https://www.youtube.com/watch?v=SmEeeVh0J7I
Prijevod: Susret čitatelja s Vladimirom Megreom – Prag, 16.9.2017. – 1./2. dio
Vladimir Megre: Hvala vam na tako toplome dočeku. Htio sam reći da se izliječi onaj tko je bolestan, jer je tu puno prelijepe energije. Ja sam se malo izliječio. Velika hvala za prelijep nastup, prelijepe pjesme, Irini, Aljonji, svima koji su nastupali. Želio bih se sa svima vama bolje upoznati. No mogu vas osjetiti a da se i ne upoznamo, mogu osjetiti dvoranu, i ja vas osjećam. Pripremao sam se tako za ovaj susret, osjetivši da će se odavdje, iz Praga pokrenuti valovi, novi impuls i u Rusiju, i u Europu i u Ameriku. To će se i ostvariti uspijem li reći sve što sam planirao. Stoga ću krenuti otpočetka, da se prisjetimo. Znači, u Rusiji je započela perestrojka. Mladi poduzetnici, posebno oni uspješni u životu, počinju se baviti biznisom. Ponosni su i maštaju o tome kako će postati milijunerima. Jedan od poduzetnika po imenu Megre iznajmljuje velike riječne brodove i odlazi s karavanom daleko na sjever. Zašto to čini? Da bi osnovao veliki biznis, trgovao s dalekim područjima sjevera, dovozio odavdje raznorazna krzna, a tamo različite proizvode naše suvremene civilizacije. Sve lijepo uspijeva. U nastanjenim područjima sjevera tada nije bilo domova kulture. Dočekivali su brodove s restoranom, barom, diskotekom, a brodovi su prolazili sva naseljena mjesta. Prošlo je vrijeme. Ja sam bio taj Megre. Bio sam ponosan da sam bio tako uspješan u biznisu. No nakon nekog vremena susreo sam dva starca, koji su mi počeli pričati o zvonkome cedru. Nakon godinu dana odlučio sam sasjeći taj cedar i uputio sam se na još jednu ekspediciju na sjever. Nisam susreo dva starca, nego ženu koja je stajala sama na obali, obučenu u džemper, s rupcem na glavi, u gumenim kaljačama. Ponudila mi je povesti me prema tome cedru. Pitao sam ju zna li nešto o zvonkome cedru. Odgovorila je potvrdno. Rekla je da mi ga može pokazati, jedino bi trebalo ići dvadeset i pet kilometara u tajgu. Pošao sam. Oni koji su čitali knjigu, a ovdje je to sigurno većina, oni znaju da sam na jednome pristaništu sjeo, popio konjak i predložio ženi da ga popije. Ona je odbila, rekavši da će se radije napojiti suncem. Zatim je skinula džemper, rubac, dugu suknju i ja sam ugledao tu prelijepu ženu, sada već poznatu u mnogim zemljama po imenu Anastazija. Neću prepričavati cijelu knjigu. Pokušat ću zajedno s vama razmotriti te prošle događaje nakon dvadeset i više godina. Poznato vam je da sam zahvaljujući Anastaziji napisao devet knjiga. Onda sam učinio grešku u koracima i počeo sam istraživati to, o čemu sam pisao, što mi je Anastazija ispričala. Zašto sam to učinio? Stoga što su to, o čemu sam pisao počeli istraživati mnogi poznati duhovni poglavari različitih vjerskih zajednica: muslimanskih, kršćanskih … Počeli su istraživati znanstvenici. Na najvećim sveučilištima u našoj zemlji Rusiji počeli su se održavati okrugli stolovi i znanstvene konferencije, posvećene fenomenu Anastazije. To o čemu sam ranije pisao, a što je ona ispričala, a mene je iznenadilo, želio sam i sam istražiti. Počeo sam se time baviti i, evo, što se dogodilo. Znači, slijedeći Anastaziju, vidio sam prvi put mjesto, gdje ona živi, njezinu čistinu. To je lijepo mjesto bez ijedne građevine. Pisao sam o tome kako Anastazija može jednostavno noćiti na travi, u brlogu, ne misleći o prehrani, o odjeći. Sve što mi se u početku učinilo neobičnim, fantastičnim, kasnije se pokazalo posve normalnim. Vjeverice na njezin znak skupljaju oraščiće i polažu ih pokraj njezinih nogu. Legne li na leđa raširenih ruku i učini neki drugi znak, vjeverice će očistiti oraščiće od ljuske i metnuti joj ih u usta. No u akademskome gradu u Novosibirsku ima također puno vjeverica. One će, za razliku od prvih, doći na cestu i tražiti od čovjeka da ih nahrani. Tome ih nitko nije naučio. One to odnekuda znaju. Ove sam godine ponovno posjetio Novosibirsk i akademski grad i vidio sam kako vjeverice i dalje traže od čovjeka hranu. Mogu mu doći na dlan. One uče nove naraštaje takvome moljakanju. U Anastazijinome slučaju one su naučile nešto drugo – ne moliti, nego davati čovjeku. I to čine tisućljećima: starija majka vjeverica uči mladunče kako reagirati na čovjeka i davati. Pričao sam u knjizi o medvjedici, naprimjer. Kako se ona podčinjava. To je, istina, pomalo bajkovito, fantastično. Kako se tako veliki medvjed može gnjaviti s djetetom, raditi još nešto drugo na njezinu zapovijed … To se također pokazalo kao nešto posve jednostavno. Prije nego što sam krenuo ovdje, slučajno, ili možda ne, naišao sam na film, u kojemu žena u svome domaćinstvu okopava krumpir. A u susjednoj gredici joj pomaže medvjedić u okopavanju krumpira. Žena se okreće i kaže mu da bude pažljiviji. Medvjedić joj kima glavom i nastavlja raditi. Nađu li film, pokazat će ga, upravo ovu scenu. Onda sam došao do zaključka da su sve životinje stvorene za to da služe čovjeku. Čovjek jednostavno živi odvojeno od njih, a one odgovaraju. Čovjeku mogu služti ne samo deva, konj, magarac, mačka, pas, nego i zmija. Možete i sami vidjeti na internetu kako se u Africi udav sprijateljio s malim dječakom. Uzeli su ga i vratili. No udav se ponovno vratio dječaku. Postali su prijatelji. Dječak spava na udavu jer je on hladan, a tamo je vruće. Drugim riječima, u davnini, u Slavena, kod vas, nas, sve je bilo isto, krave su birali uz pomoć zmije koja je živjela u staji. Gledajući s ove pozicije na to što je napravila Anastazija, sve je došlo na svoje mjesto … Evo medvjedića … Ona govori pomoćniku da kopa pažljivije … Znači, sve je, izgleda, došlo na svoje mjesto … Anastazija, njezina čistina, to je njezino područje. Životinje, vučica, medvjedica, sve životinje koje tamo žive, vjeverice … One se prema njoj odnose kao prema vođi krda. Najvažniji poticaj za ove životinje jest trenutak kad ih Anastazija doziva k sebi. Pomiluje li ih još, ne daj Bože, to je za njih potpuna sreća. Medvjedica, vučica, divlja životinja odmah pred njom liježu na zemlju, podižu šape i okreću njuškama u zahvalnost. Dođu li životinje s drugog mjesta, one se na taj način neće odnositi prema Anastaziji. Na isti se način ponaša i pas u domaćinstvu, nalik na vuka: maše repom, kad dočekuje domaćina. Spomenimo još po čemu se ponajprije razlikuje Anastazija od drugih ljudi. Ona je vrlo lijepa. Vlada nekom izuzetnom energijom, koja se osjeća u njezinoj blizini. Mi zamišljamo stanovnike sela, pustinjake kao pogrbljene, grubih noktiju, ili slično, a u Anastazije je sve idealno, kao da su u nje njegovane ruke. Još jedna osobina: kad ona priča, vidiš ono, o čemu priča, poput holograma. Kao da se ispred tebe stvara hologram. Nije bitno o čemu ona priča, o davnini, o događajima otprije pet, deset tisuća godina ili o događajima iz našega života. Ona usto govori na takav način, tako izgovara riječi da se pamti ono što govori – puno, puno godina, čak i čovjek slaboga pamćenja, kao što sam ja. Tako vam mogu nešto pročitati iz knjige, no mogu napamet prepričati devet knjiga. Ne bojte se, to neću učiniti. No prepričat ću vam moje najomiljenije izvatke. Ukratko, „Stvaranje“, no, kako je nastala knjiga „Stvaranje“. Kažu, Megre piše zastarjelo. On piše samo za obične ljude. On nije pisac, tko zna što je on. To me uvrijedilo i to sam prenio Anastaziji. Ona se na to nasmijala i rekla da priča mojim jezikom, kako bi ponajprije mojim prijateljima poduzetnicima bilo razumljivo. No može učiniti i drukčije. Onda je ona u jednome dahu stvorila knjigu „Stvaranje“. Ona je slikovito prikazala, izvela cijeli monolog u slobodnome stihu, neobičnome slobodnom stihu. Ona je prvi put ispričala o osjećajima Boga. Nigdje u književnosti, ni u beletristici, ni u crkvenoj literaturi ne govori se o osjećajima Boga. Ona je prvi put ispričala o stvaranju Zemlje, čovjeka – ne polazeći od materije, nego od osjećaja. To što je ona napravila danas znanstvenici zovu metafizikom. Istina, ovu se knjigu ne može precizno prevesti na druge jezike. No prevoditelji se trude i možda netko uspije. Čitajući, i meni se sviđaju te uzbudljive slike koje je ona prikazala – o ljubavi, Bogu … Stoga mi se i sviđa kad se prvi put prema Adamu, po mokroj travi, na blagdan, obasjana svjetlošću izlazećeg sunca uputila djevojka. Kretala se gipkim korakom. Bila je vitka stasa, pravilno građena i nježna, a koža joj je izgledala kao da je u svanuće bila obasjana Božanskom svjetlošću. Djevojka se sve više počela približavati Adamu. Evo je … Stala je pred Adama. Vjetar joj je namjestio zlaćane pramenove i razotkrio čelo. U Svemiru je nastupila tišina. O, kako je prelijep njezin lik! To je tvoje djelo, Bože! Adam je pogledao djevojku što je stajala pokraj njega. Malo je zijevnuo i okrenuo se pa zaklopio oči. „Gle, došlo mi je još nešto što je stvoreno. Ono ne predstavlja ništa novo nego mi je samo slično. Konji imaju savitljivije i čvršće zglobove. Leopard ima izražajniju kožu živopisnijih boja. A ono je došlo čak i bez poziva, baš kad sam htio dati novi pojam mravima.“ Eva je stajala neko vrijeme pokraj Adama. Zatim se uputila prema riječnoj uvali i pogledala svoj odraz u vodi. Entiteti u Svemiru su se jednoglasno pobunili: „Njih dvoje, koji predstavljaju savršenstvo, nisu uspjeli prepoznati jedan drugoga. Božje tvorevine nisu savršene.“ Jedino je energija ljubavi, kao i do tada, bila oko Boga i tješila ga: „Veliki Stvoritelju, odmori se! Pokušaj urazumiti svoga sina! Ti možeš sve svoje prelijepe tvorevine učiniti boljima!“ U Svemiru se začuo odgovor Boga: „Moj sin je alfa i omega. On je početak i završetak svega. On je prvi shvatio da mu nešto nedostaje. A djevojka koja mu je prišla ne posjeduje nešto novo. Entiteti u Svemiru su se jednoglasno pobunili: „Što može nedostajati onome u kojemu su sadržani djelići ne samo svih naših, nego i svih Tvojih energija?“ Bog je odgovorio: „Energija Ljubavi.“ Uzviknula je Energija Ljubavi: „Ali ja sam jedina i samo Tvoja! Ja se samo od Tvoga svjetla sjajim.“ Bog je odgovorio: „Požuri, moja energijo. Spusti se na Zemlju i utjelovi u njima, u mojim budućim sinovima i kćerima.“ Energija ljubavi je pojurila poput komete prema Zemlji, ostavivši malu iskru oko Boga. Zaustavila se nad Zemljom i zastala. Vidjela je da je za njom pojurila njezina mala iskra komete. Uzviknula je Energija Ljubavi, obrativši se Bogu: „Moj Bože, zašto? Ne mogu odgonetnuti zašto nisi zadržao niti jednu moju iskru Ljubavi.“ Evo riječi Boga koje su me duboko dirnule … Što je On odgovorio Energiji Ljubavi: „Da sam ih za sebe zadržao, ništa ne bih ostavio Mojim kćerima i sinovima.“ Tu ću završiti. Reći ću što se dogodilo i zašto se to proučava. Pustinjakinja iz tajge izriče nekoliko riječi. Pamtim ih i zapisujem. I to je to. Zatim se počinje dešavati sve, o čemu je ona govorila. Knjige su napisane. Nije li ona prva rekla da ću napisati knjigu i da će je mnogi pročitati. Desilo se nešto najneobičnije. Evo, o čemu se radi: Ona je pričala, nije skrivala, govorila da je nekakva čarobnjakinja. Ona je pokazala mehanizam djelovanja žene na muškarca, muškarca na ženu i, što je najuzbudljivije, kako može utjecati na društvo, promijeniti svijet. Podsjetit ću vas kako se to može učiniti. Pod određenim okolnostima to vjerojatno može svatko. Ona je prvo rekla … Nacrtala štapom na obali cijelu rusku abecedu. Učinila je to nakon što sam rekao da nisam pisac i da ne mogu pisati knjige koje bi se čitale. Tad je napisala abecedu i rekla da je to abeceda. To su trideset i tri slova vaše abecede. Koji čine sve knjige. Kažem joj da se oni sastoje od tih slova, no ta slova treba nekako rastaviti da bi se napisala knjiga. I onda … Ispričat ću svojim riječima. Anastazija kaže da treba pisati iskreno. Kad budem pisao, ne trebam ništa skrivati što se tu sa mnom događalo: ni loše, ni dobro … Trebam se opustiti. Ne trebam se bojati da ću ispasti smiješan, neshvaćen … Što se sa mnom tamo događalo? Kako kažu znanstvenici koji su to sve proučavali: ona je cijelo vrijeme držala muškarca, odnosno mene na vrhuncu osjećaja. Maksimalan osjećaj divljenja, maksimalan osjećaj straha između nas, maksimalan osjećaj privlačnosti muškarca prema ženi … Bilo ju je nemoguće dodirnuti. Osjećaji su cijelo vrijeme bili na vrhuncu i u takvome stanju da sve s lakoćom pamtim. I napisao sam o svemu. Uz utjecaj na društvo, uz stotine tisuća ljudi koji počinju stvarati imanja na rodnoj zemlji. Tada, a i sada su mnogi analitičari došli do spoznaje da Anastazija može pokazati svijetu veliku snagu oružja. Ona može stvoriti takvo društvo, koje će moći razoružati planet. Stoga je i ispričala priču o maloj djevojčici, sposobnoj izazvati na daljinu eksploziju postojeće municije. Svime rečenim su se zainteresirale mnoge znanstvene ustanove u svijetu. Ima knjiga, u almanahu je priča čovjeka o tome kako je on četverima sveučilištima, četverima najboljim sveučilištima SAD-a poslao svoje viđenje onoga što stvara Anastazija. Dobio je poziv od sva četiri sveučilišta da tamo dođe i posveti se radu na tu temu, uz plaćanje puta i boravka za njega i obitelj. On je sada tamo. Kako odgovoriti na pitanje na koji način ona posjeduje tako veliki utjecaj na društvo. Ona to ne skriva. Što ona kaže o tome što sam napisao? Kaže da je skupila iz cijeloga Svemira najljepše zvukove. Ti ćeš pisati, a ja ću malo premjestiti tvoje riječi, i ti će zvukovi ući u fraze. Znamo da svako slovo, kad se izogovori, stvara zvuk. I ostvarilo se ono, što je ona napravila u knjizi: kombinacije nekih zvukova Svemira. Rekla je da će oni djelovati, i oni su doista djelovali. Ova sposobnost utjecanja na društvo jest najjača sposobnost koja postoji u svijetu. Kao što Anastazija zna sve što je bilo od početka stvaranja, sad ću vam pokazati jedan mali dokaz, odnosno pokus, gdje smo mi sada i što ona zna. S Anastazijom već dugo vremena nisam u vezi. Ona je objasnila zašto je to tako. Sjećate se mjesta u knjizi gdje kaže kako je svjesna koliko će me mračnih sila napasti, no ja ću ih preduhitriti. Rekla je da mi neko vrijeme neće moći pomagati svojim zračkom. Prije toga je rekla kako će mene i nju napasti puno mračnih sila. No ona će ih preduhitriti i neko mi vrijeme neće pomagati. Mračne sile su se tako izgubile u trenu, ne vidjevšu logiku u njezinu postupku, odluci. Za to je vrijeme ona brzo, brzo osvijetlila svojim zračkom ljude koji će se sresti sa mnom, koji će mi doći. Osvijetlila je moje čitatelje. Oni nisu shvaćali zašto mi ona nije pomagala. No, čitatelji, osjetivši slabašne, slabašne zračke, počeli su sami osvjetljavati prostor svojim zračcima … Pomažući tebi, sebi, vašemu, našemu vremenu. Stoga neko vrijeme ne mogu komunicirati s Anastazijom, no javlja se vrhovni muftija Ruske Federacije i kaže da je to put k Anastazijinome domu. Ruski monah uzima knjige o Anastaziji. Jedva pokretan, ide u Sibir i daruje ih. A u Češkoj, poduzetnik, vlasnik hotela kupuje knjige i raspoređuje ih u svakoj sobi svoga hotela. Kaže neka ih ljudi čitaju, kod njega dolazi puno poduzetnika. U kojem je to bilo gradu? U Opavi. Kad mi je već bilo posve teško, kad sam jedva mogao stajati, hodati, došla je skupina iz Amerike i kaže mi da baš ne izgledam dobro i ja idem s njima u Institut Hipokrata. I vidim tu ženu iz Amerike .. Ona uopće ne voli govoriti o sebi i neću navesti njezino prezime … Ona je bosa … Dobro je situirana, vrlo lijepa, ima lijepu obitelj. Susreli smo se ujutro. Ona je bila bosa, a ja nisam mogao hodati bos. Šetali smo Miamijem .. Ona je hodala bosa po kamenju. Jede samo sirovu hranu. Ima što za jesti … Naučila je tomu svoju obitelj. To vrijeme koje sam bio tamo jeo sam tu finu, dobro pripremljenu sirovu hranu. Takve ovdje nema. Ni u Rusiji, ni u Češkoj. Točnije, hrane ima, ali nema takvih ruku, koje bi ju pripremili. Ženska bi ruka trebala vladati takvom sposbnošću i znanjem da može pripremiti takvu hranu. Ona je doista ljekovita. Evo, komuniciram s djedom. On je malo duhovit. Jednom sam vidio, zanimalo me … Ti krupni poduzetnici, koji prave kompjuter … Bill Gates … Ukratko, riječ je o nečemu drugome. Jobs je rekao kad su ga upitali vjeruje li u Boga. A on je odgovorio da ne može vjerovati jer nigdje nije vidio dokaze Božjega postojanja. Susrevši se sljedeći put s Anastazijinim djedom , rekao sam mu kako čovjek, milijarder … prvi na listi časopisa Forbes, mogao bi angažirati istraživače, no nije našao dokaze Božjega postojanja. No, Anastazijin djed, takav je čovjek, koji čak i o najvećoj stvari može govoriti s humorom. Kaže, zar je moguće da takvi poduzetnici, o kojima pričaš, koji se usto još bave programiranjem, nisu uspjeli pronaći dokaze Božjega postojanja. Izrekao je i još neke nelijepe riječi. Pokazao sam mu flash memoriju. A djed je odgovorio kako će oni morati još puno toga izumiti da bi uvidjeli što je to Bog. Pitao sam ga zašto. I on je počeo objašnjavati. Kazao sam da pogleda, tu, u flash memoriji su skriveni podaci, velika količina podataka. Jasno, ne o cijelome Svemiru. Umetnemo li ju u kompjuter, a kompjuter uključimo u struju, moći ću vidjeti i pročitati te podatke. Tu ću moći naći podatke o tome kako posijati sjeme neke biljke, kako ju uzgajati, a djed mi kaže zar mi je potrebna struja da ju uključim. Pitao me gdje sam ju kupio, a ja sam odgovorio u trgovini … što ima više podataka, to je skuplja. On mi je odgovorio da je to u redu i da će mi također pokazati flash memoriju. Rekao je da ju mogiti dobiti besplatno i u njoj je minimalno na 10 na devetu puta više podataka, nego u mojoj flash memoriji. Izvukao je iz džepa zrno cedrova oraščića. Umetneš li ga, ne u matičnu ploču kompjutera, nego jednostavno u zemlju, podaci, u njemu sadržani počet će sami od sebe djelovati. Počet će djelovati i iz nje će narasti mala mladica. Kad ona ugleda zvijezde, planete, doći će u doticaj s njima. Ona posjeduje te podatke. Zahvaljujući njima, iz mladice će izrasti drvo visine četrdeset metara. Ono će moći povećati vodu, vlagu, podižući ju iz dubine od deset metara do iglice na najvišoj grančici drveta. Pitao me što mislim kakvom se pumpom ona podiže do takve visine. Iz drveta će potom izrasti oraščić, evo, ovakav. Čovjeku će dati mlijeko, biljni sok, ulje. Jedno drvo može u potpunosti osigurati prehranu i energiju za čovjeka. Ono će to činiti petsto godina. A kad se umori, umjesto sebe, bacit će na zemlju svoje oraščiće, ili tvoje flash memorije. I umjesto njega će rasti i djelovati mlado drveće ovoga cedra. Želio bih poslati po ovome uzvišenom programeru i u sredinu, i u daljinu, i zamolio bih Fond da svakome da po tri ovakve flash memorije u kutijici. Neka pokušaju probati njegovo … neka razmisle o tome kako je moguće takvu količinu podataka smjestiti u tako malo zrno. Usput, ova je zrnca Fond uzeo … to su zrnca iz prve berbe … Uzeo ih je da bi svatko mogao dobiti po jedno zrno i da bi još bilo dostatno i za Slovačku. Pokušajte ga posaditi u zemlju. Možda vam uspije izrasti mladica, a kako to učiniti, kako on može narasti, možete saznati na stranici Fonda Anastasia.ru … Objavite … Ukratko ću reći. Treba ga staviti na neko vrijeme u zamrzivač, prvo u vodu, zatim u zamrzivač pa u zemlju. Znate, budem li se udubljivao u ovu moju dragu temu, kako to ona sve radi, potrajat će dugo, a vremena je sve manje i manje. Kod vas su određena pravila, red, i sve bi se trebalo odvijati u određenome vremenskom roku. Dok sam se pripremao za dolazak, vaši izvrsni, predani organizatori … Ovdje je Valentina … Htio sam predstaviti i supruga … I njihovu prelijepu kćer Irinu. Oni su sve s Fondom dogovarali, pripremali susret, pitanja, što vas najviše zanima, mislim vas, čitatelje i, nemate li ništa protiv, odabrali su pitanja koja vas najviše zanimaju … Nemate li ništa protiv, pokušat ću ih objediniti u jedno pitanje: Sve zanima sve o Anastaziji; Prijelaz na imanja na rodnoj zemlji odmah ili postupno, uz očuvanje posla u gradu od strane barem jednoga člana obitelji; Koliko se djece rađa na imanjima na rodnoj zemlji; Postoji li slučaj da je čitatelj, pročitavši knjigu, pokušao doživjeti iskustva, o kojima je govorila Anastazija; Djeca se rađaju, muškarac odlazi drugoj ženi, a žena ostaje s troje, četvero djece; Možda u knjigama niste sve rekli; Čime se razlikuje imanje na rodnoj zemlji od eko naselja, seoskih ljetnikovaca (naselja dača) i postojećih sela; I vrlo ozbiljno pitanje: vrlo je važno pitanje ljubavi na imanju, posebno u Češkoj, gdje ima puno razvoda braka. Seks se prikazuje na televiziji, internetu, u knjigama, časopisima kao jedna od najvažnijih sastavnica života. Ove su godine u nas ozakonili brak homoseksualnih partnera, mladi se muče bez ljubavi, čak i među čitateljima knjiga ima onih, trideset godina starih, koji ne mogu pronaći svoju drugu polovicu; Što učiniti ako jedan član obitelji prihvaća podatke iz knjiga, a drugi ne; Reći da će sve riješiti imanje na rodnoj zemlji – neće pomoći – jer se i na imanjima na rodnoj zemlji razvode. Na mnogim susretima postavljaju pitanje o ljubavi, o tome zašto se to sve događa, zašto se razvode … Ne samo u Češkoj. Ranije nisam znao što odgovoriti. No, u Rusiji već postoji oko četiristo naselja, ne imanja, nego naselja, koja se sastoje od imanja na rodnoj zemlji. Tamo ima materijala za analizu. Mogu li sjesti? To su imanja na rodnoj zemlji, naselja s imanjima na rodnoj zemlji. Tu katkada dolazi do razvoda, premda rijetko. Što bih želio reći o ljubavi. U knjizi je opisan obred ljubavi otprije nekoliko tisuća godina ili barem više od pet tisuća godina. Ovaj obred nije religiozni obred, vjerski obred. Ovaj obred provjerava muškarca i ženu koliko su im osjećaji ozbiljni i koliko dugo mogu zajedno živjeti. Napomenuo sam vam i vi ćete sve shvatiti. Pogledajte. Kako se muškarac i žena danas susreću? Oni se negdje sretnu, gdje točno, možda na poslu, u diskoteci, no kako muškarac vidi ženu, što on vidi i kakve su mu namjere s njom. Ima li ozbiljne namjere, on će ju oženiti. Zašto se ženiti? Oni su još često prije braka imali intimne odnose, a zašto bi se ženili? Možemo reći da je to stoga da bi se rodila djeca. Što raditi s tom djecom, kako se prema njima ophoditi? Tko će se s njima družiti? Evo apsurdne situacije. Muškarci će pogledati ženu. Postoji takav pojam kao seksipilna žena, kako ona lijepo izgleda. To je obična privlačnost koju možemo lako zamijeniti za ljubav. Ona mu je privlačna i privlačna i on misli da je to možda ljubav. Zatim je on stupio u odnos, godinu-dvije i upoznao je privlačniju ženu. S ovom se razveo, s drugom se oženio. Prošlo je neko vrijeme. Zatim je upoznao još seksipilniju ženu ili ona možda jednostavno nije seksipilnija, nego je mlađa, zanimljivija i možda je to za njega nešto novo. I tako u beskonačnost. Stoga i dolazi do razvoda. Jer se ne zamišlja budući život; budući život ne zamišlja ni muškarac, ni žena. Pitajte mlade kako će oni živjeti. Oni će početi, razmišljajući … Možda ćemo zaraditi za stan, možda roditelji … No, to nije život. Kad pričaju o stanu, to nije život. Što se dešava kad se to odgađa do same svadbe? Mislim na obred svadbe. Prijevod? Pogledajmo kao prolazi suvremena svadba. On i ona dolaze u vjenčani ured i potpisuju se na nekakvome papiru. Dva svjedoka potvrđuju njihov potpis. Zatim sjedaju u auto, kao u nas u Rusiji, voze se gradom do vječnoga plamena ili do neke druge znamenitosti. Zatim svi zajedno idu u kafić ili restoran na objed. Dobivaju darove, črčkarije, bijelu tehniku … i svi odlaze kući. Svi su na to naučili i misle da tako treba biti. Ali to je najveća besmislica, apsurd. Usporedite to s obredom ljubavi kojega je navela Anastazija. Mladi ljudi su se negdje sreli, možda, kao što je to nekad bilo, u okolici sela, gdje su također plesali, plesali u kolu. Sreli su se i zaljubili. Mislili su da su se zaljubili. Tada, nije bitno je li on njoj prvi prišao ili djevojka njemu, rekavši mu: „Voljeni moj, s tobom bih mogla stvoriti Prostranstvo Ljubavi vječno.“ On bi joj mogao isto to reći. Što su oni onda radili? Išli su u okolicu i odabirali su mjesto, gdje će stvoriti svoje Prostranstvo Ljubavi. Ovo stvaranje projekta budućeg prostranstva moglo je trajati nekoliko mjeseci do godine i više dana. Oni su mogli ići kući, vraćati se, mogli su podići kolibu i u njoj prenoćiti, ne stupivši u intimne odnose. Nisu stupali u intimne odnose ne stoga što im je to netko zabranio, nego stoga što je pred njima bila velika zadaća i nisu mislili o intimnim odnosima. Kakva je to bila velika zadaća? Što to znači stvoriti Prostranstvo Ljubavi? Trebalo je stvoriti projekt, nacrt projekta, s pravilnim razmještajem kuće, vrta, svih nasada u prostranstvu. Trebalo ih je posaditi tako da, kad zapuše vjetar, ne bi se čuo tek šum lišća, nego glazba. Da se to napravi … A tko će ih ispitivati? Ispitivači će biti roditelji mladoženje i mlade, prijatelji i stanovnici naselja. To je ispit. Možete li zamisliti kako oni daju ispit pred takvom komisijom, od koje višu nije moguće zamisliti. To nije profesor nekog instituta koji daje ocjenu. Ne postupi li se ispravno, tu se može osramotiti na cijeli život. To je i razlog zašto su se oni tomu strastveno predavali. I kad su oni završili s projektom, oni su pošli pozvati svoje roditelje, prijatelje, poznanike na dan vjenčanja. No, kad su u jednome od naselja išli u kuću, znali su da su išli pozivati na svoje vjenčanje, pozivali su ih u kuću. Pokazivali su im domaćinstvo. Netko od tih mladenaca je mogao reći kako je u njih lijepa jabuka … To je značilo da im je ova obitelj trebala podariti mladicu jabuke. U nekoj drugoj kući su mogli reći kako imaju lijepe mačiće. To je značilo da su upravo u toj obitelji odabrali mačića. U trećoj obitelji su mogli nazvati konja ili bilo što drugo, a to je značilo da su to trebali dobiti na dar. Dalje, u ruskim i drugim bajkama pojavit će se čarobni štapić. Jednim zamahom ovoga štapića mogao se dobiti dvorac, kraj, cvijeće … To se stvarno dešavalo, no pogledajte kako je sve bilo jednostavno, zahvaljujući samo jednome obredu. U određeni dan susretali se roditelji, poznanici na tome mjestu, na kojemu su oni napravili plan svoga budućeg imanja na rodnoj zemlji, svoga Prostranstva Ljubavi. Na brežuljak se popeo mladoženja i počeo pričati gdje što treba rasti. Kad je on odredio točku, gdje će trebati posaditi jabuku, čovjek koji je donio tu mladicu jabuke, on će na poziv, u određeni trenutak, posaditi tu mladicu. Onaj, koga su zamolili višnju, posadit će višnju. Onaj … I tako dalje, i tako dalje … Kad su roditelji počeli postavljati pitanja o tome tko će nositi vijenac nad tim prostranstvom, tad je djevojka uzela napravljen vijenac, popela se na brežuljak i metnula vijenac na glavu svoga izabranika. Tako se i pojavio pojam vijenac vjenčanja, koji na neki način potječe iz davnine. Ona mu je stavljala na glavu taj vijenac. Potom, kad je sve bilo posađeno, što se dešavalo … Poveli su mladića i djevojku: mladića su poveli kući njegovi roditelji, a djevojku njezini. Oni su položili veliki ispit, potrošili veliku količinu energije … Oni su mladiću dali kod kuće napitak i on je spavao dva dana i noći. Budio se, jeo i ponovno zaspao. Isto tako i mlada. Za to su vrijeme roditelji prenijeli već izgrađeni drveni dom na mjesto, koje su odredili mladi. Tamo su postavili stol, krevet … Nakon što su odspavali dva dana i noći i probudili se puni snage, smireni, mladić će pojuriti prema svome prostranstvu pun snage, gdje će ga čekati njegova voljena djevojka, sada njegova žena. On će potrčati prema njoj u zoru. A kakav će među njima potom biti čin ljubavi, nitko nije vidio. To nije nimalo nalik na intimni odnos, kakav se susreće danas. To sam vam sve ispričao stoga da pokušamo prenijeti taj obred na današnji dan. Predlažem parovima, obitelji sjesti jedan preko puta drugoga i reći kako isplanirati njihov zajednički budući život. To treba učiniti žena. Muškarac će ju upitati što je s njom, oni već imaju djecu, uskoro će imati unuke … Ona priča … A on je cijeli život stvarao, zaradio za stan, kupio stan svojoj djeci, a ona kaže da trebaju planirati budućnost. Žena će ga nato pitati što on misli, koliko će još oni živjeti. Njima je već šezdeset godina. Reći će mu da s njim želi živjeti vječno. On će joj reći da s njom nešto nije u redu. Dobro. Možda bi trebali ipak pokušati. Unuk će doći, a on će reći da bi možda trebali kupiti još koji stan. Možda bi trebali prodati stan, kupiti manji i materijalno pomoći djeci. Kakve god planove oni imali, da bi dostigli cilj, oni će u konačnici doći jedino do toga da trebaju početi stvarati Prostranstvo Ljubavi, koje su jednom stvorili … Neka počnu sada, makar i sa šezdeset godina. Proživjet će u njemu neko vrijeme i darovati ga svojoj djeci, unucima i praunucima. Pod tim će cedrom, što su ga posadili, sjediti njihovi unuci i praunuci i prisjećati će ih se. Jedno od djeteta, koje će roditi pra, praunuka … možda će ta pra, praunuka biti preslika one žene, koja je zamislila to Prostranstvo Ljubavi. Imat će iste navike … Ona će se ponovno roditi u tome prostranstvu. I to će tako i biti. Zato jer je to metafizika. Zato jer je to ljubav, veličanstvena energija. A po zakonima fizike, energija ne može nestati bestraga. Dakle, ja sam malo požurio. Znate li kako su ti mladi ljudi, koji su izvršili drevni obred vjenčanja? … Znate li zašto se oni nisu mogli prestati voljeti? Zato jer je sam obred tijesno povezivao muškarca i ženu, tri vida njihove ljubavi. Naravno, taj je muškarac gledao na ženu kao na ženu, jednostavno kao na ženu. No, nakon što su oni položili ispit i stvorili svoje Prostranstvo Ljubavi, on je počeo na nju gledati kao na to prostranstvo „male domovine“. On je nju poistovjetio s tim prostranstvom. To je prostranstvo u očima te žene, njegove voljene … Zatim dolazi do obreda … Kad se u njih na tome prostranstvu rađa prvo dijete, on joj pomaže pri porođaju. On će zakopati posteljicu. On će prvi vidjeti svoje dijete i on će poistovjetiti svoju voljenu s djetetom. Kad on gleda svoju voljenu, u njega rade tri osjećaja: osjećaj ljubavi prema ženi, osjećaj ljubavi prema domovini, prostranstvu i osjećaj ljubavi prema djetetu. Što mislite, koje je dijete najljepše, najbolje, najvoljenije na svijetu? To je vaše dijete. I vi ga nećete nikada prestati voljeti, čak iako bude imalo ne dvije ili tri godine, nego puno godina. Stoga, kad on gleda svoju ženu, kojoj je već devedeset godina, on u njoj ne vidi staricu. Njemu se jednostavno sviđaju nove bore na licu njegove voljene. Kad on vidi da ona više ne juri tako živahno s trijema, njemu se sviđa novi način hoda njegove prelijepe voljene. Evo što je to Prostranstvo Ljubavi. Malo sam se zanio. Reći ću vam o toj ljubavi … Znate li što? … To sam vam ispričao, a netko od vas je možda pomislio da je to bilo previše bajkovito, previše fantastično. Znači, to, što čini Anastazija, ona to čini potpuno predano, potpuno uvjerena da će se to doista i dogoditi, i to se i događa. Možete li zamisliti čovjeka? … Možda ste čuli … Na nekoliko sam konferencija o tome pričao: na imanje dolazi postariji čovjek od sedamdeset ili više godina. Na imanju podiže šator i tamo živi dvije godine, čak i zimi. Sjedi tamo s bilježnicom i piše stihove, loži „buržujsku peć“ i pokušava saditi gredice. Kad sam to čuo, pošao sam k njemu i pitao sam ga zašto to radi, što hoće. Počeo je čitati stihove o budućnosti Rusije, o meni, o Anastaziji, o svome životu. Kad sam već bio na odlasku, rekao mi je da je on posve priseban, on tu jednostavno planira stvoriti svoje Prostranstvo Ljubavi i k njemu će doći njegova Anastazija tako, kako je došla k meni. A najvažnije je to da je ona već k njemu došla. To je žena, od njega mlađa .. Koliko? … oko dvadeset godina. Oni su se vjenčali. Ona je imućnija. Sagradili su kuću. Pomagali su im susjedi. Stvorili su vrt. Došli su na festival. Ona … Moglo se vidjeti da se vole. Ona bi mu donijela stolicu … Pazila je na njega. On se ponašao … Svi su bili sretni. Jednom, kad su slavili naselje, došao sam … Ona me pita znam li tko je njezin muž. Ne ja … netko kaže da nešto malo znaju. A ona donese njegovu vojničku košulju. On je bio heroj Velikoga Domovinskog rata. Vojnička košulja bila je puna ordena i medalja. On je bio pukovnik oružanih snaga u ostavci. Kad je umro, ona ga nije sahranila na groblju. Sahranila ga je na njihovome imanju na rodnoj zemlji. Vidjevši to, vidio sam kakvu to nevjerojatnu snagu skriva Anastazija. Ona je ovome čovjeku praktički produljila život. Možemo reći da mu je dala ljubav, dovela mu je voljenu. To nije jedina priča. Ima ih puno. Deset minuta … Možda netko mora izići. Tu smo već tri sata … Ne znam … Tako bih želio porazgovarati, zagrliti neke od vas … Tako bih želio porazgovarati sa ženama o njihovoj budućnosti. Pala mi je na pamet misao. Sjedim tu, pričam, sve ipravno pričam, a sam sebe pitam jesam li svoj život isplanirao. Pomislio sam kako sve ovisi o ženi. Pogledam li tu ženu … Neću pokazati prstom … Jedan će se život isplanirati … Pogledam li drugu ženu, drugi život će se isplanirati … na treću, treći život će se isplanirati … Jer ona može lijepo svirati na gitari. Mislim da bi trebalo slikovito prikazati, prilagoditi taj obred … prilagoditi stari obred suvremenomu, da bude i za mlade … Iako su u Rusiji pokušali ponoviti i ponavljaju, no ne mogu pozvati iskusne roditelje koji će pomagati kao tada … djelomično ga ponavljaju. Mislim kako je to velika ideja … Mislim da će se u Pragu roditi nešto slično … Znate li što? Ovaj obred bi trebalo uvesti za nove mladence, a i svi ljudi bi ga trebali ponoviti. Sami. Jedino … Znate li što treba promijeniti? Tamo su pozivali roditelje, prijatelje, a ovi stariji, današnji ljudi pozvat će svoju djecu, unuke i svakome će reći što darovati: ti mačića, ti psića, ti ćeš posaditi drvo … između njih će početi … Taj će ih svijetao događaj dugo pratiti, njegove slike će pamtiti. Oni će naposljetku doći na to mjesto. Djeca, unuci … Oni će o njemu misliti. Htio sam još reći kako se tu može vratiti svoje pretke, sakupiti cijeli rod, no više nemamo vremena. Hoću li se s vama još negdje sresti? Još danas. Dobro. Veoma sam vam zahvalan. Danas ste me izliječili. Tako ste dobri i puni ste lijepe energije.