„ZVONKI CEDAR RUSKI“ – „KNJIGA NASLIJEĐA“
Cedar, osnovni motiv priče o Anastaziji – simbol je kozmičke povezanosti čovjeka i univerzalne ljubavi. O cedru kao simbolu pamćenja kulture, Anastazija upravo najviše kaže u šestoj knjizi kad govori o vedskoj kulturi. Anastazija naglašava tri razdoblja u povijesti ljudskoga društva: 1) vedsko razdoblje, u vrijeme kojega je ljudsko društvo ovladalo osjetilnom spoznajom, spoznajom koja mu je omogućila da svojom kolektivnom misli stvara slike; 2) ljudsko je društvo zatim prešlo u razdoblje u kojemu su se mislima stvarale slike: svojom je kolektivnom misli stvaralo energetske slike, predodžbe, zahvaljujući kojima je čovjek mogao stvarati u Svemiru te na drugim planetima stvoriti život sličan životu na Zemlji. Gledajući u budućnost, vidjet ćemo kako to može izgledati kad čovjek bude mogao ono što je promišljeno, zamišljeno i materijalizirati, što znači da čovjek kao kreativno biće može stvoriti što god želi. Anastazija će naglasiti da ovo razdoblje misli u obliku slika, koje je trajalo devet tisuća godina, nije prošlo bez učinjene pogreške u stvaranju jedne ili nekoliko slika. Pogreška bi se učinila kad ljudi nisu imali dostatno čiste namjere i nisu na odgovarajući način izražavali svoje osjećaje i misli. Čovjek je tako prestao stvarati i sve se više počeo okretati okultnome znanju; 3) okultno je razdoblje trajalo samo tisuću godina. Čovjek je u okultnome razdoblju počeo nazadovati. Iz tog smo razdoblja upravo izišli, no na čovjeku dalje ostaje hoće li svojom svijesti utjecati da se na Zemlji nešto promijeni ili će nastaviti nazadovati. Anastazija kaže, udružimo li se svi zajedno, i usmjerimo li naše misli natrag promišljajući o cjelokupnoj povijesti, i odredimo li gdje je učinjena pogreška, na Zemlji će nastupiti sretno razdoblje ljudskoga društva. Na razdoblje u kojemu su se mislima stvarale slike se upravo i odnosi ta pogreška, a možda se radilo o tome da se zapravo slikom božanstava koju je čovjek stvarao, sve im se više pokoravajući, a ne sudjelujući s njima ravnopravno u stvaranju, su-stvaranju kao stalnome kreativnome procesu, upravo sve više okretao okultnome znanju. U sedmoj će knjizi biti riječi upravo o tome koliko je snažna slika, misaona predodžba, koja povratno djeluje na čovjeka i može na njega utjecati.
U šestoj knjizi, više u sedmoj, Anastazija će tako nešto reći i o svećenicima – onima iz tradicije velikih magova, koji sežu do Egipta, a koje ne treba miješati s današnjim službujućim svećenicima. Za njih se u knjizi kaže da su se nadali da će Bog s njima započeti dijalog kad čovječanstvo bude dovedeno do katastrofe. No Bog se ipak nije htio uplitati u sudbinu čovjeka, jer bi Njegovim uplitanjem čovjek dokraja uzgubio vjeru u sebe.
U šestoj se knjizi nadalje govori o obredima u vedsko vrijeme, od kojih su neki sačuvani i u naše doba, s naglaskom na stvaranju svoga doma i imanja na rodnoj zemlji, što će upravo zaživjeti danas, kad bi svatko trebao stvoriti svoje imanje na rodnoj zemlji, na hektaru zemlje, koji bi trebao dobiti od države, kao što to želi autor, Vladimir Megre. Svatko bi trebao napisati i svoju „Knjigu naslijeđa“, kao što i piše na poleđini knjige: „Neće proći puno vremena i Knjigu naslijeđa stvarat će, svojom će je rukom pisati i puniti stranice milijuni očeva i majki diljem cijele Zemlje. Bit će vrlo mnogo Knjiga naslijeđa. U svakoj će biti istina koju će roditelji od srca iznijeti, prenijeti svojoj djeci. U tim knjigama neće biti mjesta lukavstvu. Te će knjige srušiti povijesnu laž.“
Značajni su i Anastazijini pogledi na odgoj djece, što, kao što je i opisano na početku knjige, počinje još prije rođenja djeteta. Anastazija će reći što je potrebno za sjedinjenje triju razina stvarnosti, na rodnoj zemlji: 1) roditeljska misao, misao koju će roditelji njegovati prije začeća; 2) da bi se zatim stvorila još jedna razina svarnosti čovjeka kad se dva bića ujedine u jedno s mišlju o stvaranju novoga stvorenja; 3) treća bi točka predstavljala novu razinu stvarnosti (rođenje), i dijete bi se trebalo roditi tamo gdje je i začeto. Anastazija svojim mislima o odgoju djece daje cjelovito viđenje odgoja djece. Razvoj ljudskoga bića promatra multidimenzionalno, govori o razinama materijalne stvarnosti, koja zapravo seže dalje, izvan područja ili dimenzije koju možemo zamijetiti osjetilima.
I, napokon, tko je Anastazija? Iz šeste ćemo knjige doznati da Anastazija ima i svoj rod i, kao što za sebe kaže, ona je Vedrusa. Civilizaciji Vedrusa, što vidimo iz Anastazijinih riječi, pripadali su još prije samo 5.000 g. azijski narodi, Europljani, Rusi i Amerikanci.
Anastazijina je pojava univerzalna. Ona je iznad nacije, ideologije, religije. Kao što se i danas sve više ističe u duhovnoj literaturi, Anastazija bi svojom pojavom predstavljala oličenje ženske energije koja će u budućnosti postati sve dominantnija: energija, koja ima kvalitetu muško-ženske energije, svojstvene cjelovitome biću, biću koje je u ravnoteži i ima božanske odlike.
