“ZVONKI CEDAR RUSKI” – “PROSTRANSTVO LJUBAVI”
Tema o odgoju djece, koja se provlači kroz ostale knjige nagoviještena je u trećoj knjizi „Prostranstvo ljubavi“. To je prostranstvo na rodnoj zemlji, na kojemu će roditelji posaditi sjeme ljubavi.
Vladimir Megre, za posjeta Anastaziji, njezinu prostranstvu ljubavi, opisuje odrastanje njegova sina uz divlje životinje:
„ … Dječak se svojom sitnom rukom lagano podupro o medvjeđe krzno, a medvjedica je očigledno popustila pritisku. Njezina velika glava je legla na tlo pokraj dječakovih nogu, koji se uhvatio za njezinu njušku, i odgurnuvši se drugom rukom počeo se penjati navrh glave životinje.
– Kamo se uputio?
– Do očiju medvjedice. Oči joj se sjaje, što mu je zanimljivo te ih uvijek želi dodirivati.
Dječak je ležao na trbuhu na medvjeđoj njuški gledajući medvjedici u oči te ih je pokušao dodirnuti prstom, no medvjedica je odmah zaklopila oči. Prstom joj je dotaknuo kapke. Sačekao je još malo, i kad se sjaj u očima ugasio, dječak je počeo silaziti s medvjeđe njuške. Spustio se na travu i počeo puzati, pa se smirio i zagledao u travu. Medvjedica se podigla te se dvaput oglasila rikom …”
Anastazija kaže da je navažniji odnos prema djetetu, misli koje se stvaraju u djetetovoj blizini. Zanimljivo je kako se po Anastaziji upravo dojenjem, mlijekom, prenosi istina praizvora – duh predaka koji će nas čuvati ne samo na svim razinama postojanja, nego i u drugim rođenjima.
Prostranstvo ljubavi stvara se u majčinoj utrobi, a zatim se preko obitelji i roda širi na cijelu Zemlju i Svemir. Poanta knjige jest u tome da univerzalne vrijednosti ljubavi i dobra treba početi njegovati u obitelji i potom nastaviti u školi, u kojoj će djeca učiti čuvati izvornu tradiciju, poput šumske Obiteljske škole ili Škole naslijeđa predaka akademika Ščetinjina.
Ne bismo li se povezali s mudrošću Svemira, trebamo posaditi mladicu cedra. Evo kako to opisuje Anastazija:
“ – Svaki stanovnik velikoga grada bi trebao pronaći smolastu cedrovu šišarku i njezin oraščić pomiješati sa svojom slinom. Trebao bi ga posaditi u svome domu, u nevelikome loncu, te svaki dan zalijevati. Prije zalijevanja bi trebalo opustiti prste na rukama, smiriti se, te potom sebi, no najvažnije, svojoj djeci, poželjeti dobro, kao i shvaćanje Boga. Tako bi trebalo činiti svaki dan.
Kad nikne mladica, trebalo bi s njom mentalno porazgovarati o onome što je tajnovito. Kad dođe ljeto i kad ne bude prohladno, lončić s mladicom treba iznijeti po noći van i metnuti ga zajedno s drugim biljkama. Neka bude neko vrijeme zajedno sa zvijezdama, mjesecom, suncem, neka osjeti kišu i vjetar i kako diše trava u blizini, a zatim neka se vrati u svoj dom, svojim prijateljima i roditeljima. To bi trebalo činiti često, kad poželimo ili nađemo vremena.
Mladica će izrasti i trajati stoljećima. Cedar živi više od petsto godina. On će dati potomstvo i ispričat će mladome cedru o njihovoj duši. Kad kućni cedar izraste do visine od trideset centimetara, u rano proljeće se može posaditi u zemlju mladica. Gradske vlasti bi trebale dodijeliti svakome tko nema zemlju barem jedan kvadratni metar zemlje da bi mogao posaditi mladicu.”
