“ZVONKI CEDAR RUSKI” – “TKO SMO MI?”
Propitkujući se o smislu života i postojanja, Vladimir Megre traži način kako stvoriti sretno društvo. Predlaže, po naputku Anastazije, uzeti ono što je najbolje u dvama svjetovima: u našemu svijetu, koristeći dostignuća naše civilizacije, i Anastazijinome svijetu, koji će nas povezati s Izvorom. Evo što trebamo učiniti: “Sve što trebamo učiniti nevjerojatno je jednostavno: trebamo dati čovjeku najmanje hektar zemlje, a zatim će nam Anastazija ispričati što potom treba učiniti s tom zemljom, nakon čega će se dogoditi… Nevjerojatno kako jednostavno!… Uz čovjeka će tako uvijek biti energija Ljubavi. Supružnici će se voljeti. Djeca će biti sretna i nestat će mnoge bolesti, prestat će ratovi i neće biti katastrofa. Čovjek će se približiti Bogu.”
Anastazija Megrea vodi na druge planete u Svemiru. Pokazuje mu i kako će izgledati Rusija u budućnosti – preplavljena imanjima na rodnoj zemlji.
U priči o uglednome, umirovljenome profesoru filozofije i njegovoj domaćici, Megre se dotiče pitanja o životu i smrti. Pitanje koncipira suprotstavljajući filozofiji smrti, poput Nostradamusovih proročanstava strašnih kataklizmi na Zemlji, Anastazijinu filozofiju življenja. Riječima profesora: “Anastazija će ostvariti svoj cilj. Njezina je filozofija neobično snažna. A u stoljećima što dolaze, u kojima će cvjetati prelijepi rajski vrtovi, ostvarit će se Božanska mašta. Anastazija neće nikoga povesti niti će tražiti da je se itko sjeća. Kad ljudi shvate gdje se krije tajna onoga što je istinski ljudsko, nitko joj više neće ni spomenika podići niti će je itko pamtiti. Stanje Božanskoga zanosa će ponijeti ljude, premda se oni neće sjećati Anastazije. Ali će u mnogim vrtovima cvjetati cvjetovi i među njima prelijepi cvijet pod imenom “Anastazija”.”
Nakon sloma, doživljenoga zbog sumnji da njime upravljau neke više sile, Megre se na kraju knjige smiruje u zagrljaju Anastazije. Sljedeći retci opisuju Anastazijinu i Megreovu ljubav u budućnosti: “- Dragi moj, vječnost je pred nama. U životu sve uvijek dođe na svoje. Kad Sunce zasja u proljeće, duša se oblači u novo ruho. Nepostojano tijelo umire i ne prepušta se uzaludno zagrljaju zemlje. Iz naših će tijela u proljeće izrasti u zemlji svježe cvijeće i trava. Vječno ćeš osluškivati pjev ptica i piti kapljice kiše. Vječno putujući oblaci na nebu će te veseliti svojim plesom. Dragi moj, raspršiš li se u prah u beskraju Svemira, čuvajaći svoju nevjeru, pronaći ću te i sakupit čestice praha što putuju vječno Svemirom. Drvo što si ga posadio, pomoći će mi i usmjerit će u rano proljeće svoju granu na ono mjesto, gdje tvoja duša miruje u tami zemlje. Sjetit će te se s ljubavlju oni prema kojima si bio dobar na Zemlji. Ne bude li ni sva Zemaljska ljubav dostatna da bi se ti ponovno utjelovio na Zemlji, tad će ona sama, ona koju znaš, koja će zaplamsati na svim razinama stvarnosti Svemira, poželjeti samo jednu želju – da se ti, dragi, ponovno utjeloviš – a sama će umrijeti i nakratko otići.
– Nećeš li to biti ti, Anastazija? Jesi li uvjerena da to možeš učiniti?
– Svaka žena to može učiniti otpusti li misli i prepusti li se osjećajima.
– No što će biti s tobom, Anastazija? Tko će tebi pomoći vratiti se na Zemlju?
– Vratit ću se sama, ne opterećujući nikoga.
– Kako ću te prepoznati? Živjet ćeš kao netko posve drugi.
– Kada se ponovno utjeloviš na Zemlji i postaneš dječak, u susjednome ćeš vrtu vidjeti još posve nezrelu riđokosu djevojčicu. Djevojčica će imati malo krive noge. Reći ćeš joj dobru riječ i obratit ćeš na nju pažnju. Kad odrasteš i postaneš mladićem, gledat ćeš lijepe žene. Nemoj se za njih odmah vezati sudbinom, jer će u susjednome vrtu rasti pjegava djevojčica, koja će tek kasnije postati lijepa. Vidjet ćeš jednom kako te iz prikrajka promatra. Nemoj joj se smijati, i ne odbacuj je kad ti se sramežljivo približi i poželi te odvesti od sazrelih ljepotica. Nakon što prođu tri godine, u proljeće će iz djevojke izrasti ljepotica. Pogledat ćeš je i zaljubit ćeš se. Bit ćeš s njom sretan, kao i ona s tobom. Vladimire, u izabranici tvoga srca živjet će moja duša. ”