Obraćanje Vladimira Megrea čitateljima: „Stvarajmo domovinu“

Obraćanje Vladimira Megrea čitateljima: Stvarajmo domovinu

STVARAJMO DOMOVINU

 

Obraćam vam se, čitatelji mojih knjiga „Zvonki cedar ruski“. Vjerujem da će vam vaše plamene duše i srca pomoći shvatiti sve ono što ću obuhvatiti u ovome obraćanju, kao i sve ono što će ostati nedorečeno! Zahvaljujući vašim osjećajima i mislima proklijalo je sjeme – zalog prelijepe budućnosti Rusije i svijeta. Osjetili ste poriv srca i težnje junakinje knjiga, Sibirke Anastazije, i odazvali ste se njezinome pozivu!

Neovisno o financijskim poteškoćama, uspijevali ste, a i još uvijek uspijevate pronalaziti neobrađene zemljišne čestice od jednoga hektara, na kojima ćete stvoriti svoje imanje na rodnoj zemlji, svoju malu Domovinu, svoje prostranstvo ljubavi. Stvoriti u sjećanje na svoje pretke, za vašu djecu i buduće naraštaje – rajsku oazu, koja će osigurati uvjete, dostojne za život ljudi otvorena uma.

Hektar zemlje mikroskopska je točka u odnosu na cijeli planet. Osjetivši dodir plemenetih ruku čovjeka, i ona može zasjati u svoj svojoj ljepoti, i na radost zvijezda u Svemiru, zračiti dobrotom i mudrušću svoga stvoritelja.

A kad ih bude mnogo … Kad mali i veliki gradovi budu okruženi hektarima miomirisnih proljetnih stabala i cvjetova, kad zrak i voda budu čisti, a smrtonosno oružje završi u muzeju …

Skeptici će reći da je to nedostižno, nevjerojatno i fantastično. Ali, pričekajmo, gospodo! Pričekajmo!

U našoj domovini Rusiji takvih je čestica već – 400. To nisu tek čestice od jednoga hektara, nego 400 naselja s imanjima na rodnoj zemlji.

U naseljima novoga tipa, ljudi, osnaženi novom sviješću, počeli su se drukčije odnositi prema zemlji, prema svome rodu. Ne želeći oskvrnuti zemlju na imanju svojim postupcima, mnogi su se odrekli štetnih navika i prestali pušiti i piti.

Ima raznih naselja: velikih i malih, dobro i slabo opremljenih … Njihov je broj u stalnome porastu, a infrastruktura se poboljšava. Ovaj prelijepi proces bi se mogao još ubrzati i biti učinkovitiji kad bi postojao prisniji odnos s vlašću i društvom.

Da bi se to ostvarilo, postoji pravni put – putem političke stranke koja će promicati naše ideje, kao i putem izbora u lokalne i federalne organe vlasti.

U nas postoji stranka, STRANKA NASLJEĐA, registrirana pri Ministarstvu pravosuđa Ruske Federacije.

Približavaju se izbori i trebali bismo se uključiti jarkim programom u predizbornu kampanju. Nemamo puno vremena za pripremu. U rujnu će biti samo jedan dan dodijeljen za regionalne izbore. A nakon toga će biti izbori za Državnu Dumu Ruske Federacije.

Mi možemo polučiti uspjeh pridruže li nam se u pripremama svi zainteresirani za svoju budućnost, poglavito stvaratelji imanja na rodnoj zemlji, neovisno o tome jesu li ili nisu članovi STRANKE NASLJEĐA.

Jest, mi vidimo i stvaramo prelijepu budućnost naše Domovine! No ne možemo istupiti i jednostavnim riječima objasniti poriv naše duše.

Riječima se teško izraziti. Čovjek može bolje shvatiti budućnost uzme li iz nje nešto opipljivo, što može okusiti i pomirisati.

No možemo li već danas ponuditi društvu nešto opipljivo? Da! Mi to možemo reći!

Dođite i pogledajte kako izgledaju naselja koja niču s imanjima na rodnoj zemlji i predstavljaju sliku buduće cvatuće Rusije. Nalaze se u gotovo svim subjektima Ruske Federacije. Ima ih i u Sudogodskome kraju Vladimirske oblasti, samo 30-ak kilometara od grada Vladimira.

Ugledavši sigurne kuće s okućnicom od jednoga hektara, neki će pomisliti da su oni koji su ih podigli imali dosta novca te su mogli kupiti zemlju i sagraditi lijepu kuću. Pratim vaše misli i mogu vas shvatiti, no pomozite mi shvatiti nešto drugo.

Između ostalih ću vam pokazati jedan hektar imanja na rodnoj zemlji. Na njemu je sigurna kuća od drva, s iskopanom jamom za jezero, s voćkama i grmovima na ulazu i drvenom garažom pokraj puta.

Možda ugledate ženu pokraj gredica. Ne mogu proći mimo ovoga hektara i ne zaustaviti se. Zašto?

Ovaj je hektar kupio stariji čovjek od osamdeset godina za 30000 rubalja.  Njegovi su susjedi podizali imanja na rodnoj zemlji s obiteljima, a on je razmišljao, stojeći zanesen usred pustoši i šipražja. Zatim se pomaknuo i krenuo teškim korakom, odmjeravajući svoj hektar. Postariji je čovjek podignuo vojni šator i polako počeo saditi voćne grmove. Susjedi su mu pomogli napraviti neveliko kupalište. Doznavši od susjeda o neobičnome postarijemu čovjeku, odlučio sam ga posjetiti. Zanimalo me kakve je imao namjere i htio sam ga uvjeriti da se vrati u grad, gdje će imati liječničku skrb. Ali nisam uspio. Postariji je čovjek bio neobičnih nazora.

Ušavši u njegov dom, ugledao sam ga pognute glave za nevelikim stolom. Pisao je stihove u bilježnicu. Zamolio sam ga da ih pročita. Bili su to stihovi o Domovini, o ljubavi, o smislu života.

Otvorivši vrata, htio sam ući, ali me starac zaustavio:

– Vladimire, ne brini za mene. Sa mnom je sve u redu. Kao nikada prije. Moj život jednostavno počinje imati smisao i cilj.

– Koji cilj? – upitao sam ga.

A on se nasmiješio i smireno i samouvjereno odgovorio:

– Osmišljen život, usmjeren prema budućnosti. Takav, kakav si opisao u svojim knjigama. Želim ga doživjeti. I dočekati ženu takve duše, kakva je u tvoje Sibirke Anastazije. Ona će doći, budem li je dostojan. Stoga i podižem imanje na rodnoj zemlji ne bih li bio dostojan žene predivne duše.

Ne vjerujući, za mene je to bio neostvaren san i nisam se htio miješati. Oprostivši se, sjeo sam u auto i otišao. Vozeći se prema gradu Vladimiru, mislio sam o postarijemu čovjeku i njegovu nedostižnome snu.

Zaustavio sam svoj Leksus na sporednoj cesti. Bio je vjetrovit i kišni jesenski dan. Znao sam da će me cesta odvesti do još jednoga naselja s imanjem na rodnoj zemlji i hektarom što ga je sama podizala žena invalid.

Žena je nekako uspjela sagraditi gredice cvijeća. Živjela je u šatoru i na listovima albuma pravila nacrt svoga budućeg doma, gdje će se moći lijepo kretati u invalidskim kolicima.

A u susjednom je naselju bila samohrana majka s dvoje maloljetne djece, koja je također pokušavala podići svoje imanje na rodnoj zemlji, svoj dom.

Moji čitatelji, osjećam se odgovornim za sve njih. Razvidno je da mi je pustinjakinja iz tajge darovala čarobno pero i s njime trebam biti oprezan. Da bih, po mogućnosti, shvatio kad poduzetnici podižu imanja na rodnoj zemlji prema Anastazijinoj ideji. Ali osoba u invalidskim kolicima mašta, no ne shvaća da dom neće moći podići.

Samohrana majka s dvoje maloljetne djece neće također moći pretvoriti zapušteni hektar zemlje u cvatuću oazu. Ali to ona ne razumije.

Kako li je samo čovjek u poodmakloj dobi mogao zamisliti nešto tako nemoguće da će mu doći žena predivne duše, s kojom će zajedno živjeti?

Razvidno je da ih ima mnogo! Mojih čitatelja plamene duše iz Rusije, Bjelorusije, Ukrajine koji uzaludno snivaju o prelijepoj budućnosti. Bilo bi dobro da samo snivaju, no oni pokušavaju ostvariti nemoguće. Ja bih zaista trebao biti pažljiviji s perom što mi ga je darovala Anastazija. Mislio sam ne jednom o tome. No ubrzo sam shvatio da sam podcijenio, kako mogućnosti pustinjakinje iz sibirske tajge, tako i mogućnosti ljudske mašte.

Prošlo je tri godine, kadli sam ugledao Margaritu Vasiljevnu u invalidskim kolicima kako mi maše s trijema svoje kuće. Imala je pristup ka svemu u svojoj kući. Od kuće do ljetne kuhinje vodile su drvene daske, a do sjenice dobro smišljen prolaz. Upravo je u toj sjenici ona primila poznatu američku obitelj. Glava obitelji je nakon prometne nesreće također postao invalid. Prevoditelj je prevodio, dok su ljudi razgovarali i pravili šale.  I susjeda je donijela friško pečen kruh.

Ruska žena uspjela je sagraditi prelijepu kuću. Ona i Amerikanac sjedili su u svojim invalidskim kolicima. Promatrali su jedno drugo i sporazumijevali se bez prevoditelja.

Šaljem vam pozdrave američke obitelji što je boravila u gostima na imanjima na rodnoj zemlji u Vladimiru. Želim vam prenijeti da je ova obitelj kupila stotine hektara zemlje u Americi za naselje s imanjima na rodnoj zemlji.

Natalija Sergejevna, samohrana majka s puno djece uspjela je sagraditi dom na svome hektaru. Udala se i rodila još četvero djece i ima ukupno šestero djece. I još uvijek je vitkoga stasa i lijepa.

Neshvatljivo je, no i u postarijega je čovjeka sve dobro završilo. Njegovi su mi susjedi ispričali o ženi koja je jednom došla u posjetu u naselje i čula priču o neobičnome starcu. Susjedi su pričali o tome kako on pokušava sam podići svoje imanje na rodnoj zemlji. Nije im bilo jasno radi koga se toliko trudio.

Žena ga je odlučila posjetiti. Ušla je u njegovu kućicu i ostala do noći.

Moglo bi se napisati poučni roman o tome kako se razvijao život ovo dvoje, a možda i filozofsku priču o tome kako se u poznim godinama može započeti novi život. Želio bih vam ispričati kratku priču.

Žena što je posjetila postarijega čovjeka za njega se i udala. Bila je od njega mlađa dvadeset i pet godina. Bila je lijepa. Zračila je nekom neprolaznom unutarnjom ljepotom. A bila je i bogata. Sagradila je lijepu koću. Posjetio sam ih kad je bilo useljenje.

U prostranoj je sobi bio dugačak natkriven stol, za kojim su sjedili mnogobrojni susjedi. Pričali su o raznim temama. Hvalili su lijepu sobnu rusku peć. Postariji čovjek u vezenoj ruskoj košulji smiješio se. Čitao je gostima stihove. Nato je ustala Raisa Aleksandrovna, žena što mu je došla ostvariti snove. Upitala je okupljene goste žele li da im nešto pokaže. Odgovorili su da žele.

Žena je donijela oficirsku časničku uniformu postarijega čovjeka. Nastupio je muk. Okupljeni su razgledavali mnogobrojne ordene i medalje na vojnoj uniformi ruskoga oficira – pukovnika.

Promatrajući časničku uniformu, mislio sam na to gdje na njoj ostaviti mjesto za najvažniju nagradu. Ovaj je pukovnik pred očima svojih susjeda sam izvojevao najvažniju pobjedu – za svoju maštu, za ljubav, za procvat Rusije!

Ivan Dmitrijevič i Raisa Aleksandrovna sretno su proživjeli četiri i po godine. Trenutke njihove nježne ljubavi njihovi su susjedi snimili mobitelom. Pukovnik je umro 2013. godine. Raisa Aleksandrovna nije pokopala pukovnika na groblju, nego na svome imanju na rodnoj zemlji. To je bila pukovnikova želja.

Kakva se to moć krije u riječi „imanje na rodnoj zemlji“  sibirske pustinjakinje Anastazije? Ili u drugim njezinim riječima, poput riječi „Vratite, ljudi, svoju domovinu?“

Stvara se prelijepa budućnost domovine, ali ne riječima.

Imanja na rodnoj zemlji u Vladimirskoj oblasti i drugim krajevima Rusije mogu isporučiti bolnicama, dječjim vrtićima i gradovima uistinu čiste ekološke proizvode, životvornu vodu iz stotinu izvora s imanja na rodnoj zemlji za sve koji ju žele.

Već će ovoga proljeća na tisuću imanja na rodnoj zemlji biti posađene ljekovite trave, kvalitetnije od onih što se prodaju u ljekarnama.

Već se danas na nekim imanjima na rodnoj zemlji proizvodi prvorazredna prirodna kozmetika i higijenska sredstva.

A u malome sibirskom selu, pod znakom “Zvonki cedar ruski” proizvode se cedrovi proizvodi prema drevnoj tehnologiji dodirom ljudske ruke.

Između ostaloga se proizvodi i cedrovo ulje, prepoznato od strane znanosti i narodne medicine kao učinkovito sredstvo za jačanje imuniteta.

Ponosan sam na to da su ovu proizvodnju pokrenula moja djeca. U proizvodnji su zaposleni deseci suseljana. Ponosan sam na to što se proizvodi iz maloga sibirskog sela ne prodaju samo u Rusiji. Isporučuju se u gradove Europe, Amerike i Kine. Za sada u nevelikim količinama, ipak, vide se lijepe perspektive razvoja ruske ekonomije.

Vjerujem da će djeca odgojena na imanjima na rodnoj zemlji biti nadarena, dostojna svojih roditelja, što se već i dešava.

Umjetnički monumentalni mozaik Uljane, kćeri mojih susjeda na imanju, Viktora i Nine Medikov krasi pravoslavne kršćanske hramove u Rimu, Bariju i Barceloni, kao i katoličke hramove u Detroitu (SAD) i Krakovu. Ona je radila po narudžbi rimskoga pape. Svjetski je poznata umjetnica.

Naša djeca! Zahvaljujući njima će u svijetu početi utrka u razoružavanju, o čemu nam je ispričala Anastazija. Utrka u razoružavanju, potaknuta malom djevojčicom s imanja na rodnoj zemlji, koja se počela družiti s nevidljivim bakterijama. Uz njihovu je pomoć počela uništavati municiju po cijelome svijetu jer joj se nije dopala. O ovoj, za mene nevjerojatnoj pojavi, koju je ispričala Anastazija, napisao sam u svojoj knjizi.

I, najednom se pojavio taj čudan koronavirus. Evo što je o njemu rekla Anastazija:

– Vladimire, to, što ljudi zovu koronavirusom, nije ništa drugo, negoli živa misleća supstancija. Nju je stvorila i proširila energija misli i njoj se podčinjava. Ona će voditi dijalog s čovječanstvom na jeziku djelovanja.

Promotrimo li pažljivije, vidjet ćemo da su te nevidljive tvari natjerale ljude u cijelome svijetu da zaustave svoju često štetnu proizvodnju. Natjerale su ih na samoizolaciju, na razmišljanje o svojoj budućnosti i budućnosti cijeloga čovječanstva.

Vjerujem da možemo zajedničkim snagama naći put u prelijepu budućnost i sami ga stvoriti.

Zahvaljujem se znanstvenicima s ruskih sveučilišta, ponajprije skupini znanstvenika Moskovskoga državnog sveučilišta, koji su prepoznali lijepu perspektivu razvoja zemlje, što ju pruža pokret „Zvonki cedar ruski“ i njegova imanja na rodnoj zemlji.

Zahvaljujem se Viktoru Jakovljeviču Medikovu, doktoru ekonomskih znanosti na desecima potpisa što ih je sakupio od znanstvenika za podršku pokreta za stvaranje imanja na rodnoj zemlji.

Zahvaljujem se Mihailu Pavlovu, koji je u svojim znanstvenim radovima pokazao prelijepe perspektive razvoja naše Domovine, zahvaljujući pokretu za stvaranje imanja na rodnoj zemlji, što je potkrijepio povijesnim primjerima.

Zahvaljujem se Jevgeniju Stepanoviču Savčenko, guverneru Belgorodske oblasti, na čiju je inicijativu u Rusiji prvi put donesen zakon o imanjima na rodnoj zemlji.

Zahvaljujem se i onima koji su širili strašne dezinformacije o pokretu „Zvonki cedar ruski“, ne dopustivši vlastima unaprijed organizirati pokret i pružiti ljudima mogućnost zajedničkoga djelovanja na novim načelima.

Zahvaljujem se našemu predsjedniku Vladimiru Putinu, koji je neovisno o dezinformacijama izdao Uredbu o hektaru na Dalekome istoku. Po mome mišljenju uredba nije savršena, nije rečeno ono što je bitno, previše je službena, no ipak, zahvaljujući njoj je razrađen način dobivanja besplatnoga hektara, o čemu je pričala Anastazija. Ovu bi Uredbu trebalo proširiti na cijelo područje Rusije. Trebalo bi unijeti neophodne riječi, koje će nadahnuti ljude na sveopće stvaranje.

A kad miomirisni hektari okruže male i velike gradove, doći će red i na zemlju na Dalekome istoku.

Rusija može zaustaviti pandemiju što je zahvatila mnoge zemlje svijeta. Ne samo da ju može zaustaviti, nego može i spriječiti ozbiljniju katastrofu koja će nakon nje uslijediti.

To će moći svatko shvatiti posluži li se logikom razmotrivši jednostavne podatke.

Znanost još nema učinkovitoga lijeka protiv virusa. Čak i kad ga pronađe, bit će potrebni mjeseci, a možda i godine za utvrđivanje njegove učinkovitosti i nuspojava.

Vlada Ruske Federacije, kao i vlade drugih zemalja, želeći zaustaviti širenje virusa, obustavljaju zračni promet i promet željeznicom, zabranjuju masovna kulturna događanja i pozivaju građane na samoizolaciju.

Samoizolacija u stanu može do određenoga stupnja spriječiti zarazu. No samoizolacija u zatvorenome prostoru za većinu može imati i negativan učinak. Lišen uobičajenoga načina života uslijed straha od zaraze, bez sjajne perspektive, čovjek će sigurno upasti u depresiju, koja će u znatnoj mjeri smanjiti njegov imunitet i povećati rizik od obolijevanja od mnogih bolesti.

Samoizolacija na dači na zemljišnoj čestici od šest sotki (u seoskome ljetnikovcu na zemljišnoj čestici od šest sotki; sotka: 1/100 vjedra; stara jedinica obujma – op. prev.) povećava rizik od zaraze zbog velike zbijenosti zemljišnih čestica. Dosta je da bolestan susjed kihne radeći iza žičane ograde i već ste zaraženi.

Najveću stupanj zaštite od koronavirusa imaju obitelji koje žive život na imanju na rodnoj zemlji.

Što je to imanje na rodnoj zemlji u modernome značenju ove riječi? To je zemljišna čestica od jednoga hektara oko koje je posađena živica. Unutar nje se nalaze kuća, umjetno jezero, zdenac sa životvornom vodom, vrt, povrtnjak, nevelika šuma od kvalitetnoga drveća, gredice ljekovitih trava, cedrovo drveće što isparava eterična ulja koja uništavaju bakterije u atmosferi. U takvome živom rajskom okruženju obitelj će zasigurno biti zaštićena od bilo kakvih virusa, a ukoliko i oboli, „živa kuća“ će joj pomoći nadvladati ih.

Imanja na rodnoj zemlji učinkovito rješavaju ekonomska pitanja, kako pojedinih obitelji, tako i države u cjelini. Hektar zemlje nam može osigurati rad i dohodak.

Imanje na rodnoj zemlji daje mogućnost rada na daljinu zahvaljujući suvremenim sredstvima komunikacije, koja to omogućuju i drugim zanimanjima. Može se raditi i u obližnjemu gradu u proizvodnji. Da bi se ostavilo više slobodnoga vremena, može se smanjiti broj gredica na imanju na rodnoj zemlji i povećati šumske i vrtne površine koje ne zahtijevaju puno brige.

Imanje na rodnoj zemlji može dati prvorazredne prehrambene proizvode i velikoj obitelji, a višak se može prodati gradskome stanovništvu.

Imanje na rodnoj zemlji ne predstavlja samo prvorazrednu prehranu, čisti zrak i životvornu vodu. Spoznaja da čovjek stvara oazu u sjećanje na svoje pretke, za sretan život svoje djece i budućih naraštaja, daje mu vječan život i energetski ga osnažuje.

A vama, čitatelji mojih knjiga, želio bih predložiti pažljivo razmotriti plan što ga je iznio liječnik budućnosti, predloživši uzajamnu suradnju stvaratelja imanja na rodnoj zemlji i Ministarstva zdravstva Ruske Federacije i znanstveno-istraživačkih i medicinskih institucija. Taj je plan posebno aktualan danas, između ostaloga i za prevladavanje različitih epidemija, uključujući i COVID-19.

Neka na Zemlji bude dobro!

 

S poštovanjem,

Vladimir Megre

20. svibnja 2020.

https://www.anastasia.ru/news/detail/69479/

Prijevod: Obraćanje Vladimira Megrea čitateljima: „Stvarajmo domovinu“