“ZVONKI CEDAR RUSKI” – “STVARANJE”
Četvrta knjiga o Anastaziji nosi simboličan naziv «Stvaranje». Motiv jabuke – prema motivu zabranjenoga voća, odnosno izgona iz raja, o kojemu se priča u prvome dijelu knjige – izuzetno lijepo oslikava samu srž priče o stvaranju kada se čovjek udaljuje od Boga, no najvažnije, od samoga sebe. Stoga se Anastazija upravo i pojavljuje u doba buđenja nove svjesnosti na Zemlji.
Vladimir Megre kaže da on piše i izražava se osjećajima, odnosno prepričava ono što mu je Anastazija ispričala o čovjeku, Bogu, stvaranju i Svemiru. Prema Anastaziji, stvaranje je u cijelome Svemiru svojstveno jedino Bogu i čovjeku, sinu Božjemu. Osnovna nit vodilja cijele knjige, koja se provlači kroz prelijepi dijalog izmeđe Boga i njegova sina jest ideja o tome da Svemir predstavlja misao, putem koje je stvorena mašta. Stvarajući, Bog je maštao o svome sinu, primajući u sebe energije Svemira. Gospodar svemirskih energija jest čovjek. On je sustvaratelj Božji: vrhunac Božjeg stvaralačkog djela. On nastavlja njegovo djelo putem stvaralačke energije ljubavi.
Ključno mjesto u priči predstavlja rodna zemlja, na kojemu će roditelji posaditi sjeme ljubavi, kojim će čuvati tradiciju i naslijeđe predaka. Pitanje odgoja djece Anastazija promatra iz konteksta stvaranja univerzalnoga prostranstva ljubavi. Odgoj samoga sebe za nju je preduvjet svakoga razgovora o odgoju djece. Anastazija napominje da ne postoji jedinstveni sustav odgoja djece, iz jednostavnog razloga što svatko sam za sebe treba ponajprije odgovoriti na pitanje o tome kakvim želi vidjeti svoje dijete, odnosno što želi postići odgojem. Anastazija spomnije tri razine postojanja, koje roditelji trebaju imati u vidu, i koje bi trebali približiti djetetu: stanje prije rođenja, stanje začinjanja djeteta i rođenje.
Prvu bi razinu predstavljao proces rođenja, za koji je bitna roditeljska misao, što drugim riječima znači da bi roditelji trebali razmišljati o tome kakvim bi željeli vidjeti svoje dijete. To bi se, naravno, trebalo dogoditi prije rođenja djeteta, kada bi roditelji trebali razmišljati o jedinstvenome mjestu gdje bi začeli dijete, koje će predstavljati rodnu zemlju, ili komad zemlje, koje će oplemeniti sadnjom rodnoga stabla, koje u knjizi zapravo simbolizira cedar.
Drugu razinu bi predstavljalo začeće, koje bi se trebalo desiti na istome mjestu gdje su roditelji podigli svoj dom na rodnoj zemlji, a to je mjesto koje su sami odabrali, kojemu će se uvijek vraćati, kojim će pripremiti svoj budući dolazak i novo rođenje, a na kojemu će žena kad zatrudni “…ostati živjeti na tome mjestu devet mjeseci. Bilo bi dobro kad bi to bilo u doba kada je sve u cvatu u proljeće, kada sve miriše u ljeto ili ujesen. Na tome mjestu bi žena mogla samo uživati u svojoj sreći i biti posvećena samoj sebi. To je mjesto gdje bi žena bila okružena zvukovima prirode u kojoj žive Božja stvorenja, kojima bi se prepuštala zajedno s već živim prelijepim plodom u svojoj utrobi, koji živi i može osjetiti cjelokupni Svemir. Buduća majka bi trebala zamišljati zvijezde. Ona bi trebala mentalno zamišljati sve zvijezde i sve planete pružajući ih na dar svojemu predivnome djetetu, što bi sigurno činila s lakoćom i za što bi imala snage. A za majčinom mišlju bi neizostavno uslijedilo sve ostalo. Tako bi Kozmos počeo vjerno služiti predivnome stvorenju što ga je stvorilo dvoje ujedinjenih u ljubavi.”
Treću razinu bi predstavljalo rođenje, koje bi se trebalo dogoditi na mjestu začeća, gdje bi trebao biti prisutan i otac.
Stvarajući snažne slike budućnosti, Anastazija je Vladimiru Megreu prikazala sliku buduće škole, nalik na šumsku školu akademika Ščetinjina u Tekosu. To je škola, u kojoj će djeca različite dobi učiti čuvati izvornu tradiciju, poštivati rod, obitelj, domovinu, da bi služili cijelome svijetu, planetu Zemlji i Svemiru.
