Odlomci iz knjige
TKO SMO MI?
“U toj tajgi, kojoj se ne vidi kraja, nalazi se nevelika Anastazijina čistina, koju ona ne želi ostaviti, niti je želi zamijeniti čak ni za najraskošniji stan u gradu. Čistina samo ostavlja dojam najobičnije pustare, gdje nema ni kuće, ni kolibe, niti ikakvih uvjeta svojstvenih gradskome načinu života. No Anastazija će se razveseliti tajgi čim joj se približi. Za moga trećega posjeta Anastazijinoj čistini, zbog nekog mi se razloga pojavio isti osjećaj, koji se znao pojavljivati po povratku kući s napornoga puta.
U našemu se svijetu zapravo dešavaju čudne stvari. Čini se da se čovječanstvo već tisućljećima bori za sretan i udoban život svakoga čovjeka, no ispada da sam čovjek, koji se javlja okosnicom društva i živi civiliziranim načinom života u središtu suvremenoga grada, sve češće postaje bespomoćan: dešavaju mu se prometne nezgode, potkradaju ga, stalno je bolestan i ne može živjeti bez lijekova, i stoga što je nezadovoljan, život će završiti samoubojstvom. Upravo se u civiliziranim zemljama s visokim standardom sve više povećava broj samoubojstava.
Na televiziji se mogu vidjeti majke iz raznih zemalja svijeta koje govore o tome da nemaju čime hraniti djecu i da obitelji gladuju. Anastazija živi s malenim djetetom u tajgi i čini se da živi u posve drukčijoj civilizaciji. Od našega društva ništa ne traži: ne treba joj ni policija, ni vojska, ni čuvari koji že je čuvati. Stječe se dojam da se ni njoj ni djetetu ne može ništa loše dogoditi na toj čistini.
Razvidno je da mi potječemo iz različite civilizacije i Anastazija predlaže da uzmemo ono što je u dvjema civilizacijama najbolje. Tako će se promijeniti način života mnogih ljudi na Zemlji i stvorit će se novo sretno ljudsko društvo. Bit će to novo i neobično društvo. Pa pogledajmo kako će izgledati!”
OSJETIMO OKUS SVEMIRA
“Upoznavši život pustinjaka u sibirskoj tajgi počelo mi se pojavljivati mnogo pitanja, o kojima prije nisam ni razmišljao. Anastazija ne misli promijeniti svoj pustinjački način života, ali pogledajmo… Svaki put kad pomislim da je Anastazija pustinjakinja, riječi pustinjak i pustinjakinja će me svaki put podsjetiti na čovjeka koji je izoliran od društva i suvremnoga sustava prijenosa obavijesti. No što se zapravo događa? Svaki put nakon što se vratim s Anastazijine čistine, izdat ću novu knjigu. Knjigu proučavaju razni ljudi, stari i mladi, znanstvenici i poglavari raznih vjeroispovijesti. Biva tako da joj ja donosim obavijesti iz našega tehnološkoga društva, a ona meni pruža obavijesti, zanimljive društvu.
Tko je onda pravi pustinjak? Nismo li se zapleli u izobilju obavijesti koje je samo prividno izobilje, a zapravo smo se osamili odnosno odvojili od pravoga izvora obavijesti. Nejvjerojatno je da će se zapravo zabačena Anastazijina čistina pokazati kao informacijski centar odnosno kozmodrom za prijenos u druge dimenzije stvarnosti. Mogu se onda upitati: tko sam ja, tko smo mi, Anastazija? No je li to uopće važno? Ono što je najvažnije odnosi se na nešto drugo, što se može zaključiti iz njezinih posljednjih riječi o mogućnosti promjene nabolje života svakoga pojedinca, zemlje i ljudskoga društva u cijelosti na način da promijenimo uvjete života svakoga čovjeka.
Sve što trebamo učiniti nevjerojatno je jednostavno: trebamo dati čovjeku najmanje hektar zemlje, a zatim će nam Anastazija ispričati što potom treba učiniti s tom zemljom, nakon čega će se dogoditi… Nevjerojatno kako jednostavno!… Uz čovjeka će tako uvijek biti energija Ljubavi. Supružnici će se voljeti. Djeca će biti sretna i nestat će mnoge bolesti, prestat će ratovi i neće biti katastrofa. Čovjek će se približiti Bogu.
Anastazija je zapravo predložila da bismo u blizini velikih gradova trebali urediti mnogo takvih mjesta kao što je njezina čistina u tajgi. Anastazija, naravno, ne poriče dostignuća naše civilizacije i kaže: “Neka i negativno bude u službi dobra”. Povjerovao sam u njezin projekt. Povjerovao sam u ono što je lijepo, a što se može dogoditi kad se projekt ostvari i pokaže rezultate u svakidašnjem životu. Mnogo toga u vezi s projektom mi je bilo razumljivo. Trebalo je još samo sve redom provjeriti i promisliti. Projekt bi trebalo primijeniti i prilagoditi potrebama svake lokalne zajednice.”
VJESNICI NOVE CIVILIZACIJE
“Anastazija kaže da pokret koji objedinjuje ljude u seoskim ljetnikovcima u Rusiji predstavlja najveću prekretnicu u razvoju ljudskoga društva. Anastazija misli na projekt budućih naselja što ga je sama razradila kada kaže: “Ljudi u seoskim ljetnikovcima vjesnici su prelijepe budućnosti koja će se uskoro ostvariti”. Želio bih živjeti u jednome od tih prelijepih naselja, koje će se nalaziti u zemlji koja je u procvatu a koja se zove Rusija.”
ANASTAZIJINA RUSIJA
“Anastazija mi je pokazala Rusiju u budućnosti na isti način na koji mi je pokazivala život na drugome planetu. Možda će jednom znanstvenici shvatiti na koji to način ona radi, no u ovome slučaju to uopže nema nikakvo značenje. Mislim da su najvažniji oni podaci koje imamo o tome kako ući u tu prelijepu budućnost.”
“Početkom novoga tisućljeća svaka je živa mladica na svakom komadu rodne zemlje predstavljala zametak prelijepe i sretne budućnosti cijele Zemlje. Ljudi koji su podigli svoj komad rodne zemlje za vječnost, nisu još osjetili u potpunosti važnost onoga što su učinili. Počeli su samo s više radosti promatrati okolni svijet. Nisu još dokraja shvatili koliko su obradovali svoga Nebeskoga Oca svojim djelima. Otac je pustio suze radosti i ganuća. Bile su to prve kapljice kiše kojima će obasuti Zemlju. Smiješio se i potajice grijao sunčevim zrakama i milovao grančicama mladoga drveća one koji su iznenada spoznali vječnost, svoju djecu koja su Mu se vratila.
U ruskome tisku su počeli pisati o novome naselju. Mnogi su poželjeli vidjeti ljepotu koja je stvorena da bi mogli i sami slično stvoriti, možda i ljepše.
Želja za nadahnutim stvaranjem nešega lijepoga obuhvatila je milijune ruskih obitelji. U različitim su se područjima Rusije počela graditi slična naselja poput onoga prvoga naselja. Bio je to početak sveopćega pokreta sličnoga današnjemu pokretu koji objedinjuje ljude iz seoskih ljetnikovaca.
Devet godina nakon što je bila izdana prva odredba, na temelju koje su ljudi mogli samostalno odlučivati o tome kako organizirati svoj život i ućiniti ga sretnim, više od trideset milijuna obitelji počelo se baviti uređenjem svoga komada rodne zemlje. Ljudi su sami obrađivali svoje prelijepo zemljište služeći se živim, vječnim materijalima što ih je stvorio Bog. Tako su oni stvarali zajedno s Bogom.
Svatko tko je dobio svoj hektar zemlje na doživotno korištenje, pretvorio ga je u rajski kutak. Hektar zemlje se činio beznačajnim za veliko područje Rusije. Ali je bilo puno takvih zemljišta koja su upravo i sačinjavala veliku zemlju. Upravo su ta zemljišta, što ih je posadila dobra ruka, pretvorila veliku zemlju u rajski vrt. Bila je to njihova velika domovina, njihova Rusija.
Na svakome hektaru zemlje bilo je posađeno crnogorično i bjelogorično drveće. Ljudi su već znali na koji će način gnojiti zemlju, sastav koje će uravnotežiti okolna trava. Nitko se nije bavio mišlju o tome da bi gnojio zemlju tehnološki proizvedenim gnojivom i otrovnim kemikalijama.
U Rusiji se promijenio sastav zraka i vode, koji su postali ljekoviti. U potpunosti je bio riješen problem prehrane. Svaka se obitelj s lakoćom opskrbljivala proizvodima sa svoje zemlje, uz to je višak mogla i prodavati.
Svaka ruska obitelj koja je imala svoj komad rodne zemlje, postala je neovisna i bogata, a cijela je Rusija u odnosu na sve ostale zemlje svijeta postala najmoćnijom i najbogatijom državom.”
NEKA NA ZEMLJI BUDE DOBRO
– Registrirane su tri neobične eksplozije – odgovorio je čovjek. – Izdana je naredba da se čitav sustav obrane stavi u stanje pripravnosti prvoga stupnja. Nastavljaju se eksplozije manje snage. U Africi je potres. Nitko ne daje nikakva objašnjenja. Prema podacima kojima se služimo iz sustava razmjene obavijesti, svi vojni blokovi na planetu su u stanju pripravnosti prvoga stupnja. Napadač nije identificiran. Eksplozije se nastavljaju. Pokušavamo analizirati situaciju. Svim je suradnicima našega odjela naređeno da analiziraju stanje – govorio je brzo i vojnički odsječeno čovjek s ekrana kompjutera da bi nakraju dodao, bez uzbuđenja, premda malo uznemireno:
– Ivane Nikiforoviču, nastavljaju se eksplozije. Nastavljaju se eksplozije… isključujem se…
Nestala je s ekrana kompjutera slika čovjeka u vojnoj uniformi. Ivan Nikiforovič je nastavio gledati u ugašeni ekran i napeto je razmišljao. Polako se razmišljajući okrenuo prema svojemu naslonjaču, gdje je još uvijek stajala malena Daša. Zadrhtao je pri nevjerojatnoj pomisli koja mu se pojavila kad je ugledao svoju kćerkicu koja je sjedila nepomično žmireći i usmjeravajući pogled prema ekranu monitora, na kojemu je bila prikazana suvremena raketa. Daša se iznenada pošela tresti, a zatim je uzdahnula s olakšanjem i pritisnula tipku “enter”, pa se pojavila slika nove rakete i ona je ponovno žmireći neprestano gledala u ekran.
Ivan Nikiforovič je stajao gotovo kao paraliziran i nije se mogao pomaknuti s mjesta nego je samo grozničavo ponavljao u mislima jedno te isto pitanje: “Zar ona stvarno dovodi rakete do eksplozije? Ona ih dovodi do eksplozije uz pomoć svojih misli jer joj se one ne sviđaju. Zar ih ona dovodi do eksplozije? Zar je to moguće? Kako?” Ivan Nikiforovič je htio zaustaviti kći pa ju je dozvao. No nije mogao prozboriti ni riječ nego je samo prošaptao:
– Daša, Dašenjka, stani kćeri!
Kostik, koji je sve promatrao, brzo je ustao i potrčao mlađoj sestri te je lagano lupio odostraga i uzbuđeno progovorio:
– Daška, sad si i tatu preplašila. Neću s tobom razgovarati dva dana, jedan za mamu, a drugi za tatu. Čuješ li me? Čuješ li što kažem da si tatu preplašila? – Daša je počela polako opuštati svoj usredotočeni pogled te se okrenula prema bratu i zagledala se u njega ne žmireći više nego moleći i ispričavajući se. Kostja joj je pogledao u oči pune suza i stavio joj je ruku na rame pa progovorio ne tako strogo:
– Ma dobro, planuo sam zbog razgovora, ali ćeš ujutro svejedno sama vezati svoje mašne. Više nisi mala. – Progovorio je umilno i zagrlio je: – Nemoj ni pomisliti da ćeš zaplakati! – Djevojčica se zavukla licem u Kostjine grudi. Drhtala su joj ramena dok je s gorčinom ponavljala: – Opet sam ga preplašila. Nemoguća sam. Željela sam najbolje, a preplašila sam ga.
Galjina je prišla djeci. Čučnula je i pogladila Dašu po glavi. Djevojčica se odmah bacila mami oko vrata i tiho zaplakala.
– Kostja, kako to ona čini? Kako? – upitao je sina Ivan Nikiforovič nakon što je došao k sebi.
– Tata, isto kao i s kazaljkama na satu – odgovorio je Kostja.
– Ali sat je pokraj, a rakete su daleko i njihov se položaj drži u najstrožoj tajnosti.
– Tata, Daši je svejedno gdje se one nalaze. Njoj je dosta vidjeti objekt izvana.
– Ali eksplozije… Da bi se pokrenule eksplozije, potrebno je zatvoriti spojeve… – ne samo jedan spoj – treba uzeti u obzir sustav zaštite i kodove…
– Pa, tata, Daša će dovesti do spajanja sve spojeve sve dok ne dođe do konačnoga spoja. Ranije je to ona duše činila, nekih petnaestak minuta, a u zadnje vrijeme to čini minutu i po.
– Ranije?
– Da, tata, samo što to nije činila s raketama. Na taj smo se način igrali. Kad je ona počela pomicati kazaljke na satu, pokazao sam joj svoj stari električni auto, koji sam volio voziti dok sam bio mali. Tata, otvorio bih poklopac motora automobila i zamolio bih je da spoji žice s prednjim svjetlima, jer mi je to samome bilo teško učiniti. Ona bi ih spojila. Kad se željela provozati, rekao sam joj da je još mala i da se ne može voziti, a ne zna niti upaliti motor niti kočiti, no poslije sam ipak pristao jer je bila uporna. Objasnio sam joj kako treba paliti motor, no Daša je sve činila onako kako je htjela. Tata, ona bi sjela u auto, uhvatila volan i krenula, iako nije upalila motor. Mislila je da pali motor, iako sam vidio da nije ništa radila rukama. Bilo bi točnije reći da je mentalno palila motor. Tata, moram još reći da se ona druži s mikrobima. Oni je slušaju.”
“Skupina stručnjaka Vojnoga vijeća koja je stigla na imanje Ivana Nikiforoviča razgovarala je sat i po s malenom Dašom. Djevojčica je strpljivo odgovarala na pitanja odraslih, no nakon sat i po razgovora posve je zbunila ljude koji su sjedili za velikim ekranom kompjutera u centru Vijeća sigurnosti i promatrali što se događa. Tada su se otvorila vrata velikoga ureda Ivana Nikiforoviča. U ured je ušao Dašin brat Kostja. On je nosio sat s kukavicom, koja je neprestano kukala. Kostja je stavio sat na stol. Kazaljke na satu su stajale na broju jedanaest. Kad je mehanička kukavica trebala završiti određeni broj otkucaja, velika se kazaljka brzo okrenula na brojčaniku i kukavica je počela sve ispočetka. Prisutni su u nedoumici šutke promatrali čas sat koji je čudno radio, čas Dašu.
– Joj! – uzviknula je Daša. – Posve sam zaboravila da trebam ići jer me čeka važan posao. Moja prijateljica Verunjka okreće kazaljke na satu. Dogovorile smo se tako ako ja zaboravim. Moram ići.
Dva zaštitara su prepriječila put Daši.
– Što možeš zaboraviti? – Ivan Nikiforovič se obratio kćeri pitanjem.
– Ako zaboravim otići na imanje gdje `ivi moja prijateljica Verunjka i ne dodirnem njezin maleni cvijet i ne zalijem ga. Ne obratim li mu se umilno, bit će žalostan. Njezin maleni cvijet voli kad mu se obraćamo umilno.
– Ali to nije tvoj cvijet – uzvratio je kćeri Ivan Nikiforovič. – Zašto ga tvoja prijateljica ne može sama pomilovati? To je njezin cvijet.
– Tata, Verunjka je otišla s roditeljima u goste.
– Kamo?
– Nekamo u Sibir.
Prisutni su se oglasili šaptom, a zatim su se začuli sve jači glasovi:
– Pa ona nije sama! – Kakve sposobnosti ima njezina prijateljica? –
Ona nije jedina! – Koliko ih je? – Kako ih prepoznati? – Odmah treba primijeniti mjere sigurnosti za svako slično dijete!
Svi su uzvici prestali istoga trena čim je ustao postariji sjedokosi čovjek, koji je sjedio na kraju reda. On je bio stariji po zvanju ne samo među prisutnima u uredu Ivana Nikiforoviča. Bio je predsjednikom Vijeća državne sigurnosti Rusije. Svi prisutni su se okrenuli prema njemu i zašutjeli. Prosijedi je čovjek promatrao Dašu koja je sjedila na maloj drvenoj stolici. Potekle su mu suze. Zatim je sjedokosi čovjek polako prišao Daši. Spustio se pred nju na jedno koljeno i pružio joj ruku. Daša je ustala i napravila korak, a zatim se uhvatila rukama za volan svoje haljine i naklonila se te mu pružila svoju malu ruku. Prosijedi ju je čovjek neko vrijeme promatrao. Zatim je naklonio glavu i pun poštovanja poljubio joj je ruku pa progovorio:
– Oprosti nam, mala božice!
– Zovem se Daša – odgovorila je djevojčica.
– Da, naravno, ime ti je Daša. Reci, što će se dogoditi na našoj Zemlji?
Djevojčica je začuđeno pogledala postarijega čovjeka. Približila mu se. Pažljivo mu je obrisala dlanom suzu na licu i dodirnula prstom brkove. Zatim se okrenula svome bratu i progovorila:
– Kostjenjka, ti si mi obećao pomoći i porazgovarati s lopočima u Verunjikinome jezercu. Znaš li da si mi obećao?
– Znam – odgovorio je Kostja.
– Pa pođimo!
– Pođimo!
Prošavši zaštitare koji su joj učinili prolaz, Daša se zaustavila na vratima i okrenula prema čovjeku koji je još uvijek stajao na jednome koljenu. Nasmiješila mu se i progovorila:
– Na Zemlji će se dogoditi… Zavladat će dobro!
Nakon šest sati sjedokosi je predsjednik istupio na proširenoj sjednici Vijeća državne sigurnosti Rusije. Rekao je:
– U svijetu je sve relativno. Usporedimo li nove naraštaje s našim naraštajem, možemo reći da su oni poput bogova. Oni se ne trebaju mjeriti s nama nego mi s njima. Sve vojne snage planeta, sa svim svojim jedinstvenim tehničkim mogućnostima, pokazale su se bespomoćne u usporedbi sa samo jednom malenom djevojčicom koja predstavlja novi naraptaj. Naša je zadaća, naš dug i naša obveza pred novim naraštajem uništiti otpad. Mi trebamo uložiti sve snage da bismo očistili Zemlju od svih oblika naoružanja. Naša tehnička dostignuća i otkrića koja su predstavljala najsuvremenije i, kao što smo mislili, jedinstvene vojne sustave, pokazala su se pred licem novoga naraštaja samo kao nepotrebna starudija. Stoga je trebamo uništiti.”
UTRKA U RAZORUŽAVANJU
– Zovem se Daša. Dobar je naš ujo predsjednik. On će sada doći. Doći će i sve će vam reći. Malo se uznemirio. No on će vam već sve sam ispričati kako je dobro svugdje, svugdje na Zemlji. Reći će vam da nas se nitko ne treba bojati. Prišao mi je mali brat Kostja kako se danas boje djece, jer sam ja dovela do eksplozije velike nove rakete. Ali ja ih nisam željela samo tako uništavati. Željela sam samo to da nas tata ne ostavlja tako često i da ne misli tako mnogo o tim raketama, te da ih ne gleda tako često. Mislila sam da bi bilo bolje da gleda mamu, jer je ona bolja od svih raketa. Ona se uvijek raduje kad tata na nju obraća pažnju i kad s njom razgovara. Ali je ona žalosna kada nas tata dugo ostavlja i kada gleda rakete. Ne želim da mama bude žalosna. Mali brat Kostja, koji je veoma pametan i razborit, rekao je da sam preplađila mnogo ljudi. Viđe neću izazivati eksplozije. To nije uopće zanimljivo. Imam druge zadatke, koji su veoma važni i zanimljivi. Oni donose svima radost. Rakete žete sami rastaviti. Rastavit žete ih da više nikada ne mogu eksplodirati. Molim vas, samo nas se nemojte bojati!
Dođite nam u goste! Dođite nam svi zajedno! Napojit ćemo vas vodom koja je životvorna! Mama mi je pričala kako su naši ljudi ranije živjeli. Radili su i bavili se svojim poslom, sagradili mnogo tvornica i tako se zanijeli poslom da je životvorna voda nestala. Voda je postala zagađena pa su je u trgovini stali prodavati samo u boci. Ali voda iz boce nije životvorna nego je pokvarena i ljudi su počeli obolijevati. Tako je bilo prije, i nisam mogla nikako shvatiti kako može doći do toga da ljudi onečiste vodu koju sami piju. Pa i tata je govorio da još i danas na Zemlji ima puno država koje nemaju čistu životvornu vodu pa ljudi u tim zemljama umiru od teških bolesti. Tamo nema ni jabuka ni ukusnih plodova, i sve što je živo boluje, a čovjek koji jede bolesne plodove, pati. Dođite nam! Svi nam dođite! Ugostit ćemo vas zdravim jabukama, rajčicama, kruškama i jagodama! Kad ih kušate i vratite se kuži, sami žete uvidjeti da nije dobro zagađivati okolinu nego je bolje živjeti u čistoći. A kada i kod vas sve postane čisto, doći ćemo vam s darovima u goste.
Predsjednik se vratio s malim dečkom na rukama. Stajao je na vratima i slušao Dašin govor. Kad je završila, prišao je govornici, i držeći malićana ćto se udobno smjestio na njegovim rukama, započeo je:
– Da, naravno… Dođite nam! U nas se stvarno može izliječiti tijelo. Ali to nije najvažnije. Najvažnije je da svatko, kao i svi mi zajedno, shvatimo svoju predodređenost. To je važno shvatiti da ne bismo kao otpad nestali s lica Zemlje. Svi zajedno trebamo očistiti za sobom nečistoću koju smo sami stvorili. Hvala na pažnji.
Nestao je prizor predsjednikova ureda. Čuo se Anastazijin glas:
– Teško je reći je li na ljude, koji su slušali izravan prijenos iz Rusije, utjecao predsjednikov govor ili je to bila mala Daša. No ljudi više nisu željeli vjerovati glasinama o agresivnosti Rusije. Ljudi su željeli živjeti. Željeli su živjeti sretno i vjerovali su da je to moguće. Nakon što su čuli izravan prijenos iz Kremlja, sve je viče bilo onih koji su željeli posjetiti Rusiju i tamo živjeti. Oni što su posjetili Rusiju, nakon povratka svojim kućama, više nisu mogli živjeti kao prije. Svjesnost se u svakoga rađala poput prve zrake Sunca što se diže ujutro.”
FILOZOFIJA ŽIVLJENJA
“Triput sam posjetio čovjeka koji živi u bogatijemu dijelu Podmoskovlja, gdje su smjeđtene dače*. Dva su sina, koja su na dosta visokome položaju u državnim strukturama, sagradila za svoga ostarjeloga oca kuću na dva kata. Zaposlila su i domaćicu koja će se brinuti o kući i ocu. Sinovi su najradije posjećivali oca na njegov rođendan. Ocu je bilo ime Nikolaj Fjodorovič Ušao je u osmo desetljeće života. Zbog bolesnih nogu vrijeme je najčešće provodio u ljuljački uvezenoj izvana. Na prvome katu velike kuće, moderno uređene u europskome stilu, bila je smještena knjižnica s velikim brojem knjiga na raznim jezicima. Knjižnica je zauzimala gotovo pola prvoga kata. Činile su je uglavnom skupocjene filozofske knjige. Nikolaj Fjodorovič je bio umirovljeni profesor filozofije s uglednoga moskovskoga sveučilišta. Postigao je visoki znanstveni stupanj. Kad je otišao u mirovinu, preselio se u kuću, gdje je sve vrijeme provodio u knjižnici u čitanju i razmišljanju.
Nikolaja Fjodoroviča sam upoznao zahvaljujući upornosti njegove domaćice Galjine, koja je došla na jedno od mojih čitateljskih vijećanja. Zahvalan sam joj za poznanstvo s njim.”
“…
– Vladimire, to je jezik kojim govori Bog. Prisjećam se što je o tome rekla Anastazija:
“…Narodi na Zemlji govore različitim jezicima i izražavaju se riječima koje imaju drukčiji smisao. Ima tako mnogo različitih jezika i narječja. Ipak postoji jedan jezik koji je svima zajednički, a to je jezik kojim nam se Bog obraža. Čujemo ga kad šušti lišće, kad pjevaju ptice i kad šume valovi. Prepoznajemo njegov govor kad osjetimo mirise i vidimo boje koje nam se otkrivaju u prirodi. To je jezik Boga, kojim on govori svima i odgovara na molitvu svakoga”. – Nikolaj Fjodorovič je nastavio:
Anastazija osjeća i razumije ovaj jezik, ali mi? Kako to da na njega nismo stoljećima obraćali pažnju? Ima logike. Razvidno je koliko ima logike u tome ako je Bog stvorio Zemlju i Prirodu koja nas okružuje, onda i trava, drveće, oblaci, voda i zvijezde nisu ništa drugo nego Njegove materijalizirane misli. Ali mi na njih jednostavno ne obraćamo pažnju. Mi ih gazimo, uništavamo i lomimo, premda govorimo o vjeri. O kojoj vjeri? Kome se mi zapravo klanjamo?
Anastazija je rekla: “Kriterijem procjene svega može poslužiti voda. Svakim danom voda postaje sve zagađenija. Teško je udisati zrak. Ma kakve god hramove podigli, potomci će pamtiti cijeli niz upravitelja svijeta samo po tome što su ostavili prljavštinu…”
To je mogao reći samo veliki filozof i nad ovim bismo se riječima trebali svi zamisliti. Razmislite, Vladimire, nije li svaka struktura prolazna, pa čak i ona koja se tiče određenoga kulta, a jednako tako i crkvena struktura? Religije se pojavljuju i one prolaze; prolaze sa svojim hramovima i filozofijama. Voda, kao i mi, postoji od postanka svijeta. Naš se organizam uglavnom sastoji od vode.
Obratio sam se Nikolaju Fjodoroviču:
– Nikolaje Fjodoroviču, zbog čega smatrate da su Anastazijine tvrdnje najispravnije?
– Zbog toga pto su osnovane na najvažnijoj knjizi. Pa i zbog logike. Vladimire, u njezinoj filozofiji ima logike. U knjizi se spominje dijalog Boga i entiteta u Svemiru: “Što najviše želiš?”- pitali su Boga entiteti u Svemiru. – Odgovorio im je: “Zajedništvo u stvaranju i radost koja će u svima izazvati promišljanje o stvaranju.”
Kratko i u svega nekoliko riječi izražena je Božja želja. Niti jedan od velikih filozofa se nije mogao izraziti preciznije i vjernije. Anastazija je rekla: ”Stvarnost stvaramo sami”. Neka si tako svaki roditelj koji voli svoje dijete odgovori: Ne mašta li on upravo o tome? Tko od nas, Božjih sinova i kćeri ne bi poželio zajedništvo u stvaranju sa svojom djecom i radost koju će izazvati promišljanje o stvaranju?
U Anastazijinim se filozofskim promišljanjima krije velika snaga i mudrost. Ona su od sudbinskoga značenja za čovječanstvo! Ona se ostvaruju! Stoga će im se i pokušati suprotstaviti gomila koja proriče tamu. Takvi će se još pojavljivati i predstavljat će se na najrazličitije načine, ne samo psovkom. Mnoštvo nemoćnika koji će propovijedati okupit će oko sebe šačicu sljedbenika i tobože će prenositi ljudima istinu, onima koji su lijeni misliti samostalno.
“Anastazija će ostvariti svoj cilj. Njezina je filozofija neobično snažna. A u stoljećima što dolaze, u kojima će cvjetati prelijepi rajski vrtovi, ostvarit će se Božanska mašta. Anastazija neće nikoga povesti niti će tražiti da je se itko sjeća. Kad ljudi shvate gdje se krije tajna onoga što je istinski ljudsko, nitko joj više neće ni spomenika podići niti će je itko pamtiti. Stanje Božanskoga zanosa će ponijeti ljude, premda se oni neće sjećati Anastazije. Ali će u mnogim vrtovima cvjetati cvjetovi i među njima prelijepi cvijet pod imenom “Anastazija”.
Iako sam star, još uvijek bih želio biti njezinim vojnikom. Vladimire, kažete da cjelokupna filozofija predstavlja samo riječi. Ali je te riječi, izgovorene negdje daleko u tajgi, moja duša oduševljeno primila. Mi vidimo da se poduzimaju konkretne radnje i plamenom vatre nije zahvaćeno cijelo čovječanstvo nego u njemu gore proročanstva o kraju svijeta…”
“…
– Hvala ti, Galjina. Znači da ste Vi, Galjina Nikiforovna, čitali… I večerima smišljali…
– Čitala sam. Čitala sam sve knjige o Anastaziji i uvečer sam razmišljala. Ali me ne treba zvati tako kao da sam tuđa. Htjela sam to davno zamoliti i bit ću radije Galja.
– Dobro, Galja. Kako ste samo zanimljivo rekli kad ste se uvrijedili? Da, kako ste zanimljivo rekli: “Možda i znate filozofiju smrti, ali filozofiju življenja još trebate učiti”. Kakva duboka misao kojom ste opisali dvije suprotne filozofske koncepcije! To je vrlo točna definicija: filozofija smrti, filozofija življenja. Potresno! Anastazija je očitovanje filozofije življenja. Da! Jasno da je to tako! Potresno! – Nikolaj Fjodoorvič je nešto uznemireno i nježno pogladio Galjinjinu ruku i u zanosu rekao: – Galjina, nisam ni slutio da ste filozof! – A zatim se meni obratio:
– Jasno da mi trebamo još o mnogo čemu promisliti ne samo s točke gledišta filozofije nego i s točke gledišta ezoterije. Pokušavam shvatiti Anastaziju kao čovjeka, onakvoga kakvim bi svi trebali biti. Ipak nam smetaju neke njezine neobjašnjive sposobnosti pa je ne možemo prihvatiti u potpunosti kao čovjeka poput nas.
Vladimire, opisali ste događaj kad je Anastazija na daljinu spasila ljude od mučenja. Njih je spasila, ali je sama izgubila svijest i poblijedila dok je u njezinoj blizini pobijelila trava koja je bila zelena. Kakav je to čin i zbog čega je i sama, a i trava oko nje, pobijelila? Nigdje nisam na nešto slično naišao, premda sam pokušavao razgovarati s ezotericima. Slična pojava nije poznata ni filozofima, ni fizičarima, ni ezotericima.
– Ako im je nepoznato – uplela se Galjina – pa o čemu se tu ima misliti? Treba im samo oči iskopati!
– Galjina, kome biste iskopali oči? Zar imate svoje mišljenje i u vezi s tom pojavom? – upitao je Galjinu s čuđenjem u glasu Nikolaj Fjodorovič.
Galjina je spremno izjavila:
– Pa to je svima jasno kao Božji dan. Kada čovjeka napadnu zli dusi i obaspu ga poganim riječima i zlobom, čovjek pobijeli. Dakle, poblijedi. Čovjek poblijedi kad tu zlobu ne odražava nego kad je u sebi spali i proživi, kad je u sebi spali pa pobijeli. Ima mnogo primjera u životu. Anastazija je takve zle duhove u sebi spalila, a isto tako je i trava pobijelila jer joj je pokušala pomoći. Tako svakakvim zlim dusima treba oči iskopati…”
TKO UPRAVLJA SLUČAJNOSTIMA
“Poštovani kolege, želio bih vam iznijeti rezultate trogodišnjih znanstvenih istraživanja o, uvjetno rečeno, Anastazijinoj pojavi, što ih je provela skupina znanstvenih suradnika koju sam predvodio. U svojemu ću se izlaganju služiti Anastazijinim imenom ne samo da bih se jednostavnije izrazio, nego i stoga što se pojava koju istražujemo, sama predstavlja tim imenom. Možda ću ovu pojavu kasnije jasnije opisati i znanstveno je odrediti na temelju tipičnih svojstava. Nažalost, to još uvijek nije moguće, jer smo, čini mi se, došli u doticaj s nečim nesvakidašnjim, što prekoračuje mogućnosti tradicionalne znanosti, a vjerojatno i cjelokupne suvremene znanosti. Istraživanje smo usmjerili na sljedeće: na vjerodostojnost događaja koje je autor Vladimir Megre iznio u knjizi, na knjigu Vladimira Megrea i na način na koji je društvo primilo knjige Vladimira Megrea.
Nakon pola godine zaključili smo da je nevažno jesu li događaji u knjizi vjerodostojni ili nisu. Većina čitatelja koja je došla u doticaj s knjigama Vladimira Megrea, reagirala je burno i emocionalno, neovisno o vjerodostojnosti opisanih događaja. Društvenu su reakciju izazvali posve drugi čimbenici. Utrošeno vrijeme i sredstva, pa i intelektualni rad, doveli su nas, mislim, do zanimljivoga zaključka: samoj je pojavi dobro došlo nastojanje pojedinih ljudi, mislim na sociologe i pojedine skupine znanstvenika, koji su posumnjali u Anastazijinu pojavu.
Upravo su glasine o tome postoji li ili ne postoji Anastazija, dobro poslužile njezinoj pojavi da posve neometano prodre u sve slojeve našega društva. Poricanje činjenice da Anastazija postoji zapravo neutralizira reakcije koje su suprotne njezinim namjerama. Uzme li se kao činjenica da Anastazija ne postoji, onda se mora priznati da ne postoji niti objekt istraživanja te da se nemamo čemu suprotstavljati. Društvo je na Anastazijine izjave ipak odgovorilo tako da se od nas traži da provedemo istraživanja, odredimo koliko je Anastazijina pojava značajna i kakve su joj intelektualne mogućnosti.
Glede vjerodostojnosti događaja, opisanih u knjizi, mogli bismo zaključiti sljedeće: Autor je pisao o događajima i predstavio se pravim imenom, a pišući nije poštedio ni one oko njega. Nije promijenio ni postojeća prezimena ljudi, ni mjesto događaja, a ostao je i nepristran u odnosu na pojedine događaje. Tako se, naprimjer, u potpunosti potvrdio događaj opisan još u prvoj knjizi, kada je Megre, zajedno s kapetanom broda, na jednoj od laganih ruta, udvarao seoskim djevojkama koje su došle na brod. Članovi posade broda su potvrdili da je na brod došla i smirena, šutljiva mlada žena, omotana u rubac. Megre joj je pokazivao brod, a zatim se s njom izdvojio. Iz knjige smo doznali da je to bilo prvo pojavljivanje sibirske pustinjakinje Anastazije na Megreovu brodu za posebne rute. Bio je to prvi susret, prvi razgovor poduzetnika Vladimira Megrea i sibirske pustinjakinje Anastazije.”
“Čini se da život Vladimira Megrea umnogome sliči životu Ivana Budalice iz ruske bajke, s tom razlikom što su događanja koja su se desila Megreu u potpunosti stvarna.
Došavši u dodir s pojavom, koja je stvarna, ne mođemo odbaciti postojanje nekih sila koje mogu djelovati s određenim ciljem i djelovati na sudbinu čovjeka. Postavlja se pitanje mogu li te sile djelovati na sudbinu cjelokupnoga čovječanstva. Što su te sile činile u prošlosti? Nisu li se upravo u našemu stoljeću potaknule na djelovanje? Kakve su to sile? Događaji koji su se dogodili traže da se pažljivije odnesemo prema Anastazijinim tvrdnjama.
Poštovani kolege, većina članova naše istraživačke skupine slaže se sa sljedećim: sibirska pustinjakinja Anastazija, ipak ostavlja na položaju vlade u raznim zemljama, premda zapravo preuzima na sebe upravljanje cjelokupnim ljudskim društvom. Obratite pažnju na to da ona ne preuzima vlast nego samo upravljanje ljudskim društvom.
Većina je čitatelja nakon čitanja knjiga Vladimira Megrea poželjela promijeniti svoj život. Čitatelja već ima više od milijun i njihov broj stalno raste. Približi li se broj kritičnoj masi čitateljstva, oni mogu utjecati na odluke vlasti. Premda među organima vlasti već ima poklonika određenih ideja iz knjiga.
Našim će se društvom tako upravljati na jednak način kao što se upravljalo Vladimirom Megreom. Mislim da ni vi, poštovani kolege, nimalo ne sumnjate u to da Vladimir Megre predstavlja supstanciju, kojom u potpunosti upravljaju neke sile. Mislim da bismo svi zajednički trebali razmotriti pitanje postojanja sibirske pustinjakinje Anastazije. Gdje je ona, zapravo? Kakve su joj mogućnosti? Koje joj sile pomažu? Kamo žele odvesti naše društvo? Na ova bi pitanja upravo trebala odgovoriti suvremena znanost.”
SLOM
“Dvaput sam preslušao izvještaj nepoznatoga čovjeka, čiji sam glas slušao na audiokaseti. Posve mi je bilo nevažno tko je on. Zaključci koje je iznio su na mene tako utjecali da više nisam želio ni pisati, a ni sam život mi se viđe nije činio smislenim.
Prihvatio sam Anastazijinu koncepciju o važnosti čovjeka, o tome da je svaki čovjek voljeno dijete Boga, koje već na Zemlji može postati sretno. Potrebno je samo shvatiti svoju predodređenost. Povjerovao sam Anastaziji, povjerovao sam u mogućnost poboljšanja našega života danas promijenimo li način života i počnemo li izgradnju novih naselja. Izgubio sam svu vjeru nakon slušanja audiokasete. Stvar je u tome da su u izvjeptaju navedene točne činjenice o slučajnim događajima koji su mi se desili, u kojima je izvjestitelj prepoznao određenu zakonitost. Sve se točno tako dogodilo, čak i više od onoga što je navedeno, za što sam znao, no oni to nisu uspjeli otkriti.
Sve se točno tako dogodilo i sve je značilo da se netko mnome poslužio. Nije bitno je li to bila Anastazija ili još neke sile, energije. Bitno je bilo to da sam zapravo kao čovjek nitko i da me nema. To je značilo da postoji samo moje tijelo, kojim posredstvom “slučajnosti” netko upravlja. Dobro je ako samo mnome upravljaju. No posve je moguće da ima još ljudi kojima upravlja netko odozgo, a možda netko odozgo upravlja i cjelokupnim čovječanstvom pa se ono javlja samo igračkom za nekoga tko je nevidljiv i za doseg ljudskoga uma nespoznatljiv.
Ne bih želio biti ničijom igraćkom, no činjenice navedene u izvještaju su nesumnjivo dokazale da sam nitko i da mnome upravljaju – što se u izvještaju jasno ističe i što se može neosporno zaključiti i potvrditi i meni dobro poznatim činjenicama.
Sve što mi se dogodilo na Cipru prije bih nazvao dobrim negoli lošim. No to nije važno! Ako je netko nevidljiv stvorio čitav niz prelijepih podudarnosti, sutra može nekome drugome nevidljivome pasti na pamet stvoriti drugi niz slučajnosti, koji nikako neće biti lijep. Čovjek će sve to vrijeme biti samo igračka. A što će biti s cijelim čovječanstvom? Ma kako se nisam ranije dosjetio da se s cijelim čovječanstvom igraju neke sile poput djece koja se igraju kositrenim figuricama vojnika!
Kad je Anastazija govorila u tajgi o Bogu i o stvaranju, činilo mi se da su mi se oči otvorile. Bog mi se prvi put učinio kao biće, kao osoba koja može osjećati, doživljavati, maštati i stvarati. Boga sam prestao doživljavati kao biće bez oblika, kao nešto neshvatljivo, što sam doživljavao kao biće odnosno starca koji sjedi na oblacima. Anastazijina priča je u meni pobudila mnogo jače i prepoznatljivije osjećaje negoli sve drugo što sam na tu temu pročitao ili čuo. No to nije sve. Kad je Anastazija pričala, osjećao sam toplinu u duši i bio sam manje osamljen. To bi značilo da Bog postoji. Bog nije neshvatljiv i On djeluje. On je mudar i dobar. To mogu potvrditi Njegova stvorenja u Prirodi: cedrovo drveće, trava, ptice, životinje. Tamo, u tajgi, na Anastazijinoj čistini, sva su stvorenja dobra i nenametljiva. Mi smo se tako naučili na Božja stvorenja da ih gotovo ne primjećujemo nego do Boga želimo doći posredstvom nečega drugoga, posredstvom nekakvih tajnih učenja. Pa lutamo svijetom u potrazi za tajnim mjestima, u potrazi za učiteljima i učenjima. To je sve besmisleno i nema nikakve logike. Kažemo li za Boga da je On naš dobar Otac, kako možemo razmišljati da će On htjeti nešto sakriti od svoje djece? Bog nije ništa skrivao od ljudi, od svoje djece, nego želi uvijek biti u blizini. Koja mu se to sila suprotstavlja? Koja nam je sila do te mjere pomračila svijest da smo svojim načinom života doveli do katastrofe cijeli planet, prelijepi planet Zemlju što nam ju je Bog darovao? Kakva se to sila igra s nama?”
NAŠA STVARNOST
“Zdravi muškarac, snažan poput bika, izrazito razvijena vrata, digao se od stola pokraj podija za glazbu. Gledao je neko vrijeme bez prestanka prema našemu stolu. Čim je zasvirala glazba, popravio je svoj kratak kaput i uvjereno krenuo prema našemu stolu. Zaustavio se na pola puta i počeo gledati bez prestanka na drugu stranu. Mnogi su gosti počeli također okretati glavu. Neke su žene i muškarci čak i ustali sa svoga mjesta i s izrazom zaprepaštenja su počeli promatrati što se događa. Pogledao sam tamo gdje su se svi zagledali i zanijemio sam od iznenađenja. Ugledao sam Anastaziju, koja je išla od ulaznih vratiju prema podiju za glazbu. Još kako je samo bila odjevena! Njezin slobodan, izazivajući hod, morao nas je poraziti. Imala je na sebi jedino staru, čistu bluzu, suknju i mamin rubac. No taj je put u njima izgledala kao da ju je u stvaralačkome nadahnuću modelirao poznati svjetski majstor, koji je samo za nju stvorio vrhunsku odjeću, kojom će zasjeniti sve otmjene i moderno odjevene žene, koje su se našle u blizini. Možda mi se sve to samo činilo, zbog neobičnih ukrasa uz njezinu jednostavnu odjeću, možda zbog načina hoda ili držanja.
Na Anastazijinim su ušima poput naušnica visile dvije male zelene grančice s mekim iglicama. Oko glave joj je poput dijadema bila privezana vrpca, spletena u pletenicu od trava, kojom je pridržavala zlaćane pramenove guste kose. Na čelu joj se poput rubina sjajio spleten u vrpcu mali cvijet. Bila je našminkana. Oči je namazala zelenkastom šminkom. Imala je istu suknju koju je uvijek nosila, jedino je imala prorez skoro do bedra. Oko struka je imala privezan pojas od rupca, svezan u mašnu. Njezinu je nejverojatnu haljinu nadopunjavala torbica po zadnjoj modi, napravljena od platna, svezana u čvor. Krajeve tkanine je privezala uz neoljuštenu grančicu, a od trave je isplela pojas pa je dobila torbicu koja je izgledom podsjećala na “hipi” torbicu. Kretala se povrh svega tako slobodno i samouvjereno, kao što ne hodaju ni manekenke supermodeli.
Anastazija je pošla prema podiju, gdje je nekoliko parova upravo započelo nekakav brzi ples pa se u taktu glazbe nekoliko puta brzo okrenula cijelim tijelom. Zatim je gipkim pokretom napravila lijepu figuru. Podigla je ruke, pljesnula dlanovima i nasmijala se, a muški je dio dvorane udario u pljesak. Zatim se uputila prema našemu stolu. Pred njom su se odmah stvorila dva konobara. Nešto su je upitali, a ona im je pokazala prema našemu stolu pa je jedan od konobara uhvatio izrezbarenu stolicu i pošao za njom. Prošavši mimo stola gdje je sjedio Lenin poznanik izražena vrata, nalik na bika, Anastazija se zaustavila i pogledala ga u oči, namignuvši mu, izgleda, pa se uputila prema nama.”
TVOJE ŽELJE
“…
– Preslušao sam jedan izvještaj, u kojemu se govorilo o meni. Pametni su se ljudi počeli zanimati kako na društvo utječu knjige. Počeli su se zanimati za tebe i mene. Proučili su svaki dan moga boravka na Cipru dok sam pisao četvrtu knjigu. Sve su zabilježili, a zatim proučili. Vidiš, ne ljutim se na njih što su me pratili. Dapače, zahvalan sam im što su mi otvorili oči. Pokazali su kako se s čovjekom može igrati. Slučajnosti ne postoje nego se one stvaraju, u što sam se uvjerio sam na vlastitome iskustvu.
– Na temelju kojega iskustva, Vladimire? Zar si proveo pokus?
– Nisam ga ja proveo nego su ga na meni proveli. Bio sam na Cipru i zatražio riječnu ribu, i riba se odmah pojavila. Ispričao sam o cedru pa se i cedar pojavio. Poželio sam poći noću u crkvu pa se i crkva pojavila i otvorila su se noću i vrata crkve, a dešavale su se i mnoge druge stvari, vjerojatno zato da bih pisao ono što žele. No najvažnija je bila pojava unuke boginje Afrodite. Rekao sam nekima na Cipru da bih se želio sresti s unukom boginje Afrodite, jer su mi došli navrh glave sa svojom Afroditom: svugdje su se mogli vidjeti plakati kupatila boginje Afrodite. O njoj su govorili s poštovanjem. Tako sam im rekao da ću se susresti s unukom boginje Afrodite. Tek što sam to izrekao, nije prošlo ni nekoliko dana i pojavila se djevojka sjajnih očiju, i mogu reći da su se stvorile takve okolnosti da je Afrodita poslala svoju unuku, koja je stvarala sva čuda, a i sama se promijenila. Zahvaljujući kome su se počele nizati sve ove okolnosti? Kome? Ja na njih nisam utjecao. Kad bi se samo jedan događaj dogodio slučajno, no ovdje se to odnosilo na sve događaje, a svi događaji ne predstavljaju slučajnost nego zakonitost. Eto zaključka do kojega su došli znanstvenici. Uvjeren sam u ispravnost toga zaključka, što ni ti ne možeš poreći.
– Ali ja ni ne mislim poreći zakonitost kojom su se događaji dešavali – smireno je dobacila Anastazija. – Istoga sam se trena ohladio. Nakon posljednjih Anastazijinih riječi nekako sam nevjerojatno izgubio svaku volju. Nadao sam se, barem malo, no ipak sam se nadao da Anastazija može opovrći spoznaju, koja je mnome ovladala, o tome da je čovjek, kao i cjelokupno čovječanstvo, potpuno nevažan. No ona to nije učinila. Jasno je da nitko ne može ni poreći ono što je tako razvidno. Ravnodušan prema svemu, stajao sam u mraku, na prozoru sobe koju je osvjetljavala mjesečeva svjetlost i promatrao sam zvijezde.
Možda tamo, na jednoj od tih zvijezda, žive oni koji nama upravljaju i koji se s nama igraju. Oni žive! No možemo li mi opisati svoju stvarnost tako da možemo reći da mi živimo? Ako smo igračka koja će se pokoriti nečijoj volji, onda ne možemo reći da živimo samostalno, dakle onda i ne živimo. Mi za mnogo toga ne marimo.
Anastazija je započela tiho i smireno. Njezin glas nije u meni pobudio nikakve osjećaje, prije bih rekao da joj je glas proizveo nekakav nepostojeći zvuk:
– Vladimire, i ti, kao i ljudi koji su ti poslali audiokasetu s izvještajem, ispravno ste zaključili: točno je da postoje energije, koje mogu u različito vrijeme utjecati na razne događaje, koji će se spojiti u jedan jedinstveni lanac događaja, ili, kao u tvome slučaju, stvoriti niz okolnosti, potrebnih za ostvarenje cilja. Pukih slučajnosti nema, što je već mnogima jasno. Izgleda da su i najnevjerojatnije slučajnosti unaprijed programirane. Unaprijed se programira sve ono što se događa sa svakim čovjekom, a tek potom se ostvaruje, pa tako i slučajnosti koje ste primijetili, i ti i istraživači, a što ti se dogodilo na Cipru. Vladimire, reci mi, molim te, bi li želio znati gdje je sada programer koji je zaslužan za programiranje slučajnih događaja koji su ti se dogodili?
– Kakve to ima veze gdje se on nalazi? Svejedno mi je je li na Marsu, Mjesecu… je li mu dobro ili loše.
– Vladimire, on je u ovoj sobi.
– Dakle, to si ti? Ako je tomu tako, isto se ništa ne mijenja. To me ne
čudi, a nisam ni ljut. Svejedno mi je. Nama se upravlja i u tome je tragična sudbina svih ljudi.
– Vladimire, ja uopće nisam glavni programer, zaslužan za programiranje slučajnih događaja koji su ti se dogodili. Ja mogu samo malo utjecati.
– Pa tko je onda glavni? Samo smo nas dvoje u sobi. Ili je tu možda i treći nevidljivi programer?
– Vladimire, taj je programer u tebi samome. On predstavlja tvoje želje.
– Kako to?
– Samo želje i težnje čovjeka mogu uključiti ovaj ili onaj program događaja koji će uslijediti. Takav je zakon Stvoritelja. Nitko i nikada, nikakve svemirske energije, ne mogu narušiti taj zakon. – Jer je čovjek gospodar svih energija Svemira! – Čovjek!…”
VJEČNOST JE PRED NAMA
“- Dragi moj, vječnost je pred nama. U životu sve uvijek dođe na svoje. Kad Sunce zasja u proljeće, duša se oblači u novo ruho. Nepostojano tijelo umire i ne prepušta se uzaludno zagrljaju zemlje. Iz naših će tijela u proljeće izrasti u zemlji svježe cvijeće i trava. Vječno ćeš osluškivati pjev ptica i piti kapljice kiše. Vječno putujući oblaci na nebu će te veseliti svojim plesom. Dragi moj, raspršiš li se u prah u beskraju Svemira, čuvajaći svoju nevjeru, pronaći ću te i sakupit čestice praha što putuju vječno Svemirom. Drvo što si ga posadio, pomoći će mi i usmjerit će u rano proljeće svoju granu na ono mjesto, gdje tvoja duša miruje u tami zemlje. Sjetit će te se s ljubavlju oni prema kojima si bio dobar na Zemlji. Ne bude li ni sva Zemaljska ljubav dostatna da bi se ti ponovno utjelovio na Zemlji, tad će ona sama, ona koju znaš, koja će zaplamsati na svim razinama stvarnosti Svemira, poželjeti samo jednu želju – da se ti, dragi, ponovno utjeloviš – a sama će umrijeti i nakratko otići.
– Nećeš li to biti ti, Anastazija? Jesi li uvjerena da to možeš učiniti?
– Svaka žena to može učiniti otpusti li misli* i prepusti li se osjećajima.
– No što će biti s tobom, Anastazija? Tko će tebi pomoći vratiti se na Zemlju?
– Vratit ću se sama, ne opterećujući nikoga.
– Kako ću te prepoznati? Živjet ćeš kao netko posve drugi.
– Kada se ponovno utjeloviš na Zemlji i postaneš dječak, u susjednome ćeš vrtu vidjeti još posve nezrelu riđokosu djevojčicu. Djevojčica će imati malo krive noge. Reći ćeš joj dobru riječ i obratit ćeš na nju pažnju. Kad odrasteš i postaneš mladićem, gledat ćeš lijepe žene. Nemoj se za njih odmah vezati sudbinom, jer će u susjednome vrtu rasti pjegava djevojčica, koja će tek kasnije postati lijepa. Vidjet ćeš jednom kako te iz prikrajka promatra. Nemoj joj se smijati, i ne odbacuj je kad ti se sramežljivo približi i poželi te odvesti od sazrelih ljepotica. Nakon što prođu tri godine, u proljeće će iz djevojke izrasti ljepotica. Pogledat ćeš je i zaljubit ćeš se. Bit ćeš s njom sretan, kao i ona s tobom. Vladimire, u izabranici tvoga srca živjet će moja duša.”
