaziji:
-Unučice Anastazija, je li tvoja misao ičim ograničena u prostranstvu što si ga stvorila?
-Misao i mašta su se slile u jedno i ništa ih ne ograničava – odgovorila je Anastazija.
Pradjed joj je odmah zadao sljedeće pitanje:
-Prostor što ga stvaraš prihvaćaju ljudske duše. Služiš li se nekom energijom?
-Istom energijom koja utječe da drvo pušta korijenje, koja otvara pupoljke i stvara iz njih cvjetove.
-Koje se sile mogu suprotstaviti tvojoj mašti?
-Dok maštam, ne zamišljam prepreke. Ispred sebe vidim samo ono što se može nadvladati.
-Unučice Anastazija, ti si u svemu slobodna. Naredi mojoj duši da se materijalizira u prikladnome tijelu.
-Ne mogu si dopustiti naređivati niti jednoj duši da se materijalizira. Duša je slobodna i ona je djelo Stvoritelja. Ali maštat ću, moj dragi djedice, da se tvoja duša u najljepšemu vrtu dostojno materijalizira.
Zavladala je stanka. Pradjed je prestao postavljati pitanja, no iznenada je opet brzo progovorio Volodja, obrativši se pradjedu:
-Djede, neću ti ni ja naređivati. No molio bih te samo da se tvoja duša što prije materijalizira na Zemlji. Ponovno ćeš biti mlad i bit ćeš mojim najboljim prijateljem, a možda ćeš za mene biti i netko drugi… Ja neću naređivati, ja samo kažem… Neka tvoja duša, moj djedice Mojsije, bude u meni zajedno s mojom dušom.
Nakon tih riječi stasit se starac okrenuo prema Volodji spustivši se polako pred njim najprije na jedno, a zatim na drugo koljeno. Naklonio je svoju prosijedu glavu i približio svojim usnama malenu dječju ruku i poljubio je. Volodja ge je zagrlio i nešto mu brzo počeo šaptati na uho.
Pradjed je zatim ustao s koljena. Starcu je pomogao ustati samo jedan mali dječak. Ne mogu ni sada, dok se po ne znam koji put prisjećam te scene, shvatiti kako se sve odigravalo. Pradjed i Volodja su se jednostavno držali za ruke. Zatim je pradjed ustao a da se igdje nije oslonio. Ustavši, krenuo je prema nama i naklonio se, a zatim se šutke okrenuo i pružio unuku ruku. Pradjed i unuk su pošli, držeći se za ruke i pričajući. Nešto dalje iza njih je išao drugi djed, koji ih je šutke pratio.
Shvatio sam da je Anastazijin pradjed odlazio zauvijek. On je pošao umrijeti.”
“…No pitao sam se što je dovelo do toga da je pradjed u svoje zadnje sate bio tako vidno radostan? Nešto se sigurno moralo dogoditi. Znao sam da se nije mogao smijati samo tako, bez razloga. Što se dogodilo? Misleći o njemu okrenuo sam se prema Anastaziji i ugledao…
Anastazija je stajala nešto dalje od mene. Protegnula je ruke prema Suncu i šaptala, kao što mi se učinilo, neku molitvu. Sunčeve zrake bi se sakrile za oblacima, a zatim jarko zasvijetlile odrazivši se u kaplji suze što se kotrljala niz Anastazijino lice. Anastazija je izgledala smireno, a ne tužno. Nešto je šaptala, a zatim slušala i činilo se kao da joj je netko odgovarao. Stajao sam i čekao bojeći se čak i približiti joj se ili izustiti ijednu riječ. Tek kad mi se okrenula i ugledala me, približila mi se pa sam je upitao:
– Anastazija, jesi li se molila za pokoj pradjedove duše?
– Pradjedova će duša počivati u velikome miru, a na Zemlji će započeti novi život tek kad se na to bude sama odlučila. Molila sam za našega sina da mu Stvoritelj da veliku snagu. Naš je sin, Vladimire, učinio ono što može učiniti samo nekolicina današnjih ljudi. Naš je sin primio u sebe svu pradjedovu snagu, koju mu je pradjed dao cijelom svojom dušom. Budući da još uvijek raste, teško će mu biti zadržati u sebi mnoštvo različitih energija u jedinstvu.
– Ali zašto nisam primijetio ništa neobično na sinu za vrijeme dok se sve to događalo?
– Vladimire, naš je sin izgovorio riječi neposredno prije nego što je pradjed pred njega kleknuo. On je izgovorio riječi koje su shvatljive samo onima koji znaju kako je stvarao naš Stvoritelj. Dječak, koji možda i nije dokraja sve shvatio, ipak je iskreno i samouvjereno rekao pradjedu da on može primiti i njega i njegovu dušu koja će ostati na Zemlji. Ja se nisam usudila nešto slično izjaviti, budući da ne osjećam da imam za to potrebnu snagu.
– Primijetio sam da je pradjed poslije tih riječi još više zasjao.
– Dakako, jer mnogi koji su doživjeli duboku starost, nisu imali priliku nešto slično čuti, budući da je poziv u budući život pradjedu uputilo dijete, koje samo sobom predstavlja oličenje budućnosti.
– Zar su se oni tako jako voljeli?
– Vladimire, naš je sin zamolio pradjeda da još poživi kad on više nije mogao živjeti. I živio je pradjed nemajući snage odbiti dijete.
– Ali kako je to moguće?
– Iako veoma jednostavno, nije uvijek veoma jednostavno. Poznato je da liječnici mogu povratiti čovjeka iz besvjesnoga stanja i iz stanja na granici smrti. No čovjek ne mora biti liječnikom nego može biti i bližnjim koji će pozvati čovjeka te će se on probuditi iz stanja besvijesti i ostati živim. Na zamolbu unuka, pradjed je imao želju, a i volio je unuka, pa je odlučio produžiti si život. Pradjed je potomak onih svećenika, koji su stoljećima poduzimali velika djela… ”
“…Anastazija je rijetko kada bila tužna. Ali tada… Shvatio sam… Shvatio sam veliku tragediju prelijepe pustinjakinje iz sibirske tajge, tragediju Anastazije. Ona je sama. Nevjerojatno je kako je ona sama. Ona se svojim svjetonazorom, svojim znanjem i sposobnostima izrazito razlikuje od drugih ljudi. Što su njezino znanje i sposobnosti veće, veća je tragedija njezine samoće. Anastazija živi u drugoj dimenziji stvarnosti, u kojoj vlada druga razina svjesnosti. Pa neka je ta dimenzija i lijepa, no Anastazija je u njoj svejedno sama. Ona bi se dakako mogla spustiti k ljudima i postati jednaka svima. No ona to nije učinila. Upitamo li se zašto, možemo odgovoriti da je to bilo stoga što nije željela iznevjeriti sebe i svoja načela, a možda i stoga što nije željela iznevjeriti Boga. Anastazija se zatim odlučila na nevjerojatan korak. Ona je pozvala druge ljude da joj se pridruže u toj prelijepoj dimenziji stvarnosti. Neki su je uspjeli shvatiti. Čini se da je ja tek počinjem shvaćati i osjećati. Prošlo je šest godina, a ja tek pomalo počinjem shvaćati. Anastazija je sve to vrijeme strpljivo čekala i tumačila mi događaje a da se nimalo na mene ljutila. Anastazija se ne predaje i nepokolebljiva je, vjeruje i nada se… ”
USNULA CIVILIZACIJA
“Bilo je vedsko razdoblje na Zemlji, u vrijeme kojega je ljudsko društvo ovladalo osjetilnom spoznajom odnosno znanjem koje mu je omogućilo da svojom kolektivnom mišlju stvara energetske slike. Ljudsko je društvo prešlo u novo razdoblje, a to je razdoblje misli u obliku slika, ili razdoblje u kojemu su se mislima stvarale slike. Ljudsko je društvo tako svojom kolektivnom mišlju stvaralo energetske slike, zahvaljujući kojima je čovjek mogao stvarati u Svemiru. Čovjek je na drugim planetima mogao stvoriti život sličan životu na Zemlji. Čovjek je to mogao učiniti samo u slučaju ako u vrijeme ovoga razdoblja u kojemu su se mislima stvarale slike nije bila učinjena niti jedna pogreška. No razdoblje misli u obliku slika, koje je trajalo devet tisuća zemaljskih godina, nije prošlo bez da je učinjena pogreška u stvaranju bilo jedne ili odmah nekoliko slika. Pogreška bi se uvijek činila ako je u ljudskome društvu na Zemlji bilo ljudi koji nisu imali dostatno čiste namjere, koji nisu imali razvijene potrebne odlike da bi mogli izražavati svoje osjećaje i misli. Čovjek tako nije mogao stvarati u prostranstvu Svemira i sve se više počeo okretati okultnome znanju.
Okultno razdoblje u povijesti ljudskoga društva je trajalo samo tisuću godina. Ono je započelo u vrijeme kad čovjek nije dostizao takav stupanj svjesnosti da je mogao napredovati nego je počeo znatno nazadovati. Kad bi ljudsko društvo zbog nedostatno razvijene svjesnosti počelo nazadovati, i kad ljudi ne bi imali dostatno čiste namjere, u konačnici bi se ljudsko društvo uvijek približavalo planetarnoj katastrofi, ma kako visoko znanje i mogućnosti imalo. To se ponovilo mnogo puta tijekom milijardu godina na Zemlji
Mi smo sada u okultnome razdoblju u povijesti ljudskoga društva. Planetarna se katasrofa trebala desiti kao što se i uvijek dešavala, ali joj je prošlo vrijeme. Razdoblje okultnoga tisućljeća je završilo. Na nama je da svatko od nas razmisli o svojoj predodređenosti i o svojoj biti, a jednako tako i da razmisli o tome zbog čega je bila počinjena pogreška. Udružimo li se svi zajedno, i usmjerimo li naše misli natrag u prošlost promišljajući o cjelokupnoj povijesti, i odredimo li gdje je počinjena greška, na Zemlji će nastupiti sretno razdoblje ljudskoga društva, takvo kakvo čovjek još nije doživio za svoga života na planetu Zemlja. Svemir to od nas očekuje s velikom nadom i skrivenom željom.”
Anastazija o usnuloj civilizaciji:
“…Prije samo tisuću i po godina ljudi su se na posljednjemu otočiću prepustili stanju sna. Tako je usnula ljudska civilizacija, usnuo je narod koji je znao Boga; usnuo je da bi se ponovno probudio u zoru novoga dana. Sile tame su smatrale da su uspjele zauvijek uništiti njegovu kulturu i njegovo znanje i spriječiti težnje njegove duše. Zato su i u naše doba željele sakriti od svih ljudi na Zemlji povijest ruskoga naroda. Iza svega toga se zapravo krije nešto znatno veće, a to je težnja sila tame, koje, skrivajući rusku povijest, koja predstavlja samo stepenicu koja nas vodi u lijepi svijet, zapravo žele sakriti od našega pogleda sretnu civilizaciju koja živi na Zemlji. One ne žele otkriti kulturu, znanje i sposobnost osjećanja zahvaljujući kojemu je najsretnija civilizacija mogla znati Boga, a kojoj su pripadali tvoji praroditelji… ”
POVIJEST LJUDSKOGA DRUŠTVA
KOJU NAM JE ISPRIČALA ANASTAZIJA
“Čovjek će jednom u milijun godina sâm procijeniti svoje postupke, i vidjet će je li počinio pogrešku. U slučaju da je pogriješio, znači da je dopustio da od mnoštva energija koje u sebi nosi, prevlada samo jedna. To znači da se na Zemlji desila katastrofa, nakon koje opet sve počinje ispočetka. To se već dešavalo nekoliko puta.
Razdoblje koje je čovječanstvo proživjelo tijekom milijun godina dijeli se na tri razdoblja: prvo je razdoblje vedsko, drugo je razdoblje u kojemu su se mislima stvarale slike; treće je razdoblje okultno.”
Vjenčanje ili savez dvoje ljudi
“U vedskim su selima ljudi znali da dvoje zaljubljenih srdaca sudjeluje u stvaranju velikoga projekta i da ih nadahnjuje energija Ljubavi.
On i ona, koji su od mladosti gledali roditelje i usvajali kulturu življenja, stjecali znanje i razumijevanje vedske kulture, mogli su razgovarati i o zvijezdi što sjaji na noćnome nebu, i o cvijetu što se otvara s prvom zrakom sunca, i o predodređenosti pčele, kao i o energijama koje vladaju u prostranstvu.
On i ona, koji su od mladosti promatrali prelijepa imanja, oaze i rajske vrtove što su ih poneseni ljubavlju stvarali njihovi roditelji, sada su željeli stvoriti svoje vlastito imanje.
Zaljubljeni bi odabrali komad od hektar ili više zemlje i zamišljali bi kako će izgledati stvaran život koji će tamo živjeti. Trebali su u mislima izgraditi dom, razmjestiti mnogo biljaka, na mjestu na kojemu će sve biti u slozi i jedno drugome na pomoći.
Trebali su sve tako urediti da bi sve raslo samo od sebe. Za to nisu trebali fizičke snage. Trebalo je uzeti u obzir mnogo pojedinosti da bi se to ostvarilo: razmještaj planeta, svakodnevno strujanje zraka.
Biljke u proljeće i u ljeto odišu miomirisima i mogu se osjetiti mirisni eteri. Zaljubljeni su nastojali tako razmjestiti biljke da bi s vjetrom mogao ući u njihov dom miris etera, koji se sastoji od mnoštva eteričnih spojeva.
Tako je nastajala nevjerojatna građevina, koju su činile Božanske tvorevine. Mjesto koje bi odabrali zaljubljeni, trebalo se uz to pretvoriti u mjesto koje će privlačiti. Bila je to živa slika, a ne slika na platnu. Bila je to živa slika koja se stvarala na vječnost u mislima”.
“Radomir je živahno pričao. Govorio je nadahnuto o onome što je naumio. Govorio je skoro puna tri sata. Ljudi su ga sve to vrijeme slušali s uzbuđenjem i pritajena daha. I svaki put kad bi mladić pokazao na mjesto gdje će prema njegovu veličanstvenome planu izrasti neka voćka, poput jabuke, kruške ili višnje, netko bi se iz kruga slušatelja uputio prema tome mjestu i zaustavio se. To je mogao biti muškarac, žena ili starac. No to je moglo biti i dijete, čiji bi pogled bi odavao razboritost, mudrost, zadovoljstvo i radost.
Ljudi koji bi se izdvojili i pošli prema naprijed, u rukama bi upravo i držali mladicu na koju je mladić ukazao, na onome mjestu na kojemu će iz nje kasnije izrasti prelijepa voćka.
Ljudi bi se klanjali svakome tko bi se izdvojio iz kruga slušatelja, stoga jer bi bio dostojan pohvale mladenaca. Mladenci bi ga hvalili kad bi obilazili imanja zato jer mu je iz mladice uspjela izrasti prelijepa voćka. Značilo bi to da je bio dostojan i pohvale Stvoritelja, Oca svih i svega, Boga koji nas sve voli. Takav je zaključak bio logičan i on nije bio rezultat praznovjerja.
Ljudi vedske kulture su se odnosili prema mladome zaljubljenome paru, koji je zamišljao projekt kojim će se stvoriti prelijepa oaza, kao prema božanstvu. Tako su se prema njemu i trebali odnositi”.
“Pogledaj djevojku Ljubomilu, koja se uspela na brežuljak, kako je usmjerila svoj pogled prema ljudima. Kad su je ugledali, svi su uglas poviknuli od oduševljenja. Djevojka je bila ozarena osmijehom. Ne bi se moglo reći da joj je lik otkrivao osobu koja je bila drska. Prije bi se moglo reći da je bila odvažna. Bila je ispunjena energijom Ljubavi. Na obrazima joj se prelijevalo rumenilo i bila je rumenija nego inače. Odisala je zdravljem i bila bujnih oblina. Oči su joj se sjajile. Činilo se da je okolno prostranstvo i sve ljude obuhvatila toplina koju je isijavala. Sve je u trenutku zamrlo. Mlada se božica ispred svih pokazala i zasjala u svoj svojoj ljepoti.
Zastavši da bi je pogledali, djevojčini su se roditelji polako uputili prema brežuljku, na kojemu su stajali zaljubljeni. Izgledali su dostojanstveno dok su se uspinjali u pratnji starijih i mlađih članova obitelji. Zaustavivši se na brežuljku, najprije su se poklonili mladencima, a zatim je majka upitala djevojku, svoju kći:
– Ti sobom nosiš svu mudrost našega roda. Reci nam, kćeri naša, vidiš li budućnost zemlje koju si odabrala?
– Da, mama, vidim – kći joj je odgovorila. – Reci nam, kćeri naša – majka je nastavila – sviđa li ti se sve od onoga što u budućnosti vidiš?
Djevojka je mogla različito odgovoriti na to pitanje. Najčešće bi to moglo biti ovako: «Da, mama. Ovdje će biti prelijepi rajski vrt. Ovdje će biti izgrađen dom od živoga raslinja».
Ali poslušaj odgovor, koji nije bio posve u duhu tradicije, a koji je svojoj majci pred svima uputila živahna djevojka rumenih obraza:
-Projekt koji će se ostvariti izgleda dobar. On je po mojoj duši. No ipak bih željela nešto svoje dodati. – Djevojka se zatim brzo spustila s brežuljka pa potrčala prema ljudima što su stajali na rubnome području budućega vrta. Zaustavila se da bi im se obratila ovim riječima:
-Ovdje bi trebalo rasti drvo igličastih listova, a pokraj njega bi trebala biti breza. Kad iz toga smjera zapuše vjetar, on će dodirnuti borove pa potom brezine grane, i obratit će se granju drveća u vrtu s molbom da zapjevaju pjesmu. Melodija neće nikad biti ista, no svaki će put donijeti radost duši. Tamo – djevojka sepomaknula ustranu i pokazala mjesto gdje bi trebalo rasti cvijeće. Neka se u punome sjaju ponajprije rasplamsa crveni cvijet, pa za njim ljubičasti i tamnocrveni. – Djevojka rumenih obraza je poput vile plesala u budućemu vrtu. Za njom su krenuli ljudi koji su se bili nakratko zaustavili da bi se zatim požurili sa sjemenjem u ruci prema onim mjestima na zemlji koje je djevojka puna strasti odredila za sadnju.
Završivši svoj ples, djevojka je opet požurila prema brežuljku te stala pokraj svoga izabranika i progovorila:
-Bit će tu prelijepo prostranstvo. Iz zemlje će izrasti raslinje koje će stvoriti neobičnu sliku.
-Kaži svim ljudima, kćeri naša – djevojci se ponovno obratila majka – tko će okruniti ovo prelijepo prostranstvo? Koga bi od svih ljudi na Zemlja tvoja ruka odabrala i za koga bi se vjenčala?
Djevojka je pogledala svakoga tko je tamo stajao s mladicama i sjemenjem u rukama. Ljudi su stajali na mjestu, koje im je pokazao mladi, koji je prethodno izložio svoj projekt, na mjestu na kojemu je djevojka slikala prelijepu sliku. Ali nitko nije počeo saditi sjemenje. Još nije bio nastupio uzvišeni trenutak. I djevojka se okrenula prema mladiću što je stajao pokraj nje na brežuljku pa je pjevajući započela:
-Vjenčanja će biti dostojan onaj koji svojim mislima može stvoriti prelijepo prostranstvo koje će se ostvariti u budućnosti.
Izgovorivši ove riječi, djevojka je dotaknula rame mladića što je pokraj nje stajao. Mladić se spustio pred nju na jedno koljeno. Zatim mu je djevojka metnula na glavu prelijepi vijenac od mirisnih trava što ga je ona sama isplela svojim rukama. Djevojka je vjenčanome mladiću triput prošla kroz kosu desnom rukom, dok mu je lijevom rukom blago približila glavu. Zatim mu je rukom dala znak i mladić je ustao. Ponizno pognuvši glavu, djevojka je potrčala s brežuljka.”
Održavanje tijela
“Koja su to znanja i koji je to zakon u vedskome razdoblju pomagao čovjeku prehraniti se na pravi način? To je bilo moguće jer nije bilo zakona i raznih rasprava. Čovjek se mogao osloniti samo na Boga. Eto, govori se da je čovjek jedno s prirodom. No u čemu se sastoji ta cjelina kad čovjek danas jede umjetnu hranu, hranu koju mu određuje sustav za koji je ta hrana najbolja. Tako umjetni sustav određuje kad će čovjek uzimati hranu koja je umjetna.
U to doba, u vedsko doba je čovjek sve poduzimao zahvaljujući osjećajima, koje mu je darovao Bog. Čovjek je mogao zadovoljiti osjećaj gladi. Čovjekovi su osjećaji, koji
su bili u skladu s njegovim prostranstvom Ljubavi, bili poput najsavršenijega automata ili najmudrije rasprave. Zahvaljujući njima je čovjek znao kada što točno treba uzeti.
Čovjek je bio slobodan u prostranstvu što ga je stvorio i njegova je misao imala slobodu i mogla je stvarati i rješavati stvari od značaja za cijeli Svemir. Njegovo je prostranstvo bilo prepuno prelijepih plodova koji su ga dozivali. On bi intuitivno ubrao jedan, pa drugi, treći plod, i jeo ih je ne razmišljajući o tome što mu je Bog dao da ih u slast okusi.
Čovjek tada nije mislio o hrani. On je jeo tako kako mi danas dišemo. Prostranstvo što ga je stvorio i intuicija koju je razvio omogućavali su mu točno odrediti kada, kako i što treba jesti.”
Život bez razbojstva i krađe
“U vedsko je doba svatko želio sam stvarati svoju prelijepu oazu. Tako je planet Zemlja svake godine bivala sve ljepša.
Pogledamo li danas s visine na naše geadove, što ćemo ugledati? – samo gomilu umjetnoga kamenja koje je zatrpalo zemlju. Vidjet ćemo kuće koje se dižu u visinu i zauzimaju sve više mjesta. Kamenje, koje se posvuda proteže, prekriva ogromne površine zemlje. Nemamo više ni čistu vodu, a i zrak je zagađen. Koliko sretnih obitelji živi među takvim glomaznim kamenjem? Usporedimo li današnje obitelji s obiteljima iz vedskoga vremena, nećemo naći niti jednu sličnost. Još ćemo bolje reći kažemo li da u okruženju takvih velikih, umjetnih kamenih građevina, obitelji ne žive nego spavaju. One spavaju kao u hipnotičkome snu, a tijelom im se kreće i želi ih oživjeti samo jedna sitna stanica. Ona će obamrijeti pa će oživjeti, oživljujući tisuću i tisuću drugih stanica, i nastojat će razbuditi usnule stanice, ona, koja je ostala živom stanicom, a ime joj je: Mašta. Ona će ih sve probuditi! I tada će sve obitelji početi ponovno stvarati prelijepe oaze na Zemlji. Na Zemlji će opet biti kao što je bilo i prije. Pogledat ćemo s visine na Zemlju i zadivit ćemo se živopisnom slikom. Takvih će slika biti mnogo, a svaka će prelijepa slika značiti da je zemlju na tome mjestu dotaknula ruka čovjeka vedskoga doba koji se probudio. Na Zemlji će opet početi živjeti sretna obitelj ljudi koji će znati Boga, shvatiti smisao života i imati svoj cilj.
Ljudi su u vedsko vrijeme znali što im govore zvijezde na nebu. Imali su mnogo pjesnika i umjetnika. Sela nisu nikada između sebe ratovala. Nije bilo razloga za krađu i razbojništvo. U društvu toga vremena nije bilo činovnika. Tamo gdje se danas proteže Europa, Indija, Egipat i Kina, cvjetala je u vedsko vrijeme kultura Vedrusa, a među zemljama nije bilo granica. Nije bilo ni velikih ni malih vladara. Tada se vladalo na prirodan način. Veličanstvenim se blagdanima obilježavala vladavina vedske civilizacije.
Ljudi su u vedsko vrijeme vladali znatno većim znanjem o ustroju Svemira nego što ga ima današnji čovjek. Oni su svojom unutarnjom energijom mogli ubrzavati ili usporavati rast biljaka. Domaće su životnije željele izvršavati svaku naredbu čovjeka, ne zato da bi dobile hranu koje je i tako blo u izobilju, nego zato da bi im čovjek uzvratio svoju blagotvornu energiju. Pohvalu čovjeka će uvijek rado primiti, kako čovjek, tako i životinjski i biljni svijet. No ljudi su u davno vrijeme imali znatno veću energiju, kojom su, poput Sunca, privlačili sve živo.”
MISLI U OBLIKU SLIKA
ISKUŠENJE
“Već je potkraj vedskoga razdoblja došlo do velikoga otkrića. Bilo je to otkriće s kojim se nijedno drugo nije moglo usporediti za cijelo razdoblje povijesti ljudskoga roda. Ljudi su stekli uvid u to koliko je snažna kolektivna misao.
Trebali bismo pobliže odrediti što je to misao čovjeka. To je najsnažnija energija u prostoru. Uz pomoć nje je moguće stvarati kako prelijepe svjetove u Svemiru, tako i oružje, kojim se može uništiti cijeli planet. Cjelokupna je nama vidljiva materija stvorena uz pomoć misli.
Božanska je misao stvarala u velikome nadahnuću, i tako je nastala Priroda, životinjski svijet, čovjek. Uz pomoć misli čovjeka stvoreno je mnoštvo umjetnih predmeta, poput današnjih strojeva i mehanizama. Mi možemo misliti da je to stvoreno ljudskim rukama. Točno je da danas moramo raditi rukama, no svaki je detalj najprije stvoren mislima.
Danas se ljudska misao smatra savršenijom nego što je bila u prošlosti, premda tomu uopće nije tako. Misao je svakoga čovjeka u vrijeme vladavine vedske civilizacije, po svojoj brzini i ukupnosti obavijesti koju je sadržavala, bila nekoliko milijuna puta jača od misli današnjega čovjeka. Kao dokaz može poslužiti i to da se u primjeni bilja u ljekovite i prehrambene svrhe mi služimo znanjima iz prošlosti. Prirodni je mehanizam mnogo savršeniji i složeniji od stvari stvorenih umjetnim putem.
Čovjek u prošlo doba ne samo da je upošljavao mnoge životinje, shvatio svrhu svih biljnih vrsta, nego je i spoznao snagu kolektivne misli i uvidio da je uz njezinu pomoć moguće utjecati i na vrijeme i na vodu koja će poteći iz izvora. Ne upotrijebi li misao oprezno, čovjek može oboriti i pticu u letu. Uz pomoć se misli može utjecati na život na dalekoj zvijezdi, na kojoj se mogu uzgajati vrtovi ili se pak mogu uništavati zvijezde. To nije plod mašte nego je to stvarnost, i sve je to bilo dano čovjeku.
Danas svaki čovjek zna da je, krenuvši tehnološkim putem razvoja, čovjek želio stvoriti raketu kojom će krenuti put zvijezda.
Čovjek je sletio na Mjesec, potrošio mnogo snage i sredstava a da Zemlji ni u čemu nije pomogao. Na Mjesecu se nije ništa promijenilo. Sličan je način osuđen na propast. On nema perspektive i opasan je za sve ljude na Zermlji, a jednako tako i za druge planete. Ima i drugi, puno savršeniji način. Samo uz pomoć misli može se utjecati da na Mjesecu izraste cvijet. Čovjek može stvoriti njemu svojstvenu atmosferu, može urediti vrt, u kojemu će se naći u svome tjelesnom obliku zajedno sa svojom dragom. No da bi se to dogodilo, uz pomoć se misli treba cijelu Zemlju pretvoriti u cvatući rajski vrt. To se treba učiniti uz pomoć kolektivne misli.
Kolektivna misao je snažna i u cijelome Svemiru nema takve energije koja joj se može učinkovito suprotstaviti. Materija, kakvu vidimo, i današnja tehnologija, odraz su kolektivne misli. Uz pomoć kolektivne misli stvoreni su svi današnji mehanizmi i sve suvremeno oružje.
No, prisjeti se što sam rekla o tome da je u to vedsko vrijeme misao svakoga čovjeka na Zemlji bila osobito jaka i energetski snažna. Samo devetoro ljudi je zajedno moglo pokretati predmete poput višetonskoga kamenja. Želeći se lakše poslužiti kolektivnom mišlju koja bi bila na dobrobit većine, da ne bi trošili vrijeme na okupljanje mase ljudi na jednome mjestu, ljudi su smislili likove različitih bogova. Uz njihovu su pomoć počeli upravljati Prirodom.”
“U razdoblju u kojemu su se mislima stvarale slike, čovjek je bio nalik Bogu i počeo je stvarati slike. To je razdoblje trajalo devet tisuća godina. Bog se tada nije miješao u djela čovjeka. U to su se vrijeme počele pokretati mnoge energije u Svemiru, koje su čovjeka počele dovoditi u iskušenje.
Čovjek sadrži u sebi djelić svih energija u Svemiru. Ima ih bezbroj i one su u suprotnosti jedna s drugom. Svaki djelić energija Svemira treba u čovjeku biti u ravnoteži i treba predstavljati jedinstvo.
Nadvlada li barem jedna energija sve ostale, druge se energije počinju smanjivati i dolazi do narušavanja ravnoteže. Tada… Tada se mijenja Zemlja i na njoj dolazi do nesklada.
Ljude može povesti slika kojom će stvarati nešto lijepo, no naruši li se unutarnje jedinstvo, slika ih može povesti i prema uništenju.
Što bi to bila slika? Slika predstavlja energetski entitet koji je stvorila ljudska misao. Može je stvoriti jedan čovjek ili nekoliko ljudi.
Glumu možemo uzeti za izraziti primjer kako se kolektivno stvara slika. Dok će jedan čovjek opisati sliku odnosno lik na papiru, drugi će ga prikazati na sceni.
Što se dešava s glumcem koji prikazuje izmišljeni lik? Glumac će neko vrijeme zamijeniti svoje osjećaje, težnje i želje onima koji su svojstveni zamišljenome liku. Glumac tako može izmijeniti hod, izraz lica, uobičajenu odjeću. Zamišljeni će lik na taj način privremeno zadobiti tijelo. Jedino čovjek može stvarati zamišljene slike.
Slika koju je stvorio čovjek može živjeti u prostoru tako dugo dok je čovjek stvara svojom mišlju. To može biti samo jedan čovjek ili nekoliko ljudi. Što više ljudi svojim osjećajima hrani sliku, slika postaje sve snažnija.
Slika koju je stvorila kolektivna misao može imati veliku rušilačku ili stvaralačku snagu. Ona ima povratno djelovanje na čovjeka i može utjecati na stvaranje karaktera i ponašanje kako manje, tako i veće skupine ljudi.
Ljudi su u davnini iskoristili svoj veliki potencijal i otkriće do kojega su došli te su s oduševljenjem stvarali i utjecali na život planeta.
No još početkom razdoblja vladavine misli u obliku slika, šestero ljudi nije uspjelo održati u u sebi uravnotežene energije Svemira, koje je Bog dao čovjeku u vrijeme stvaranja. Ti su se ljudi možda i trebali pojaviti da bi čovječanstvo stavili na kušnju. Najprije je u jednome čovjeku prevladala energija kojom se on želio uzdići i izdvojiti, a zatim u drugom, trećem, pa naposljetku i u šestom. Oni se nisu odmah susreli. Svaki je živio za sebe. No budući da su bili slični, a sličnosti se privlače, njihove su se misli susrele. Oni su svoju misao usmjerili na to kako zavladati svim ljudima na Zemlji. Bilo ih je šestero i pred ljudima su sebe nazvali svećenicima*. Reinkarnirajući se iz života u život, oni još i danas žive.”
“Vladimire, svećenici su bili oni koji su preusmjerili energiju, koju je čovjek razmjenjivao s Božanskom, živom tvorevinom Prirode. Oni su se hranili ljudskom energijom, i nisu je vraćali čovjeku, nego su je zadržavali u hramovima koje su sami stvorili.
Sve što je u vedskome razdoblju bilo javno, odjednom je postalo tajno. Narod je počeo polako tonuti u san kao da je bio hipnotiziran, i gotovo kao u polusnu, bez razmišljanja se počeo pokoravati naredbama. Tako je narod razrušio svijet Božanske Prirode. Počeo je stvarati umjetni svijet, koji će zadovoljiti svećenike. Svećenici su svoju znanost čuvali kao najstrožu tajnu. Nisu smjeli sve ni zapisivati. Svećenici su stvorili svoj jezik, jezik kojim su govorili jedan s drugim. To možeš i sam provjeriti uspoređujući povijesne činjenice. Drugi im je jezik trebao zato da netko ne bi nehotice doznao za njihove tajne. Tako su oni prenosili jedni drugima iz naraštaja u naraštaj njihove obične tajne.”
OKULTNO RAZDOBLJE
“Okultno razdoblje traje svega jedno tisućljeće. U okultnome razdoblju čovjek živi u nerealnome svijetu. Čovjek daje veliku količinu energije da bi otkrio izmišljene slike i apstraktne svjetove, koji se nalaze s onu stranu stvarnoga života. Stvarni svijet u svoj svojoj raznolikosti u ovome razdoblju ne dobiva dostojnu čovjekovu pažnju i toplinu, potrebnu za održanje. Takav će svijet nastaviti postojati zahvaljujući onome što je stvoreno u prošlosti, pa tako i prvobitnoj energiji Božanskoga nadahnuća.
U okultnome razdoblju čovječanstvo gubi svoju osnovnu svrhu. Ono postaje opasnim za Svemir pa se počinju dešavati planetarne katastrofe.
Danas čovječanstvo živi u okultnome razdoblju. Ono je završilo dvijetisućite godine, premda se zapravo ne može reći da se radi o dvijetisućitoj godini. Kao što i sam znaš, tek se nedavno promijenila epoha. Na prijelazu u novo tisućljeće, minula je godišnjica kojom je obilježeno milijun godina zemaljske civilizacije.
Tada se, kao i uvijek prije toga, trebala desiti katastrofa planetarnih rzamjera. Čovječanstvo je zapravo trebalo putem vlastitoga savršenstva ponovno pokušati osvojiti Svemir. No u okultnome se razdoblju niti jedne godine nije desila katastrofa.
Svega su trojica od onih koji su sačuvali izvornost vedske tradicije i koji nisu bili usnuli, mogli dijelom skinuti s današnjega čovjeka čaroliju kojom im je uz pomoć okultne metode bila zamagljena svijest. Prisjeti se samo kako su ljudi ustreptala srca čitali tvoje knjige i oživljavali svoju ljubav prema Zemlji. Iako još uvijek uspavani, počeli su se vraćati Bogu zahvaljujući izvornoj snazi vedske kulture. Bogu su se počeli vraćati oživljujući nadu, i premda se nisu dokraja probudili, uspjeli su svojom ljubavlju spriječiti katastrofu. Naš je planet Zemlja tako ostao pošteđen katastrofe.
Uskoro će se skoro svi ljudi probuditi iz hipnotičkoga sna do kojega je došlo pod utjecajem okultnoga. Ljudi će se početi vraćati stvarnosti. ”
TREBA MISLITI
“Vrativši se kući i pripremajući knjigu za izdavača, do posljednjega trenutka nisam mogao odlučiti trebam li uključiti u tekst rukopisa sve što je Anastazija rekla.
Dok je Anastazija govorila o stvaranju prelijepe budućnosti Rusije, koju možemo postići stvaranjem imanja na rodnoj zemlji, njezine su mi riječi bile razumljive. Čitatelji su prihvatili njezinu ideju i ljudi su počeli djelovati.
Kad je Anastazija u petoj knjizi «Tko smo mi?» uznemireno odgovarala na pitanje i nazvala Isusa Krista svojim starijim bratom, što sam napisao, određeni su čitatelji, uglavnom vjernici kršćani, pokazali svoje nezadovoljstvo.
U prethodnoj sam knjizi Anastaziji postavio pitanje o tome može li je shvatiti netko od svećenika, a ona je odgovorila da će joj pomoći rimski papa Ivan Pavao II. Na to su izrazili svoju sumnju određeni čitatelji katolici.
Slične su me tvrdnje navodile na sumnju u to treba li u knjigama opisati neobične događaje, Anastazijine riječi i postupke. Pridonose li oni time ili nanose štetu? Hoće li pojedini čitatelji posumnjati u ideje koje su razvidne i koje su realno ostvarljive, a tiču se ustroja društva u kojemu će obiteljima porasti blagostanje i u kojemu će im život biti bolji?
Sâm sam također posumnjao u njezine riječi. Zar je trebalo spomenuti sestru Isusa Krista i reći da će joj pomoći papa Ivan Pavao II?
Pročitamo li cijelu Bibliju, nigdje nećemo naći niti spomena o tome da je Isus Krist imao bilo braću bilo sestre.
Zatim se nešto iznenada dogodilo. Događaj bi mogli ubrojiti u supersenzaciju. Anastazijine neobične tvrdnje navodile su nas na to da sve više razmišljamo o tome koliko su velike stvarne mogućnosti čovjeka. Evo što se dogodilo.
Upravo sam bio čuo o tome da je Vatikan objavio da je Isus Krist imao dvije sestre. Nisam jedino shvatio jesu li one bile rođene sestre ili sestrične. Kratku sam obavijest čuo dok sam bio sam u svome stanu i bavio se svakodnevnim poslom.
U isto su mi vrijeme bili upaljeni i radio i televizor pa ne mogu sa sigurnošću reći gdje sam čuo obavijest. Mislim da je to bilo rečeno u televizijskim vijestima. Nakon toga bih svaki put, kad bih sjeo za stol, zbog nekog razloga počeo uzimati bilješke s Anastazijinim neobičnim tvrdnjama, za koje sam ranije bio odlučio da ih neću unositi u knjigu. Razmišljao sam o ispravnosti svoga postupka. Bilješke su uključivale i ovo:
«Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, George Bush, jednim će svojim neuobičajenim postupkom, kojega ni sam neće biti svjestan, spasiti svoju zemlju od strašne katastrofe i sačuvat će svijet od dosad neviđenoga zastrašujućega rata, strašnijega od svih ratova na Zemlji».
Poslije terorističkoga događaja u Sjedinjenim Američkim Državama, koji se zbio 11. rujna 2001. g. i imao je rušilačku snagu te su poslije njega poduzete vojne operacije, zapravo rat u Afganistanu s neposrednim sudjelovanjem Sjedinjenih Američkih Država, činilo se da je Anastazijina tvrdnja bila u potpunosti u suprotnosti sa stvarnim događajima. Analiziravši podatke, koje su prenosili radio i televizija, sve sam više počeo prihvaćati mišljenje da su događaji koji su se tada dogodili u Sjedinjenim Američkim Državama trebali otkriti svijetu ozbiljnu tajnu: trebali su spriječiti teroristička djela širokih, globalnih razmjera, koja bi zahvatila različite zemlje svijeta, a koja bi se mogla spriječiti samo u sličaju da tajna bude razotkrivena. Iznova sam se vraćao neobičnim izjavama Anastazije, i evo što sam zaključio.
U Sjedinjenim Američkim Državama 11. rujna 2001. g. dogodio se niz terorističkih napada širokih razmjera. Putnički zrakoplovi puni ljudi, kojima je netko upravljao, poletjeli su s aerodroma u New Yorku i odmah promijenili zadani smjer. Zatim su počeli jedan za drugim udarati u nebodere trgovačkoga centra i druge strateške objekte.
Vijest o događaju se proširila mnogim zemljama. Stalno su se prikazivale strašne slike srušenih objekata, a neposredno nakon događaja glavnim je krivcem bio proglašen Osama bin Laden i njegova organizacija. Nešto kasnije su predsjednik i Vlada Sjedinjenih Američkih Država, uz suglasnost niza europskih država i Rusije, počeli bombardirati Afganistan, gdje se, prema podacima koje su imali, nalazio vodeći terorist i njegova organizacija.
Onda u čemu je bila tajna? Sve do danas se stalno prikazuju kadrovi koji prikazuju situaciju nakon terorističkih napada, kao i antiterorističke vojne operacije, koje su uslijedile.
Tajna je bila u potpunoj odsutnosti odnosno skrivanju uzroka terorističkih napada i u potpunoj odsutnosti logike u pothvatu, ne samih izvođača napada, nego njihovih organizatora.
Tajna se sastojala u tome da tisak nije čak ni pokušao otkriti smisao i analizirati zbog čega je do toga došlo, a činilo se kao da su sva sredstva masovnoga priopćavanja dobila zabranu za rasvjetljavanje toga pitanja… ”
“Prema postojećoj inačici događaja, glavni među teroristima skrivao se po spiljama u planinskim predjelima Afganistana. Zrakoplovi su počeli bombardirati planine, kao i vojsku Talibana, za koju se smatralo da pomaže glavnoga među teroristima.
Najrazvijenije zemlje svijeta, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, sporazumno su se udružile ne bi li razrušile sve postojeće terorističke organizacije, svejedno u kojoj se zemlji nalazile.
Je li čovjek koji je organizirao teroristički napad mogao ne imati u vidu takav tijek događaja? To je potpuna besmislica! Jasno je da je on znao da će se upravo tako i dogoditi. Čovjeku, koji se uspio dugo vremena skrivati od specijalnih službi, pripremiti i izvršiti terorističke napade, koje je trebalo ozbiljno analizirati i proračunati, nije bilo teško odrediti sličan tijek događaja.
Ispada da je on bio, s jedne strane, oštrouman strateg i taktičar, vrlo precizan analitičar, no s druge strane, potpuna budala. Ispada da je on svojim terorističkim djelovanjem privukao smrt, ne samo svoju smrt, nego i uništenje svoje i svih drugih terorističkih organizacija, koje s njim čak nisu niti bile povezane.
Takva je situacija bila posve nelogična, što znači da su se i akcije koje je međunarodna zajednica poduzela protiv terorizma, mogle pokazati neučinkovitima, što je u širokome smislu moglo imati opasne posljedice. Logika govori o tome da je glavni organizator terorističkoga napada ostao izvan sumnje.
Kako god bilo, no jedno je jasno, a to je da se upravo bila stvorila nelogična slika događaja, a što se moglo zaključiti iz činjeničnih podataka, koje su nam dala sredstva masovnoga priopćavanja.
Naravno, kao ni mnogi drugi, na to nisam obratio pažnju, no… događaji koji su se dogodili u Sjedinjenim Američkim Državama, oživjeli su u mojemu pamćenju Anastazijine izjave, koje opet, nisam želio objavljivati, budući da su se pokazale krajnje neobičnima. No, nakon događaja u Americi, takve su izjave mnogo toga objasnile, iako daleko ne sve događaje. Evo, naprimjer, jedne od Anastazijinih izjava:
«Vladari velikih i malih država su još od vremena egipatskih faraona najneslobodniji ljudi na Zemlji. Većinu svoga vremena oni provode u umjetnome informacijskome polju i prisiljeni su podčinjavati se općeprihvaćenim normama ponašanja. Oni stalno dobivaju ogromnu količinu podataka, koji su tipični i jednolični, no zbog nedostatka vremena ove podatke oni ne mogu analizirati. Udalji li se vladar države iz umjetnoga informacijskoga polja i prijeđe li u prirodno polje, barem na tri dana, to može biti opasno za svećenike na različitim razinama, što znači i za predsjednikove konkurente u svijetu. Opasnost se sastoji u tome da predsjednik može početi samostalno analizirati mnoge procese, što znači da se može osloboditi od utjecaja okultnoga djelovanja, od kojega može soloboditi i narod.
Prirodno informacijsko polje predstavlja prava priroda sa svim što je čini, mirisima i zvukovima koje možemo osjetiti. Priroda kakvu nalazimo na vlastitome imanju, na rodnoj zemlji, može u potpunosti zaštititi čovjeka od okultnoga djelovanja, a to je mjesto, na kojemu se biljni i životinjski svijet odnose s ljubavlju prema čovjeku».
Sjedeći za pisaćim stolom od cedra, koji mi je poklonila Anastazija, prisjetio sam se tih njezinih riječi, i one mi se nisu pokazale čudnima kao prije.”
Tko je spasio Ameriku
“…
-Ali oni nisu uspjeli izvršiti sve terorističke napade koje su planirali. Oni nisu uspjeli u potpunosti zbuniti Amerikance. Bio je to i razlog zašto nisu uspjeli izvršiti sve što su planirali, jer su morali početi djelovati znatno ranije nego što su sve u potpunosti pripremili. Zato su i nelogično postupili i ispalo je da se teroristički napad dogodio a da oni nisu postavili zahtjeve. Stvar je bila propala! Slutim i zašto: zato jer se oni glavni, oni glavni se nalaze među današnjim svećenicima. No oni su se prestrašili onoga što je poduzeo Bush i bili su prisiljeni početi ranije djelovati. Nije li tako?
-Da, oni su…
-Stani, Anastazija, trebam sve najprije sam shvatiti. Trebam se naučiti razumijevati. To je veoma važno. Uspijem li ja uvidjeti, znači da će i drugi poput mene, uspjeti uvidjeti stvarnost u kojoj živimo. Znači da će shvatiti što je sve potrebno učiniti da bismo poboljšali život.
-Točno, Vladimire. Uspiješ li ti, znači da će i drugi uspjeti. Netko će prije, a netko kasnije, no ljudi će uglavnom početi živjeti u prelijepoj stvarnosti. Smiri se samo, ne trebaš se tako jako uznemiravati.
-Evo, već sam se smirio. Premda se oko toga teško ne uznemiravati se. Ali to je nevjerojatno! Predsjednik Amerike, Bush, je unio takvu pometnju među pametnjakoviće. Mogu zamisliti kako su se užasnuli kad su shvatili da je on… kad su vidjeli da je predsjednik Amerike, Bush, odjednom otputovao na svoj ranč u Teksas. Bilo je to svega nakon pola godine otkako je postao predsjednikom Amerike. On je najednom otišao na odmor i otišao gotovo na cijeli mjesec. Ali kamo je otišao? Nije otišao u otmjeno ljetovalište, niti u posjet nekoj egzotičnoj tvrđavi, nego u neveliku kuću na ranču, gdje nije imao čak ni službenu liniju koju imaju predsjednici. U kući je imao samo običan telefon. Nije imao ni mnoge televizijske kanale, jer tamo nije bilo ni satelitske antene. Novinarski su analitičari o tome govorili, ali nitko nije shvatio što se skrivalo iza činjeničkih podataka. Pročitao sam gotovo sve što se moglo pročitati na internetu o odlasku Busha na njegov ranč. Prenosili su samo gole činjenice. Istina, čudili su se zašto je Bush uzeto tako rano odmor i zašto je to bilo tako dugo. On je proveo dvadeset i šest dana na svome ranču. Nije primao ni movinare, a nije pozivao ni raznorazne državne činovnike.”
“…
-Veličina toga pothvata je bila u tome da je, na užas svih mogućih svećenika, predsjednik velike i najznačajnije države u svijetu, odjednom istupio iz umjetnoga informacijskoga polja. On se jednostavno okrenuo i otišao iz njega. Znači da je prestao biti pod kontrolom okultnih svećenika. Sad shvaćam da su vladare uvijek držali pod kontrolom. Uvijek su budno slijedili njihove svakodnevne izjave, promatrajući čak i intonaciju njihova glasa i izraz lica. Ono što su vladari poduzimali uvijek se na neki način nastojalo ispraviti i nastojalo im se podmetnuti obilje najrazličitijih obavijesti. No Bush je uspio izaći iz toga polja. Svećenici su se užasnuli od toga. Oni su ga pokušali dohvatiti uz pomoć okultnih metoda. Bilo je to tako, kao što si i sama rekla, da su mu pokušali diktirati glasom na daljinu. Ali su se prevarili i nisu ga dohvatili. Sjećaš li se o čemu si govorila? Rekla si du su prioda, biljni i životinjski svijet prirodno ljudsko okruženje, i oni neće dopustiti da se na njega utječe uz pomoć štetnih okultnih metoda. Čovjek je zaštićen u okruženju svijeta Prirode, koji sam stvara.”
KNJIGA NASLIJEĐA
“
-To su doista jednostavne riječi, i ne znam zašto bi od njih trebale zadrhtati sve mračne sile?
-One se boje onoga što je iza tih riječi. Znaš li tko će napisati tu knjigu i koliko će knjiga imati stranica?
-Koliko stranica i tko će ih napisati?
-Neće proći puno vremena i Knjigu naslijeđa stvarat će, svojom će je rukom pisati i puniti stranice milijuni očeva i majki diljem cijele Zemlje. Bit će vrlo mnogo Knjiga naslijeđa. U svakoj će biti istina koju će roditelji od srca iznijeti, prenijeti svojoj djeci. U tim knjigama neće biti mjesta lukavstvu. Te će knjige srušiti povijesnu laž.
Zamisli, Vladimire, kako bi to bilo kad bi ti mogao uzeti u ruke knjigu, koju je za tebe osobno počeo pisati tvoj daleki predak. Bila bi to knjiga koju bi nastavio drugi predak, a za njim tvoj djed, pa tvoji otac i majka.
Čitamo danas knjige, među kojima ima i mnogih koje se pišu s određenim ciljem i koje iskrivljuju povijest i bît života. Ima mnoštvo lažnih postavki, koje se namjerno primjenjuju da bi se čovjek zbunio i izgubio u prostoru. Snaći se nije uvijek lako u tome. No sve će biti odmah jasno kad sin pročita knjigu praroditelja, koju su njegovi majka i otac nastavili pisati samo za njega.
-Čekaj, Anastazija! Ali ne može svatko pisati knjige.
-Svatko će u tome uspjeti osjeti li potrebu, poželi li očuvati svoju djecu i ubuduće od lažnih postavki. U vedsko su vrijeme svaki otac i majka pisali knjigu naslijeđa za svoju buduću djecu i unuke. To je bila knjiga koja nije bila pisana, nisu je činile riječi nego djela. Prostranstvo koje je stvoreno, djeca su mogla čitati kao knjigu. Mogla su shvatiti djela i misli svojih roditelja, i bila su sretna što su mogla prihvatiti prostranstvo, koje su u sreći stvorili roditelji… ”
“Svaki čovjek može već danas stvoriti u mislima imanje i prostranstvo Ljubavi. On može stvoriti projekt i potruditi se uzeti zemlju, na kojoj će od sadnica ili od sjemenja posaditi drveće, koje će predstavljati njegovo rodno stablo. Neka i ne uspije narasti šumica, plot od zelenila i živoga raslinja, prelijepi vrt. Neka bijedni čovjek i ostari i ne podigne čak ni temelj kuće, no on će u Knjzi naslijeđa ipak moći napisati za svoju djecu i unuke: «Bio sam bijedan i tek sam pod starost počeo razmišljati o smislu života i o tome što sam dao svojoj djeci. Djeco moja, evo projekta prostranstva što sam ga stvorio za naš rod, za vas, i opisao u knjizi. Uspio sam posaditi devet voćaka, ali je na mjestu gdje je trebao biti šumarak ostalo samo jedno drvo».
Proći će godine, i unuk će čitati knjigu, i prisjetit će se djeda pa će poći k silnome i veličanstvenome cedru ili hrastu što raste zajedno s mnoštvom drugoga drveća na imanju, na rodnoj zemlji.
Unukova će misao, koja će nositi sobom puno ljubavi i zahvalnosti, uzletjeti i ispuniti prostranstvo, da bi se zatim stopila s djedovom mišlju, i bit će za njih stvorena nova razina stvarnosti. Čovjeku je u potpunosti dano živjeti u vječnosti. Osvajanje Zemlje i planeta u Svemiru nije ništa drugo negoli mijenjanje samoga sebe.”
