Prijevod: Uživo s Vladimirom Megreom
Stenogram razgovora
17. siječnja 2021.
Dobro došli, dragi prijatelji! Započnimo naš program uživo. Započnimo s pjesmom Vladimira Gurskoga i Dmitrija Šapovalova, barda iz Bjelorusije. Pjesmu su napisali nakon što su pročitali knjigu „Anasta“. Lijepa pjesma, zar ne? Vjerujem da ste se prisjetili djevojčice Anaste, koja je uspjela sâma zadržati ledenjak, što se približavao njezinoj „maloj“ domovini.
Započnimo s odgovorima na pitanja. Pristigla pitanja su ponajviše o tome što Anastazija misli o koronavirusu, gdje je ona sada, i tome slično.
Pitanje: Što Anastazija misli o koronavirusu?
Vladimir Megre: O Anastaziji sam puno rekao u knjigama. Izrečeno treba razjasniti, ponajviše ja sam, da bismo uopće mogli dalje. Što i činim. Spomenimo ono što je rečeno o Evi kada je rodila prvo dijete. Eva i Adam su uživali u predivnome svijetu, rascvaloj prirodi; sve im se činilo lijepo i bili su zaljubljeni. Razmišljali su o tome što učiniti za Oca, kako Mu se zahvaliti. I rodilo se dijete. Adam je bio presretan, jurio je na sve strane, pjevajući … Tako je nastala ova misao: „Niti u jednoj galaktici nema strune koja može stvoriti tako lijepi zvuk kao što to može pjesma ljudske duše.“ (Vladimir Megre: „Stvaranje“ – op. prev.).
Vidjevši novorođenče, Adam je potrčao prema Evi pa poviknuo: „Evo! Moja Evo! Ženo moja! Zar ti možeš ostvariti maštu?“
Eva mu je odgovorila: „Da, Adame, ja sam žena, tvoja žena! Ostvarit ćemo sve što ćeš zamisliti!“
„Sve što možeš zamisliti!“ Vidite li kakva je snaga ljudske misli, kakva je snaga dvoje zaljubljenih! To sam nedavno rasvijetlio.
Već sam prenio što je Anastazija rekla o koronavirusu. To sam rekao u svoje ime, no, Anastazija smatra da se u svijetu danas sve događa zahvaljujući NJIMA. Ona je maštala o budućnosti Rusije i o budućnsti svijeta. Poglavito o Rusiji. Ona je pričala o budućnosti Rusije i o tome da su ONI prihvatili njezinu maštu, i stoga će ONI stvoriti takve okolnosti da će se njezina mašta morati ostvariti.
Tko su to ONI?
To su energije u nama i oko nas, energije u cijelome Svemiru. Ja mislim da je to velika sila.
Pitanje: Gdje je Anastazija? Gdje su djeca?
Vladimir Megre: Ne želim reći. To je osobno pitanje. Poželi li Anastazija, sâma će odlučiti što će napraviti i hoće li s time izići u javnost. Reći ću jedino da s njom mogu razgovarati i družiti se. Stvar je u tome da se Anastazija nije nimalo promijenila. Ona vrlo, vrlo polako stari. Ja, nažalost, brže starim. Bude me sram kad sam pokraj nje. Jasno je zašto ona polako stari – jer živi u normalnim uvjetima i jer se normalno hrani. A mi, u takozvanome civiliziranom svijetu, niti se hranimo normalno, niti u potpunosti vladamo svojim osjećajima, a naši su osjećaji često negativni i često smo ljuti. Ona se, na neki način, ne ljuti. Još uvijek je vesela i puna života. Zna se i našaliti.
Na moj upit o tome zašto ja starim a ona ne i može li učiniti tako da se i ja pomladim, odgovorila mi je da to ovisi o meni.
Posljedice ljutnje, neispravnih postupaka, bolesti, loše prehrane, nepravilnoga načina života možemo kasnije osjetiti. Organizam će se u početku boriti, no nastavimo li tako, umorit ćemo se i pojavit će se pokoja bora ili kakva bolest.
Prisjećate li se njezinih riječi o tome da se trebamo hraniti kako dišemo. Budemo li u proljeće ili ljeto kušali dozrele plodove, to će i biti božanska prehrana. A mi i dalje jedemo meso, jedemo predjelo, glavno jelo, poslastice, odnosno ne mijenjamo način prehrane. Da bismo se dobro osjećali, treba nam božanska prehrana. To je elementarna prehrana, svima vidljiva i logika je u tome da se trebamo hraniti plodovima kad sazriju. A što ćemo zimi kad ništa ne sazrijeva? Neki će uvredljivo reći da je Megre počeo o juhi, a njih zanima jedino Anastazija.
A sve što govorim, upravo se i odnosi na Anastaziju. Čak i juha koju sam spomenuo. Namjerno sam ju spomenuo ne bih li objasnio o čemu je riječ.
Prisjećate li se Anastazijinih riječi o namirnicama iz trgovine, proizvedenima radi novca, a ne radi nas samih. To je doista tako. Kao prvo, farmeri, kao i neki prijašnji sovhozi (državno poljoprivredno dobro u nekadašnjemu Sovjetskom Savezu – op. prev.) mislili su samo na zaradu.
Kao drugo, tko nam priprema hranu u restoranu, menzi, kafiću? Onaj tko radi za plaću, a često i ne voli posao koji radi. Priprema hranu, premda mu je od toga možda i mučno. Razmišlja samo o materijalnome. Ponajbolja hrana je ona koju je mama napravila s ljubavlju. Često se prisjećamo i pamtimo čitav život kako je kuhala naša mama. Pokušamo li ponoviti, možda i nećemo uvijek uspjeti. Jasno je da je energija ljudske misli zadivljujuća energija. To bismo trebali imati na umu kad pripremamo hranu.
Trebali bismo obratiti pažnju na to da je namirnica zdrava. Anastazija spominje zašto se hranimo. Spominje i takvu hranu koja se može pripremiti bez puno izdataka, a zdrava je.
Kao primjer navodi cvjetni prah i buču.
Evo kako pripraviti buču: uberemo buču. Bilo bi dobro da smo ju sami zasadili. Prikazao sam u jednome od mojih nastupa kako sam uzgojio lijepu buču. Uzeo sam sjemenje u Svesaveznoj akademiji poljoprivrednih znanosti V.I. Lenjina (VASHNIL). To je akademski grad s poljoprivrednim fakultetom u Novosibirsku. Imali su četiri paketića, a ja sada imam puno sjemenja.
Evo buče. Ona je sazrela za mene. Brinuo sam se o njoj. Premda je to kultura, koja ne zahtijeva puno brige. Ne treba ju kuhati više od 5 do 10 minuta, nakon čega će biti mekana i može ju se kušati.
Buču možemo pomiješati s grahom. Grah je nadomjestak za meso, ukoliko netko ne može bez mesa. Buču možemo pripremiti i s ribljom juhom. Možemo jesti ribu. Reći ćete da je riba meso. Premda riba, kad ju se ulovi, ne ugiba, nego zaspe.
Možemo uzeti buču, ribu, dodati mrkve, iako buča može i bez dodataka. Neću spominjati njezina ljekovita svojstva. To možete naći na internetu. Pomaže pri oslobađanju od otrova i dobra je za krvožilni sustav. Ima puno ljekovitih svojstava. Vrlo jednostavno jelo. Rado ga jedem već mjesec dana. Odlučio sam pobrinuti se za sebe, pomladiti se.
Može se dodati kopra, zelenila, papra, prema ukusu.
Primijetili ste da je juha napravljena od plodova koje smo sami uzgojili. Možemo ih kupiti i na tržnici, ponajbolje kod seoskih žena jer su ih one uzgajale za sebe, a višak su prodale. Ove sam godine uzgojio tako puno buča da sam ih oko 300 kilograma darovao.
Uzmimo cedrovo ulje. Što je to cedrovo ulje? Što je to cedrov oraščić? To je plod iz dubine tajge. Tamo nema nikakvih nitrata u gnojivu, jer je nemoguće pognojiti stotinu tisuća kvadrata zemlje u tajgi. To je idealan proizvod. U tajgi je čist zrak i nezagađeno tlo. Spomenimo kako se od cedrovih oraščića može napraviti ulje. Mislim da je to jedinstvena proizvodnja u svijetu. Reći ćete da opet hvalim svoju djecu. Koga ću još hvaliti, negoli svoju djecu? Oni su pokrenuli jedinstvenu proizvodnju u svijetu u selu u tajgi. O tome sam već govorio. Ulje je teško proizvesti čak i u tvornici lijekova jer može izgubiti ljekovita svojstva. Znamo da ulje sadrži svu tablicu Mendeljejeva. Stoga su i preselili proizvodni pogon. Počeli su u tvornici lijekova, a zatim su su proizvodnju preselili u tajgu.
Možete pročitati na internetu o sastojcima ulja. Ono je idealno za prehranu. Možete li zamisliti što je učinila Priroda? U poimanju Anastazije, Priroda jest Bog. Prisjećate li se iz knjige „Stvaranje“ kako je On govorio i stvarao?
Možemo dodati malo manje od pune žlice cedrovoga ulja. Okus će se promijeniti. Ne može ga zamijeniti nikakvo drugo ulje. Sočan je i mirisan. Od ulja se nećete udebljati. No, ne želite li ulje, možete dodati cedrovo brašno koje se također proizvodi. Od cedrovoga brašna juha je svjetlija i izvrsna. Dostatan je jedan tanjur ove juhe da bismo dobili sve što je organizmu potrebno. I nećete poželiti jesti meso. Niti ćete htjeti brzo jesti. No poželjet ćete još juhe. Ja ju rado jedem cijeli mjesec.
Tu je još i eliksir od cedra što ga je proizveo Sergej. U pogonu ga se neće moći puno proizvesti. To sve jako pomaže.
Sekretarica Fonda (Fond „Anastazija“ – anastasia.ru – op. prev.), Svjeta Širjajeva, pripremila je juhu i rekla da joj je pomaže. Krenuli smo ujutro u naselje. Bio je težak put. Stigli smo umorni, kasno navečer. Svjeti nije bilo dobro. I juha joj je pomogla. A i meni isto pomaže.
Možete i vi skuhati ovu juhu. Kušajte ju neko vrijeme i procijenite. Cedrovo ulje djeluje ljekovito. Kao i buča. Bude li deset do sto ljudi osjetilo ljekovit učinak, obratit ćemo se Ministarstvu zdravstva ne bi li izvršili službenu procjenu.
Koje ime dati juhi? Razmislite.
Na stolu su još i jabuke. Ni one nisu iz trgovine. Već sam pričao o stablu jabuke što raste na mojoj zemlji. To nije moje imanje. Ono je na drugome mjestu. To je moj posjed izvan grada, gdje pripremam sadnju za imanje. Stablo jabuke je rodilo. Gotovo nije dalo nikakve plodove. A ove godine je izbilo stablo jabuke. Nije bila rodna godina, no jabuke su rodile, iako tvrde i ne baš ukusne. Pokupio sam ih kad se pojavio prvi mraz. Iako nisu rasle u idealnim uvjetima, ništa im se nije dogodilo. Pod prstima sam imao osjećaj da ih je prekrio prirodni vosak.
I sâm želim istražiti što se događa nakon Anastazijinih izjava. I ne samo ja, nego i mnogi drugi. Normalno smo prihvatili podizanje imanja na rodnoj zemlji. Imanja se podižu i to je široka pojava u svijetu danas. Čovjek je napisao knjigu. Prenio sam njezine riječi. Čitatelji mi pišu da na mjestima, gdje govori Anastazija, osjećaju zanos, vibracije … A kada ja govorim, ne osjećaju ništa. Zašto? Čovjek je nešto izrekao i u svijetu se počelo dešavati nešto neobično. I to će se još pojačati. Svijet se mijenja, iako se u Americi, kao što znate, ne događa „cvjetna revolucija“, nego se sukobljavaju dvije stranke. Nije ni tamo idealno. Nešto se događa i u Ukrajini i u Rusiji, i želio bih da se desi ono najbolje.
Pitanje: Vladimire Nikolajeviču, poslušavši Vas, odmah poželiš uzeti hektar zemlje i sve će doći na svoje mjesto. Kad će se stvoriti plima koja će podići sve brodove?
Vladimir Megre: To je izreka jednoga američkog senatora (izreka se pripisuje Johnu F. Kennediju – senatoru iz Massachusettsa i 35. predsjedniku SAD-a – op. prev.) s obilježavanja godišnjice Ukaza o naseljavanju. Prema ovome ukazu u Americi su dodjeljivalji zemlju i tako se rodila Amerika. On je rekao da će poboljšanja u općemu gospodarstvu donijeti boljitak svima. I otuda izreka o „plimi koja će podići sve brodove“.
Znači, čovjek je uzeo hektar zemlje. Desilo se nešto iznutra i čovjekova se energija promijenila. On se počeo drukčije odnositi prema svijetu, prema zemlji i svome rodu. On je postao „skupljačem“ svoga roda. Puno je toga što još treba razjasniti. Trebat će u potpunosti shvatiti o čemu se radi. O tome će još možda stoljećima pisati filozofi. To zaslužuje znanstveno istraživanje, istraživanje o tome što se desilo s tim ljudima.
Pitanje: Kažu da Vi govorite samo o starijim ljudima koji imaju višak slobodnog vremena i odlaze na svoj hektar zemlje. Govorite o starijima, a što je s mlađima?
Vladimir Megre: Mislim i o mlađima, i o njima ću isto nešto reći. No zašto uglavnom pričam o starijima. U godišnjaku (Godišnjak br. 4/2020: „Vodič kroz nacionalnu ideju Rusije“ – op. prev.) sam napisao da se tako dogodilo da su ostali samo stariji ljudi. U godišnjaku, tanjoj knjizi sam to spoemnuo. Vidite, imam dojam da su ti ljudi besmrtni i neće ih zateći smrt u uobičajenome smislu riječi.
Zamislite osamdesetgodišnjakinju koja živi sama i uzela je hektar zemlje za imanje na rodnoj zemlji. Što ju pokreće? Intervjuirali su ju i ona se nije mogla dokraja izraziti. Čovjek posjeduje tako snažnu energiju da može iskopati ribnjak. Žena je već posadila vrt. Ne samo ona. Ima ih puno. Ne mogu dokučiti kakve su to žene. Izgledaju mlađe. Neobične žene … Neobični ljudi, neobične žene … S njima vrijedi porazgovarati. Pročitajte u godišnjaku što sam napisao o obitelji Žukov. I oni su stariji … i svi su mogli vidjeti … zaljubili su se, vjenčali se, mislim, također, u dobi od osamdeset godina. Kako je to moguće? Ljudi njihove dobi uglavnom sjede ispred kuće, ili su u kući na kauču, leže ili gledaju televiziju, ili su u bolnici. A tu oni stvaraju imanje.
A majka šestero djece … Sjećam je se. Kad je stigla, imala je dvoje djece. Nije imala novca. A sada ova predivna žena ima šestero djece, muža (bila je neudana kad je stigla), svoje imanje. Ima i malu kuću … Prelijepa žena!
Što oni imaju? Tko im pomaže? Kako to ne spomenuti. Ne samo što spominjem, nego to pokušavam i istražiti. I ne samo ja. Možda i vi imate priču o ženama iz vaših naselja, o njihovoj sudbini, o tome kako uspijevaju.
Spominjem uglavnom ljude iz naselja u Vladimirskoj oblasti. Ne znam mogu li reći njihovo ime i prezime. Ispričat ću o ženi i želio bih da se o njoj snimi film. Ona je invalid u kolicima. Uzela je hektar zemlje s izraslom šumom. Zemljište se vodi kao poljoprivredna površina, no tamo su već narasle visoke breze. Uzela je zemljište. Naizgled nevjerojatno kako je to mogla napraviti. Suprug joj je kupio hektar zemlje i ona je došla na ideju … Obitelj nije dijelila njezino mišljenje. Ona je podigla imanje i napravila kuću. Napravila je sama projekt da bi se tamo mogla slobodno kretati. Mislim da će ona ustati iz kolica i krenuti … Isprva je živjela u šatoru. Kakvom to čovjek vlada energijom i otkuda se ona pojavljuje?
Kakvi su to zvukovi Svemira, o kojima govori Anastazija? Ona ništa ne skriva. Kaže kako je maštala … kakve joj to sile pomažu … što će se još dogoditi … Sve što se događa me vrlo zanima. Stoga i spominjem ono što se događa, spominjem ove žene i želim im pomoći. Premda su one te koje mogu pomoći i mogu dati svoju energiju. Kako nazvati ove žene?
Danas sam usnuo san. Probudivši se, pokušao sam shvatiti san. Idu Korejke iz Sjeverne Koreje. U vojnoj su uniformi. Visoko podižu noge. A ovdje su naše žene iz naselja koje same podižu imanje. Podižu imanje, visoko podižu noge … Začudio me san. I pomislio sam kako one zaista idu … idu u budućnost … idu, ne bi li oplemenile zemlju. I one ne mogu umrijeti.
Anastazija kaže da ljudsko biće ne umire nego zaspe i ponovno se rađa. Samo mijenja tijelo. Ljudsko je tijelo pod kontrolom misli. Uzmimo da u juhu želim dodati kopra. Pojavila se misao i ja uzimam žlicu i dodajem kopar. Pojavila se namjera, misao ju je prihvatila, a ruka izvršila radnju. Impresivan se proces odvio u organizmu! Bili su pokrenuti određeni mišići, i tome slično. Mislimo da svime upravlja živčani sustav. Sve se podčinjava misli! Mozak kaže „može“ – i on je taj koji upravlja svim radnjama.
Žene je obuzela snaga i energija i njihov mozak kaže „može“ i pomaže im. Oprostite što ih spominjem, no to treba razjasniti.
Pitanje: Kakav je Vaš odnos prema Bibliji?
Vladimir Megre: Izvrstan. Kaže se da ćete ih prepoznati po njihovim plodovima. Sjajna izreka! Sjajna misao! Anastaziju i njezin rad možemo prepoznati upravo po njezinim plodovima.
Svi misle samo na zakon i hektar zemlje. Ne! To je filozofija. To je energija, to je sjedinjenje s energijom Svemira. Može se uzeti hektar zemlje i na njemu izgraditi tvornicu. Ljudi rade nešto drugo.
Još koja riječ o naseljima. To su naselja novoga tipa. Ona su jedinstvena. Želio bih na svome Instagramu prikazati film s naseljima, snimljenima dronom. To su jedinstvena naselja. Nisu nalik ni na gradska, ni na seoska naselja, ni na sela, ni na majure. Ona su različita. U njima su ljudi međusobno povezani. To ne znači da oni tamo nariču i uzdišu. Oni se i posvađaju i budu nezadovoljni. No oni su tamo već deset godina i vidljivi su plodovi njihova rada.
Pitanje: Što je s filmom o Anastaziji? Dobar bi film nadahnuo mnoge na stvaranje svoga imanja na rodnoj zemlji.
Vladimir Megre: Da, naravno. Pokušavao sam, no vjerojatno još nije sazrelo vrijeme. Nešto bi se slično trebalo napraviti. Jasno, pojavi li se film i bude li dobar, to će biti još jedan poticaj za pozitivne promjene u Rusiji.
Pitanje: Vladimire Nikolajeviču, kad ćete organizirati druženja polovica, na način na koji ste ih opisali u Vašim knjigama? Kad ćete nastaviti pisati knjige? Kako je Anastazija napravila eterično ulje u šumi?
Vladimir Megre: Pitanja sam objedinio. Organizacija druženja polovica ne ovisi o meni, nego o organizatorima. U svakome bi naselju trebao biti odjel Fonda i volonter, tajnik Fonda, stoga što Fond to ne može financijski pokriti. Inicijatori se mogu baviti organizacijom. Marina Kopjonkina je organizirala izvrsnu skupinu iz naselja (oko 230) i nju bi se moglo pozvati u tajništvo Fonda, za sada za volonterski rad. Zajednički ćemo rješavati pitanje oraščića, razrađvati program rasada cedra u naseljima koji će se saditi pokraj kuća. I drugi poduzetni ljudi, željni nešto raditi, moći će se pridružiti.
Već sam rekao da direktor Fonda treba razraditi strategiju, odobriti ju, na osnovi čega će se organizirati druženje polovica. To bi trebalo širiti i na internetu. Imamo stranicu poznanstava i to bi trebalo i tamo proširiti. Stranicu bi trebalo također podržati.
Vratio bih se na pitanje ovih žena. Na YouTube kanalu Maje Ladilove možete pogledati ciklus filmova.
Pitanje: Kad ćete nastaviti pisati knjige?
Vladimir Megre: Takav karakter, ne mogu ništa učiniti. Napisao sam tako puno raznoraznih članaka, no knjige nikako … Jest ću još mjesec-dva moju juhu i sazrijet će vrijeme … sjest ću, osamiti se i pisati knjige. To bih jako želio.
Pitanje: Anastazija je napravila eterično ulje u šumi. Kako?
Vladimir Megre: Anastazija ne pravi eterično cedrovo ulje u šumi. Anastazija živi okružena cedrovim drvećem, prepunim eteričnih mirisa. Usput, predložio sam joj tamo sagraditi dom, ali nije htjela. Znate li što je rekla? Rekla je da je lijena i ne voli čistiti. Iako to radi na svojoj čistini. Jasno je da u kući treba čistiti.
Uzmimo Likovu koja živi na osami u tajgi. Poduzetnik, ne sjećam se njegova imena, sagradio je novu kuću, kolibu, doveo radnika …
Pitao sam Anastaziju treba li joj radnik. A ona mi je rekla da bi joj, zapravo, trebalo nekoliko radnika. Pogledao sam ju i pitao se što je time željela reći. Zašto nekoliko radnika? A ona se nasmijala … jer su oko nje životinje, i pomažu joj kao domaće životinje. Životinje s njezine čistine. Ima i drugih samotnika, za koje kažu da žive u siromaštvu. To je nešto drugo. Kad ih intervjuiraju, uglavnom ih pitaju kako žive. A ja sam, razvidno, imao sreće, jer s njom nisam raspravljao o svakodnevnome životu, nego o drugome.
Rekao sam joj da sam poduzetnik i prevozim robu. Poželim li, mogu dati i besplatno robu, a mogu ju i njoj dati. A što ona može meni dati? Odgovorila mi je nerazumljivo, riječima koje mi tada nisu ništa značile: „Mogu ti dati trunčicu nježnosti nebeske i dati smiraj, ti bit ćeš genij bistrooki – a ja obris tvoj.“ (Vladimir Megre: „Anastazija“ – op. prev.). Tek sada počinjem shvaćati kakva se filozofija krije iza ovih riječi.
Rekao sam da su ove žene besmrtne.
„ – Dragi moj, vječnost je pred nama. U životu sve uvijek dođe na svoje. Kad Sunce zasja u proljeće, duša se oblači u novo ruho. Nepostojano tijelo umire i ne prepušta se uzaludno zagrljaju zemlje. Iz naših će tijela u proljeće izrasti u zemlji svježe cvijeće i trava …“ (Vladimir Megre: „Anasta“ – op. prev.)
I ovo je o vječnosti …
To su pitanja koja ste postavili, a pripremila ih je Julja, s kojom smo proveli prvi razgovor uživo.
Pitanje: Recite nam kako naručiti od Fonda cedrove proizvode?
Vladimir Megre: Neka navedu telefon Fonda pa ih pitajte. Telefon Fonda je +7 920 902 79 79. Nazovite i reći će vam.
Pitanje: Je li ostao još koji zvonki cedar?
Vladimir Megre: Zvonki cedar možete sami posaditi.
Pitanje: Već ste toliko zaradili da možete podići spomenik oficirima.
Vladimir Megre: Mislim da je Anastazija podignula spomenik oficirima. Znak, „zvonki cedar ruski“, što ga je nacrtao pukovnik Savezne sigurnosne službe (FSB – nekadašnji Odbor za državnu sigurnost – KGB; op. prev.). Sadrži duboku filozofsku misao, kao i lik pukovnika (iz II. knjige „Zvonki cedar ruski“ – op. prev.).
Niže dolje je slika pukovnika. Njemu je posvećeno nekoliko pjesama. Eto, to je spomenik, moćniji spomenik od granitnoga ili mramornoga spomenika – jer to je spomenik što izvire iz ljudske duše. Slikaju, pišu pjesme … i to je spomenik.
Spomnuo bih umjetnika Kumara. Pozdravljam te, Kumare. Imam nekoliko tvojih slika u mojoj kući izvan grada. Lijepo su naslikane.
Evo nekoliko riječi o ovome momku.
On radi na gradilištu. Nema novca, mislim, nema puno novca i ne može si kupiti kvalitetno platno i skupe kistove. On nalazi na gradilištu ostatke iverice, premazuje ju osnovnom bojom i zatim slika. Radi slike koje zaslužuju skupocjeno platno. Pomoći ću ti, Kumare, kupiti boje i platno. Nedavno sam vidio, mislim na tvome Instagramu, još nekoliko tvojih slika. Vidio sam puno slika. Pogledajte slike Kumara Aljžanova i naručite ih, želite li. Kumare, imaš i sliku Vedrusa na konju s dva mača. To je snažna slika. Prisjetio sam se riječi iz knjige: „Na travi je ležao nemoćan Vedrus. Nije jecao. Iz grudi je potekla krv … Zaplakao je drveni bor. Niz deblo mu je potekla neobična smola …“ (Vladimir Megre: „Obredi ljubavi“ – op. prev.)
Pitanje: Vladimire Nikolajeviču, što mislite o našemu predsjedniku? To je vrlo važno, jer vlast u posljednje vrijeme donosi vrlo nepopularne odluke.
Vladimir Megre: Što bih želio reći o našemu predsjedniku, o zastpnicima, o vlasti. Budući da se pitanje odnosi na predsjednika, odgovorit ću shodno tome.
Predsjednik države, kao upravitelj, nema namjeru učiniti nešto loše za zemlju. On želi bogatu zemlju, želi da su ljudi njime zadovoljni. Postoje sile koje žele nauditi zemlji, osvojiti ju, oslabiti ju. U tome smislu, upravo predsjednik ne želi učiniti nešto loše za svoju zemlju. No ne ispadne uvijek dobro.
Trebalo bi s njim porazgovarati. Trebalo bi mu objasniti i reći da se u Rusiji rodila nacionalna ideja i to nisu samo puste riječi – jer ideja je rođena i ostvaruje se! Ona već daje plodove. Samo ju treba podržati. Premda će se ona oploditi i bez podrške. I energije već rade na njezinu širenju, ne bi li ona promijenila svijet nabolje, u pevome redu, zemlju. Trebalo bi na taj način objasniti. Objasniti na koji se način obratiti narodu. Nije dostatan zakon o imanjima na rodnoj zemlji. Treba napisati iskreno.
Prisjećate li se kako je Anastazija govorila da treba napisati knjigu i napisati iskreno i o dobrome i o lošemu. Stoga što ne umijem pisati knjige, nisam znao što drugo smisliti. Zato sam i pisao o sebi. Ne zato što sam se bojao Anastazije, niti zato što sam joj jako vjerovao, jednostavno sam napisao da sam mijenjao žene, trgovao na parobrodu, išao tamo svaku večer u restoran i vodio nepravilan način života. Predsjednik bi se trebao na taj način obratiti narodu. To bi uzdignulo narod, pomoglo svima, ne samo onima koji podižu imanja na rodnoj zemlji. Imanja na rodnoj zemlji podižu deseci tisuća ljudi. Teško ih je sve pobrojati jer se mnogi od njih ne oglašavaju. Imanja podižu i zastupnici Državne Dume Ruske Federacije (Duma: donji dom parlamenta – op. prev.). To bi dalo poticaj milijunima ljudi, promijenila bi se zemlja, došlo bi do ekonomskoga i ekološkoga preporoda. Plima podiže sve brodove. O tome već govore znanstvenici koji istražuju ovu pojavu.
Dobar je zakon o dalekoistočnome hektaru. No čemu ići na Daleki istok kad u okolici Moskve ima puste zemlje, obrasle bršljanom.
Vladimire Vladimiroviču (Vladimir Vladimirovič Putin – predsjednik Ruske Federacije – op. prev.), neka Vam zaposlenici iz Ureda predsjednika prenesu da se s Vama želi susresti radna skupina osnivača imanja na rodnoj zemlji. Ona se osniva. Uspije li naš susret, cijela vaša uprava će biti izliječena. Ljudi će se razboljeti (mislim na upravitelje, načelnike) usmjerimo li na njih negativnu energiju. Ima li u državi puno nezadovoljnih, a nitko ne bude pošao od sebe da je možda i on taj koji postupa neispravno, uvijek će biti kriva vlast. Tako se i potiče negativna energija i tu nikakvi lijekovi neće moći pomoći. Naprotiv, sve će biti uravnoteženo, usmjerimo li svijetlu energiju prema našoj upravi.
Obraćam se Upravi predsjednika za organizaciju susreta s Vladimirom Vladimirovičem Putinom zbog zanimanja ljudi iz cijeloga svijeta za moćan pokret, rođen u Rusiji.
Vladimire Vladimiroviču, želio bih Vam prenijeti da ljudi iz raznih zemalja svijeta podržavaju ovu ideju i zovu me u goste. Na snazi je narodna diplomacija. Vidite, Vladimire Vladimiroviču, smatra se da nam baltičke zemlje nisu prijateljske. Ali mi ćemo prijateljevati sa svim zemljama.
Evo što je posrijedi:
„Poštovani gospodine Megre! Gospodine Megre, pišemo Vam u želji da nas ponovno posjetite u Estoniji i nastupite pred našim narodom. Vrlo nas zanima Anastazijina filozofija i ideologija imanja na rodnoj zemlji. Ponajviše nas zanima povijest i fotografije imanja na rodnoj zemlji koji su nekada bili samo mašta, a danas su postali stvarnost. Ostvaruju se ne samo u Rusiji, nego i u cijelome svijetu.
Željeli bismo ponajprije čuti priče onih koji žive po Anastazijinoj filozofiji ne bismo li potaknuli ostale, ne bi li se odvažili i prepustili maštanju i ostvarili ideje koje se rađaju prilikom čitanja knjiga.
U Estoniji ima puno odvažnih ljudi, punih inicijative, koji uistinu žele razvijati ideologiju imanja na rodnoj zemlji.
Mi stvaramo zajednicu ljudi, željnih doprinijeti stvaranju imanja na rodnoj zemlji i širenju Anastazijine filozofije, ne bi li ove ideje doprle do srca ljudi.
Evo, svojim sam radom odlučila pokazati primjer. U ožujku ove godine sam počela čitati knjige i pročitala sam sve do sada izdane knjige. Napravila sam posebnu blog stranicu, na kojoj ću objavljivati sve o našoj djelatnosti, vezanoj za imanja na rodnoj zemlji.“
Tamo također podižu imanja na rodnoj zemlji. Mi smo već bili u Estoniji. Nastupio sam u Domu družbe, velikome Domu kulture, dvorcu, izgrađenome još pri sovjetskoj vlasti, u dupkom punoj dvorani, sličnoj dvorani Boljšoj teatra. To je bio vrlo topao susret. Stavit ću fotografije na Instagram.
Nastavak pisma:
„Eto, gospodine Megre, očekujemo Vas jednoga prelijepog ljetnog dana u Estoniji, kad priroda oživi i procvjeta. Željeli bismo znati koje bi Vam vrijeme odgovaralo. Možda bi s Vama željela doći Vaša kćer i neki aktivniji stanovnici ruskih imanja na rodnoj zemlji ne bi li nas upoznali s prelijepim i poučnim pričama.
U očekivanju Vašega odgovara, s ljubavlju, Enelji Krusjeva.“
Sličnih poziva ima iz puno drugih zemalja. Drugim riječima, narod Estonije nas poziva stoga što misle da Rusija ide naprijed. A ono što je napredno, to su imanja na rodnoj zemlji koja se rađaju. Željeli bi osnovati tajništvo i mole također da nam se pridruže i ljudi s imanja na rodnoj zemlji. Mogli bismo ih odabrati. Vladimire Vladimiroviču, to bi možda trebalo učiniti u suradnji s Ministarstvom vanjskih poslova. Mi bismo tome željeli ozbiljno pristupiti.
Vladimire Vladimiroviču, evo što bih Vam još želio reći:
Unuka Nina je doznala da se u Frankfurtu na Majni održava sajam, sajam knjiga, najveći sajam u svijetu, koji se usto održava svake godine. Ove godine je bio jubilaran.
Unuka je rekla da će tamo ići izaslanstvo. Odlučili smo otići. Htio sam uzeti i djevojku sa sobom, možda bi pomogli i čitatelji i imali bismo svoj štand.
Tamo je sve vrlo skupo. Otišli su tamo. Pomogao im je Dima Jaromov, čitatelj koji je aktivno uključen u rad Fonda. Napravili su štand veličine 2×2 m². Državna izaslanstva su imala velike štandove. Ruski je štand bio dosta velik.
Vladimire Vladimiroviču, pogledajte, molim Vas, fotografije sa susreta na sajmu. Pogledajte koliko je ljudi posjetilo državni štand, a koliko štand veličine 2×2 m². Naravno, štand nije mogao primiti sve zainteresirane. Trebali smo izdvojiti poseban prostor, a pomogli su i oni s drugih štandova. Bilo je vjerojatno oko sto puta više ljudi. Nisam se mislio hvaliti, niti mislim da sam uvelike zaslužan za pisanje knjiga. Stvar je u nečemu drugome. Sram me je za moju zemlju! Prolaze i ne zasutavljaju se … K tome su još i provocirali i spominjali da je to izaslanstvo Ukrajine. Pogledajte fotografije! Bi li pokušali napraviti provokaciju za susreta čitatelja knjiga iz ciklusa „Zvonki cedar ruski“? Pogledajte kako je to izgledalo. Mislim da je Maja Ladilova o tome pisala i obratila se Ministarstvu kulture s upitom zašto se sramote. Ne znam kome se točno obratila. No to zaista nije bilo lijepo.
Jasno, bilo bi bolje da sam nastupao na našemu državnome štandu, gdje bi stalo više ljudi.
Što još reći o predsjedniku? Kako on može tako? Nema još uvijek zakona, nema dostatne podrške, a trebalo bi je biti. Maja Ladilova je npokrenula vrlo dobru inicijativu. U vrijeme predizborne predsjedničke kampanje, obratila se kandidatima opozicije. Snimljen je i film o tome. Izvanredan film. A oni nisu znali da u Rusiji postoji takav pokret. Kako je to moguće? Imamo opoziciju koja nema plan razvoja Rusije. Obratite pažnju na to da mi nemamo plan razovoja Rusije. Možemo se upitati kako to kad imamo Ministarstvo ekonomskoga razvoja.
Istinski plan, istinska ideja razvoja ne treba biti na papiru, nego u srcu svakoga čovjeka. Zamislite da se u milijuna Rusa probudi želja za stvaranjem, za radom i da to počnu ostvarivati, preobrazit će se cijela Zemlja, preobrazit će se cijela Rusija. Ljudi iz inozemstva će maštati o životu u Rusiji, ne u Engleskoj ili Americi, nego u Rusiji. Ideja je tu, ljudi tu žive svoj život, žive u suradnji s vlašću. Zamislite kakav bi se energetski zamah mogao postići kad bi deset milijuna Rusa, ne mora svatko, poželjelo stvarati. Što bi se dogodilo? Promjene se ne bi osjetile nakon deset do dvadeset godina nego nakon nekoliko sati nakon Vaše izjave. Govor bi trebalo pisati zajedno s radnom skupinom i možda ju zajednički pročitati. A možda i s Vijećem sigurnosti Rusije.
Evo i pjesme s kojom smo započeli. Nisam ju ranije slušao, a sad sam ju poslušao nekoliko puta. To je snažna pjesma, značenjski snažna. Odlazi rod, napušta svoju domovinu … Poslušao sam pjesmu i shvatio da su tu dva brata, jedan taman, drugi svijetao. Tako snažni monolozi!
Pitanje: Kad će biti sljedeći susret uživo?
Vladimir Megre: Najavit ćemo. Napišite kad bi vam odgovaralo. Pišite primjedbe i zadajte teme, jednu za vas, jednu za mene. Uzet ćemo tri-četiri teme i najaviti kad će biti sljedeća.
A Vi, Vladimire Nikolajeviču, poslušajte pjesmu.
Hvala svima što ste bili s nama.
Sretno!