Odlomci iz knjige
POBJEDA NAD RADIJACIJOM
– Je li Volodja opet učinio nešto neobično? – upitala je Anastazijadjeda koji nam je prišao. Djed me je pogledao krajičkom oka i brzo odgovorio: – Dobar dan, Vladimire! – Zatim je nastavio:
– On je na obali jezera. Zaronio je i izvadio kamen s dna jezera. Evo ga, stoji, i drži ga u šakama. Mogu zamisliti kako mu kamen prži ruku, no on ga ne ispušta. Ni sam ne znam koji mu savjet dati. – Djed se na to okrenuo prema meni i strogo progovorio:
– Sin ti je tamo, a ti, oče, zašto stojiš? – Ne shvaćajući dokraja što se događa, potrčao sam prema jezeru. Djed je projurio pokraj mene. Objasnio mi je:
– Taj je kamen radioaktivan. Nije velik, ali ima puno energije. Ta je energija slična radioaktivnoj energiji.
– Kako se kamen našao na dnu jezera?
– On je odavno tamo. Još je moj otac znao za taj kamen. Samo što nitko tamo nije uspio zaroniti.
– A kako je Volodja zaronio i kako je doznao?
– Ja sam ga naučio roniti u dubinu.
– Zašto?
– On mi je tako dosađivao i stalno me za to molio. Vi se nemate kad baviti odgojem djeteta i sve prepuštate starijima.
– Ali tko mu je rekao za kamen?
– Pa tko bi mu drugi mogao reći osim mene? Ja sam mu rekao!
– Zašto?
– Želio je znati zašto se jezero zimi ne smrzava.
Približili smo se jezeru i ugledao sam sina kako stoji na obali. Imao je mokru kosu i košulju, premda se već gotovo osušio, pa sam pomislio da je tako već odavno stajao.
Moj sin Volodja je stajao ispružene ruke, stisnute šake. Stajao sam nepomično i pažljivo ga promatrao. Bilo je razvidno da je u stisnutoj šaci držao taj zlosretni kamen s dna jezera. Učinio sam svega nekoliko koraka i približio mu se. Brzo mi se okrenuo i progovorio:
– Tata, ne približuj mi se! – Zaustavio sam se, a Volodja je nastavio: – Lijepe ti bile misli, oče! – Poži samo malo dalje. Možda ne bi bilo loše da djed i ti legnete na zemlju, a ja ću onda moći sabrati misli.
Djed je na to odmah legao na zemlju, a i ja pokraj njega, ne znajući ni sam zašto. Neko smo vrijeme šutke promatrali Volodju na obali jezera. Na to mi je pala na pamet sasvim jednostavna misao pa sam progovorio:
– Volodja, ma baci jednostavno taj kamen!
– Kamo? – odgovorio je sin nepomično stojeći.
– U travu.
– Ne bih smio u travu, jer bi tamo moglo mnogo toga umrijeti. Osjećam da ga još ne bih trebao baciti.
– Pa zar ćeš tako stajati čitavih dan, dva? I što onda? Zar ćeš stajati tjedan dana, čitav mjesec?
– Tata, razmišljam o tome što učiniti. Bolje malo zašutimo I usmjerimo misao pa će misao naići na rješenje.
Djed i ja smo šutke ležali i promatrali Volodju. Odjednom sam ugledao Anastaziju kako nam se polako približava idući sa suprotne strane obale. Približavala nam se iznenađujuće polako, i približivši se vrlo blizu, svega pet metara od Volodje, jednostavno je sjela, kao da se nije ništa dogodilo, pa spustila noge u vodu i tako neko vrijeme sjedila. Zatim se okrenula prema sinu i posve mirno upitala:
– Sine, peče li te ruka?
– Da, mama – odgovorio je Volodja.
– O čemu si mislio kad si išao po kamen i o čemu misliš sada?
– Kamen širi energiju koja je slična radioaktivnoj energiji. Djed mi je pričao o tome. Premda i čovjek isto tako širi energiju. To mi je jasno. Energija je čovjeka tako uvijek najjača energija i ne može je nadjačati niti jedna druga energija. Uzeo sam taj kamen i sad ga držim. Nastojim svim snagama potisnuti njegovu energiju i potjerati je natrag, prema unutra. Želio bih pokazati da je čovjek jači od bilo kojega zračenja.
– Uspjet ćeš, znači, pokazati da je energija koju ti širiš jača?
– Da, mama, hoću. Ali je kamen sve topliji. Malo me od njega peku prsti i ruka.
– Zašto ga ne baciš?
– Osjećam da to ne bih trebao učiniti.
– Zašto?
– Osjećam.
– Zašto?
– Jer će se on … On će se rasprsnuti, mama. Rasprsnut će se čim otvorim šaku. Bit će to snažan prasak.
– Točno je, kamen će se rasprsnuti. Kamen sadrži energiju koja se od njega širi. Ti si svojom energijom suzbio njegovu energiju I usmjerio je prema unutra. U mislima si stvorio jezgru u kamenu, u kojoj se nakupila i energija kamena, jednako kao i tvoja energija. Energija se ne može beskonačno skupljati. Ona je nakupljena u jezgri, koju si mentalno stvorio. Energija tamo ključa i sve više zagrijava kamen pa ti se tako pali ruka.
– To znam i zato ne otvaram šaku.
Anastazija je izgledala posve smirena. Pokreti su joj bili mirni I skladni. Govorila je odmjereno praveći stanke. Premda sam osjećao da je osobito usmjerila svoju misao, i misao joj je vjerojatno radial kao nikada prije. Anastazija je zatim ustala i blago se protegnula pa progovorila:
– Znači, shvatio si, Volodja, otvoriš li šaku odmah, kamen se može rasprsnuti?
– Da, mama.
– Znači da energiju treba polako otpuštati?
– Kako to misliš?
– Polako, opustivši najprije veliki prst pa zatim kažiprst, otkrit ćeš jednu stranu kamena, pa zamisli kako se iz kamena širi uvis zračak energije, energije koju si pustio u kamen. Tako će tvoja energija povući energiju kamena. Pritom pripazi na to da se zračak treba usmjeriti uvis.
Usmjerivši pogled na čvrsto stisnutu šaku, Volodja je polako oslabio veliki prst pa kažiprst. Bilo je sunčano jutro, ali se i pri dnevnome svjetlu mogao vidjeti zračak kako se širi iz kamena. Zračak je dosegao pticu što je letjela u visini i obuhvatio je u vrtlog dima. Činilo se kao da se rasprsnuo oblačak, i nad njim preletio zračak da bi zatim neprimjetno nestao. – Joj, zadržala sam se tu s vama – rekla je Anastazija. – Bilo bi dobro da pođem i možda pripravim doručak dok se vi tu zabavljate.
Anastazija je pošla veoma sporim korakom kao što je i došla. Napravivši nekoliko koraka, blago se nagnula i prišla vodi te se umila. Iza vanjske je smirenosti vjerojatno skrivala veliku napetost. Skrivala ju je od sina da ga ne bi preplašila i odvratila od onoga što je naumio.
– Mama, kako si znala što je trebalo učiniti? – poviknuo je Volodja za Anastazijom koja se od nas već bila dosta odmaknula.
– Kako? – digavši se sa zemlje obratio se djed Volodji šaljivim tonom. – Što se čudiš? – Mama ti je u školi bila odlična u fizici – odgovorio
je djed pa se nasmijao.
Anastazija nam se okrenula pa se nasmijala i odgovorila:
– Sine, za to prije nisam znala. Ma što da se desi, uvijek treba tražiti i nakraju donijeti rješenje. Zbog straha ne bismo trebali zakočiti misao.
Zračak je već postao posve nevidljiv i Volodja je otvorio šaku. Na dlanu mu je nepomično ležao omanji duguljasti kamen. Volodja ga je neko vrijeme promatrao tiho mrmljajući: – To što je u tebi nije jače od čovjeka. Zatim je ponovno skupio šaku pa potrčao, i obučen u košulju, skočio u jezero. Nije izlazio iz vode oko tri minute, i čim je izronio, pojurio je prema obali.”
“GUSKE, GUSKE!”
“GA-GA-GA”
ILI
VIŠA ZNANJA, KOJA GUBIMO
“…
– Došao sam do zaključka da bi trebalo učiniti tako da se ljude na imanjima na rodnoj zemlji oslobodi brige za domaćinstvo. Ili barem djelomično. Zato da bi mogli imati vremena za razmišljanje. To je moguće shvatimo li što je zamislio Bog, koji je stvorio naš svijet. Sviđa mi se znanost o spoznaji, koja otkriva Njegove misli. To je najveća znanost, koju treba znati. Tako bi, na primjer, trebalo znati zašto je On učinio tako da ptice ujesen lete na jug, ali ne ostaju u toplim krajevima nego se vraćaju natrag? Puno sam o tome mislio i mislim da je On tako učinio da se čovjek ne opterećuje zimi. Zimi si ptice ne mogu same naći hranu i stoga lete na jug. Ali se vraćaju ne bi li poslužile čovjeku. Bog je tako zamislio. Čovjek bi trebao mnogo toga shvatiti iz onoga što je naš Stvoritelj zamislio.
– Volodja, ti, dakle, misliš da bi na svakome imanju, ili na mnogim imanjima na rodnoj zemlji, mogle živjeti patke, guske, i nesti jaja, hraniti se same i ujesen letjeti na jug da bi se na proljeće opet vratile?
– Da, to bi se tako moglo urediti. Evo, ja sam uspio.
– Točno, tebi je uspjelo. Ali postoji još jedna okolnost … Sigurno ću te ražalostiti, ali svejedno trebam reći istinu. Ne bih želio da izgledaš smiješan zbog svoje pretpostavke.
– Reci istinu, tata.
– Postoje ekonomske znanosti. Ekonomski stručnjaci računaju kako biti što racionalniji u proizvodnji različitih proizvoda, u prikazanome slučaju, jaja. U našem je svijetu izgrađeno puno peradarskih farmi. U njima se na jednome mjestu nalazi mnogo kokoši. Kokoši će snijeti jaja, koja će se poslije prodavati u dućanu. Ljudi će poći u dućan i moći će kupiti onoliko koliko im treba. Sve je učinjeno tako da se na proizvodnju jednoga jajeta utroši što je moguće manje rada i vremena.
– Tata, što misliš kad kažeš da se utroši manje rada?
– To znači da je na proizvodnju jednoga jajeta utrošeno manje sredstava i vremena. Znači da treba pažljivo razmotriti kako biti što učinkovitiji u proizvodnji, što znači bolje proizvoditi.
– Dobro, tata, nastojat ću to izračunati.
– Kad to učiniš, shvatit ćeš. Ali da bi izračunao, trebaju ti podaci o utrošenim sredstvima. Potrudit ću se saznati od nekoga ekonomiste.
– Ali tata, ja mogu sve sada izračunati. – Volodja se malo namrštio odnosno napregnuo i ubrzo progovorio:
– Minus dva do beskonačnosti.
– Kakva ti je to formula i što izražava?
– Učinkovitost se Božanske ekonomike izražava beskonačnim nizom brojeva. Ekonomska znanost danas ići će još čak za dvije jedinice dalje od nulte točke.
– Čudna ti je to neka metoda izvođenja računa. Nije jasna. Možeš li objasniti kako si računao?
– Prikazao sam točku od koje se broji, a koja je u danome slučaju izražena nulom. U broju minus jedan izraženi su svi troškovi peradarske tvornice, vezani za izgradnju tvornice, proizvodnju jaja i pohranjivanje jaja i dostavu jaja u trgovine.
– Zašto minus jedan? Troškovi bi se trebali izraziti u rubljima I kopjejkama.
– Novčane su jedinice uglavnom različite i relativne, i stoga za primijenjenu metodu nisu bitne, pa ih možemo uzeti sve zajedno i označiti ih uvjetno brojem “minus jedan”. Uzmemo li da troškovi
postoje, onda i brojimo od nultoga broja i troškovi se mogu izraziti brojem “minus jedan”.
– Ali gdje si uzeo drugi “minus jedan”?
– To se odnosi na kvalitetu. Ona se ne može odrediti kao dobra. Uslijed neodgovarajućih uvjeta pohranjivanja jaja i nedostatka raznovrsne stočne hrane, jaja će biti lošije kvalitete, i stoga se i pojavljuje još jedan broj, još jedan “minus jedan”. To je u zbroju “minus dva”.
– Dobro, neka je tako. Ali i u tvom će se primjeru trebati utrošiti veoma mnogo vremena. Evo, Volodja, reci, koliko ti je vremena trebalo na, kao što kažeš, sjedenje na jajima, hranjenje tvojih gusaka I pataka i njihovo čuvanje?
– Devedeset dana i noći.
– Dakle, devedeset dana i noći. A sve radi toga da bi nakon godinu dana dobio samo nekoliko desetaka jaja. Za ljude na imanjima bit će puno racionalnije kupiti na tržnici piliće ili ih čak i samima uzgojiti i smjestiti zimi u inkubatore, da bi se izlegli nakon četiri do pet mjeseci. Kokoši će druge godine zaklati prije početka zime, jer nakon druge godine kokoši nesilice slabije nesu jaja. Kokoši se tako ubijaju I zamjenjuju novima. Takva je tehnologija proizvodnje.
– Tata, tom se tehnologijom uvijek isto ponavlja i ljudi imaju stalnu brigu. Kokoši treba svakodnevno hraniti, pripremiti hranu za zimu, a nakon godinu dana uzgojiti i nove kokoši.
– Pa, da, treba ih hraniti i za godinu dana uzgajati nove kokoši, ali uz suvremenu tehnologiju proizvodnje to nije tako teško kao kod tebe.
– Ali u devedeset je dana obuhvaćen program koji će vječno trajati. Kad se ptice vrate, same će već moći odgajati mlade. Učit će ih razgovarati s ljudima i vraćat će se u domovinu. Tako će biti tisućama godina. Čovjek, koji će započeti takav program, stvorit će ga na dar budućim naraštajima. Vratit će im jedan djelić Božanske ekonomike.
Vrijeme, utrošeno u devedeset dana na proizvodnju jednoga jajeta, nakon sto će se godina smanjiti na samo nekoliko minuta utrošenoga vremena i svake će se godine smanjivati.
– Ali svejedno ima troškova, no ti ih nisi uračunao.
– Ima nešto što je u velikoj suprotnosti s troškovima, ali je jednako važno kao i proizvod koje su ptice dale.
– Kakva je to suprotnost?
– Ptice će u proljeće doletjeti izdaleka u šume i rodna polja, ljudi će im se obradovati. Ljudi će se izliječiti od mnogih bolesti kad osjete blagotvornu energiju, energiju koja im donosi radost. Ali će ta energija biti devedeset puta jača kad će ptice ne samo doletjeti s juga, nego se upravo tebi vratiti, i uz uzvik veselja, pjevajući u zanosu, pozdraviti čovjeka na imanju, na rodnoj zemlji. Njihov će pjev donijeti radost ne samo čovjeku nego će donijeti radost i snagu cijelome prostranstvu.
Volodja je govorio nadahnuto i samouvjereno. Nije bilo smisla upuštati se s njim u spor. Pravio sam se kao da razmišljam ili nešto računam. Bilo mi je ipak krivo što sinu ne mogu ništa savjetovati ili ga nečemu naučiti.
O kakvome se tu odgoju odnosno o kakvome neobičnome učenju može govoriti? Preda mnom je moj sin, a izgleda kao da je došao s nekog drugog planeta ili da pripada nekoj drugoj civilizaciji.
Sin ima drukčiju predodžbu o životu, drukčiju filozofiju I brzinu misli. U sekundi će izvesti račun. Napokon, jasno mi je da možeš računati na kompjuteru i godinu dana, no Volodja će točnije izračunati. Čini se kao da je u njemu sve nekako obrnuto. Točnije će biti kažemo li do kojega smo stupnja unazadili naš život, izokrenuli mu smisao i naše razumijevanje života? Kad postupamo protuprirodno, upravo se i dešavaju katastrofe.
To se sve nesumnjivo tako i dešava i to je ipak tako. Tako sam htio barem malo ugoditi sinu. Ali kako? Ništa ne očekujući, upitao sam ga smireno i ravnodušno:
– Sve u svemu, razmislit ću o tvojoj ekonomici. Možda si u pravu … Evo, sine, reci. Igraš se tu i rješavaš različite zadatke. Imaš li koji problem?
Volodja je duboko i nekako dosta bolno uzdahnuo. Zatim je zašutio i odgovorio:
– Da, tata, imam veliki problem. Jedino mi ti možeš pomoći riješiti ga.
Volodja se rastužio, a ja sam, opet, bio sretan da od mene traži pomoć:
– Pa u čemu je tvoj veliki problem?”
Veliki problem
–
Sjećaš li se, tata, pričao sam ti dok si tu bio zadnji put kako se spremam poći u vaš svijet kad odrastem.
– Da, sjećam se. Pričao si da ćeš doći u naš svijet, naći djevojku Svemira i učinit je sretnom. Stvorit ćeš zajedno s njom imanje na rodnoj zemlji i odgajati djecu. Sjećam se da si o tome pričao. Onda, gajiš li još uvijek istu ideju?
– Još uvijek. Često mislim o budućnosti, o svojoj djevojci i imanju. Zamišljam detaljno kako ćemo živjeti. Zamišljam tebe i mamu kako nam dolazite u goste i kako se to što smo djevojka i ja u mašti stvorili i ostvaruje.
– Ali u čemu je problem? Zar se bojiš da svoju djevojku nećeš pronaći?
– Nije u tome stvar. Djevojku ću potražiti i naći ću je. Pođimo, pokazat ću ti još jednu neveliku čistinu. Sâm ćeš sve shvatiti i vidjet ćeš u čemu je problem.
Volodja i ja smo se približili nevelikoj čistini, koja se nalazila posve nedaleko Anastazijine čistine. Zaustavili smo se nasred čistine. Volodja mi je rekao neka sjednem, a on je približio ruke kao da pravi rog i otežući glasno poviknuo: “A-a-a”. Vikao je najprije na jednu stranu, zatim na drugu, treću. Nakon nepune dvije-tri minute, na krošnjama je obližnjega drveća što je okruživalo čistinu, započelo komešanje i vjeverice su brzo pojurile skačući s grane na granu. Počele su se skupljati u velikome broju na jednome cedrovu drvetu. Neke su samo sjedile na grani i gledale nas, dok su druge, razvidno one najživahnije, i dalje skakale s grane na granu.
Nakon još nekoliko minuta iz grmlja su izašla tri vuka. Sjela su prema kraju čistine i počela nas također promatrati.
Ubrzo se pojavio samur i smjestio na oko tri metra od vukova. Pojavile su se i dvije koze. Koze nisu legle nego su, uprijevši pogled u nas, ostale stajati na kraju čistine. Uskoro se na čistini pojavio jelen, da bi se zatim uz veliki šum, probivši se kroz grmlje, najzadnji pojavio veliki medvjed. Sjeo je i on odmah. Smjestio se prema kraju čistine. Još je uvijek teško disao i slinio, jer je sigurno bio daleko od čistine pa je morao dugo trčati.
Volodja mi je cijelo vrijeme bio iza leđa položivši mi ruke na rame. Zatim se udaljio od mene na nekoliko koraka, otkinuo nekoliko trava pa mi prišao i progovorio:
– Tata, otvori usta. Dat ću ti nešto trave da bi životinje vidjele kako te iz ruke hranim pa da se ne uznemire vidjevši stranoga čovjeka. – Uzeo sam nekoliko trava i počeo ih žvakati. Volodja je sjeo pokraj mene. Položio mi je glavu na prsa i progovorio:
– Tata, pogladi me po glavi da se napokon smire. – Zadovoljno sam milovao sina po svjetlosmeđoj kosi. Volodja je zatim sjeo pokraj
mene pa je počeo pričati:
– Tata, shvatio sam. Bog je stvorio svijet, koji je za Njegova sina, čovjeka, poput kolijevke. Za njega je sve stvorio: biljke, zrak, vodu I oblake. Životinje isto tako žele s velikom radošću služiti čovjeku. Ali mi smo zaboravili, i trebali bismo se prisjetiti, što životinje mogu raditi, u čemu se sastoji njihova zadaća i svrha. I danas mnogi znaju da pas treba čuvati kuću, tražiti izgubljene stvari odnosno paziti na red u kući. Mačka lovi miševe kad oni počnu potkradati zalihe, a konj služi za vuču. Premda i sve ostale životinje imaju svoju svrhu. To bi trebalo shvatiti. Počeo sam tako tražiti u čemu je svrha svih tih životinja. One sada sjede i čekaju moju zapovijed. Već se tri godine njima bavim i tražim koja im je svrha. Evo, medvjed, na primjer. On ima velike i snažne šape. On može iskopati jamu za podrum, gdje će se čuvati zalihe, a zatim je zatvoriti. Može vaditi med iz duplje.
– Da, znam, Volodja. Anastazija mi je pričala kako su nekada ljudi koristili medvjede u domaćinstvu kao radnu snagu.
– I meni je mama o tome pričala. No, pogledaj, čemu sam naučio medvjeda. – Volodja je ustao i ispružio desnu ruku prema medvjedu. Ovaj se sav upeo da je izgledao kao da je prestao disati. Volodja se udario po nozi, a veliki je medvjed napravio nekoliko brzih skokova pa legao do nogu sina. Volodja je čučnuo pored velike medvjeđe glave pa ga potapšao i počešao iza uha. Medvjed je zarežao od zadovoljstva. Volodja je zatim ustao, a medvjed odmah za njim, pažljivo ga slijedeći pogledom.
Volodja se uputio prema kraju čistine. Uzeo je suhu grančicu I zataknuo je u zemlju negdje na oko desetak metara od mjesta gdje sam sjedio. Zatim je opet pošao prema kraju čistine i približio se malome cedru od oko metar visine. Dotaknuo ga je pa dvaput pljesnuo rukama. U isti je tren medvjed dotrčao do cedra i ponjušio ga. A zatim se počelo događati nešto posve neobično.
Volodja je sjeo pokraj mene na travu pa smo zajedno promatrali prizor. Medvjed je neko vrijeme njušio mali cedar, da bi se zatim udaljio od njega i ponovno mu se približio, kao da će ga zagrliti, pa opet pojurio prema mjestu gdje je iz zemlje stršala suha grančica, koju je Volodja tamo bio zataknuo. Medvjed je najednom počeo prednjim šapama kopati zemlju na mjestu gdje je bila zataknuta suha grančica.
Medvjed je kopao oštrim kandžama, i nakon nekoliko minuta iskopao je jamu, promjera od oko osamdeset centimetara i oko pola metra duboku. Zatim je obuhvatio pogledom jamu i zarinuo glavu u jamu, a čini se da ju je bio i ponjušio.
Medvjed je zatim potrčao prema cedru prema kojemu je pokazao Volodja pa je počeo kopati zemlju oko njega. Kad je iskopao nešto slično jarku, medvjed je stao na zadnje šape i sjeo pored cedra. Prednjim se šapama odgurnuo u jamu pa povukao cedrovo stablo zajedno s velikom grudom zemlje. Onda je ustao pa pošao na zadnjim šapama prema iskopanoj jami, držeći u prednjim šapama netom iskopanu grudu zemlje. Približio se jami i pažljivo se smjestio pa zatim bacio grudu zemlje u jamu. Jama je bila prevelika, za oko petnaestak centimetara veća nego što je bilo potrebno. Medvjed se zatim udaljio pa pogledao što je uradio. Izvadio je opet cedar pa ga postavio, posipao zemlju u jamu i ponovno ga posadio. Sad je bilo sve kako treba.
Medvjed se onda opet udaljio da bi pogledao što je uradio. Bilo je razvidno da je bio zadovoljan. Približivši se cedru, medvjed je bio zadovoljan kad je vidio da je uspio posuti zemljom pukotinu koja je dijelila zemlju u koju je bio posađen cedar i rubove jame. Medvjed je zagrabio zemlju i bacio je u pukotinu pa je tapkajući poravnao šapom. Poravnavao je zemlju oko drvca što ga je netom bio posadio.
Bilo mi je vrlo zanimljivo promatrati to što se doga|alo. Imao sam i prije prilike gledati vjeverice kako za Anastaziju nose sušene gljive i oraščiće ili kako se s njom igraju vukovi i štite je od divljih
pasa.
Pa i mnogi su drugi u cirkusu sigurno vidjeli najrazličitije majstorije s raznim životinjama. Imam psa koji se zove Cedra. On se isto tako rado odaziva na različite zapovijedi.
Događaji što su se odigravali na čistini u tajgi, izvana su također podsjećali na cirkusku predstavu. Ona se jedino nije izvodila unutar visoke mreže, u cirkuskoj areni, nego u prirodi. U predstavi nisu sudjelovale cirkuske životinje u tijesnim kavezima nego životinje na slobodi, za koje kažemo da su divlji stanovnici tajge. One su samo za nas divlje, a za sina su poput naših domaćih životinja, samo prijatelji i pomoćnici.
No razlika se ipak mogla vidjeti, a bilo je to nešto zagonetno i
neobično.
Predanost se domaćih životinja može objasniti time da im čovjek daje hranu i vodu i osigurava im sklonište. Ljudi mogu vidjeti u cirkusu, gdje u predstavi sudjeluju životinje, kako dreser poslije
uspješno izvedene majstorije nagrađuje lava ili tigra i iz vrećice oko pojasa ili džepa vadi poslastice.
Cirkuske životinje, koje u cirkusu godinama provode u kavezu,same ne mogu doći do hrane. One su u potpunosti ovisne o čovjeku.Ali tu, u tajgi, životinje su u potpunosti slobodne i same si pronalazehranu i sklonište. Ove će se životinje ipak približiti čovjeku. Ne samošto će mu se približiti nego će mu odmah pojuriti na njegov pozivi izvršit će naredbu. Naredbu će izvršiti s velikom željom, dapačeponizno. Ali zašto? Što za to dobivaju? Volodja medvjedu nije daojesti, premda je medvjed pokazao da se više raduje od životinja u cirkusu,
koje su dobile željno očekivani komadić hrane.
Medvjed, koji je na Volodjinu naredbu posadio drvce, tapkao je na mjestu pažljivo ga promatrajući, kao da će ponovno izvršiti tek obavljeni posao ili možda još neki drugi zadatak. Bilo je neobično da je veliki medvjed iz tajge tako jako želio učiniti nešto za čovjeka, koji
je uz to još bio i dijete.
Volodja medvjedu nije dao novi zadatak. Pokretom ga je ruke pozvao i uhvatio ga za dlaku na njušci. Malo ga je potapšao pa ga
pogladio po njušci i progovorio:
– Izvrstan si mi ti. Nisi poput koza.
Medvjed je zaurlao od zadovoljstva. Glasao se tako da se činilo da je strašna životinja bila na rubu blaženstva.
Anastazija je rekla: “Čovjek može zračiti neobično blagotvornom energijom. Ona je potrebna svemu što živi na Zemlji poput zraka, Sunca i vode. Štoviše, svjetlost je Sunca samo odraz snažne
energije, koju širi čovjek.“
Naša je znanost otkrila mnogo različitih energija, a pronašla je i način kako proizvoditi električnu energiju, rastavljati atom i praviti bombe. Ali kako i koliko je uopće naša znanost otišla daleko u
vezi s proučavanjem energije koja se širi od čovjeka? A to je mnogo značajnije. Postoji li uopće usmjerenje u znanosti koje proučava tu energiju, njezine tajanstvene mogućnosti, usmjerenje koje proučava sveukupne mogućnosti čovjeka i njegovu predodređenost, kako u našemu svijetu, tako i u Svemiru?
Možda netko na sve moguće načine nastoji spriječiti čovjeka da spozna samoga sebe, možda ga upravo želi u tome spriječiti.
Ma čovjek ne može nikako biti predodređen za sjedenje u kasinu ili u baru s čašicom votke, gdje će provesti godine. Čovjek jednako tako nije predodređen ni da godinama sjedi za blagajnom u trgovini ili da vrijeme provodi kao menadžer u uredu. Čovjek uglavnom nije predodređen ni za takva zanimanja kao što su top model, predsjednik odnosno estradni pjevač.
No danas se upravo za takva zanimanja, zahvaljujući kojima se mnogo zarađuje, kaže da je to ono “nešto“, nešto što je važno u životu čovjeka. O njima se govori u većini filmova i televizijskih
emisija. A jedino o čemu se ne razmišlja, to je bit postojanja. Čovjek će otupjeti.
Nije li to razlog zašto se s vremena na vrijeme, uvijek negdje drugdje, dešavaju ratovi? Zemlja je sve zagađenija. A ljudi se gube i ne vide smisao života pa počinju piti votku i drogirati se.
Netko bi trebao zaustaviti pustošenje na Zemlji. Znanost? Ali ona šuti. Religija? Koja? Gdje su rezultati? Možda bi svatko trebao o svemu sam promisliti? Da, svatko sam! Sam bi trebao promisliti! Trebao bi misliti! Ali gdje? Kada? Ne prođe li nam život, a mi smo se bavili samo ispraznim stvarima?
Ne možemo ni progovoriti o temi smisla čovjekova postojanja, ali prodavati časopis s polugolim tijelima u erotskim pozama, molim, izvolite. Možete i uživati u seksualnim nastranostima, prikazivati zvjerstva nastranih manijaka ili o njima pričati. O prostitutkama možete i pisati i raspravljati u eteru.
Pitanje o smislu čovjekova življenja i njegovoj predodređenosti sve se manje i manje postavlja. To je sve zabranjenije.
Prekinuo sam misao i pogledao sina. On je sjedio pokraj mene na travi i pažljivo me promatrao. Mislio sam da je sigurno htio još nešto pokazati. Upitao sam ga:
– Volodja, što si to pričao medvjedu o kozama?
– Tata, ne mogu nikako odrediti u čemu se sastoji njihova predodređenost.
– Pa zašto određivati kad je svima jasno da je predodređenost koze u tome da čovjeku daje mlijeko.
– Da, mlijeko. Ali ih se možda još nečemu može naučiti.
– Čemu to još i zašto?
– Promatrao sam ih. Koze mogu oguliti koru s drveća. Mogu je oguliti i s odrubljenoga drveća, a mogu i glodati granje s grmova. Pustiš li ih na imanje, koze mogu i štetu izazvati. No da bih to
spriječio, pokušavam ih naučiti podrezivati živicu na imanju.
– Podrezivati?
– Da, podrezivati, tata. Zar ne podrezuju ljudi grmove da bi izgledali ljepše? Mogu ih tako podrezati da im je stijenka glatka, a mogu napraviti i različite figure. Djed mi je rekao da se to kod vas zove uređenje okoliša. Ali koze ne mogu nikako shvatiti što od njih želim.
– Ali kako ih učiš?
– Sad ću pokazati. – Volodja je uzeo vrpcu, ispletenu od vlakana koprive, dugačku otprilike tri metra. Jedan joj je kraj privezao za neveliko drvo pa ju je protegnuo kroz grmlje. Zatim je pokretom ruke dozvao dvije koze. Pogladio ih je. Zatim je dotaknuo grmlje, a čak je odgrizao grančicu. Nešto je rekao kozama pa su se dale na posao i počele su živo glodati grančice grmova. Čim bi se koze približile granici obilježenoj vrpcom, Volodja bi nekoliko puta povukao vrpcu i oglasio se proizvodeći zvuk nezadovoljstva. Koze bi se nakratko zaustavile i pokazale njušku, upitno promatrajući Volodju, da bi se ponovno bacile na glodanje grančica grmova, ne obraćajući pažnju na vrpcu.
– Evo, vidiš, tata, ne uspijevam. Koze ne mogu shvatiti da grmove treba podrezivati u ravnini uzduž trake.
– Da, vidim. Zar je u tome problem?
– Tata, to nije najvažniji problem. Najvažniji je problem u nečemu drugome.
– U čemu?
– Tata, jesi li obratio pažnju na to s kakvom su mi radošću različite životinje dotrčale na poziv?
– Jesam.
– Bavim se njima ne samo jednu godinu. Životinje su naučile razgovarati sa mnom, isključivo sa mnom. One to očekuju od mene, očekuju toplinu. Kad pođem u tvoj svijet, bit će žalosne. Bit će žalosne jer im čovjek više neće doći, neće ih više nikada pozvati i više ih ni za što neće zamoliti. Osjetio sam da su one pronašle najvažniji smisao u životu u razgovoru s čovjekom i u služenju njemu.
– A zar one ne bi mogle razgovarati s Anastazijom?
– Mama ima svoj krug životinja s kojima razgovara. Ona je uz to još i zauzeta i nema vremena za sve. A ove sam životinje – Volodja je pokazao na životinje koje su i dalje sjedile na kraju čistine – sam odabrao i njima sam se isključivo sâm bavio nekoliko godina. Evo, sad su već tri mjeseca otkako sam zamolio djeda da bude stalno uz mene dok vježbamo. Djed, pa makar i prigovara, ipak je uvijek sa mnom, no nedavno je rekao da me ne može zamijeniti.
– Zašto?
– Djed je rekao da ja nisam zainteresiran za dresiranje tako kao ti. Počeo mi je prigovarati da se nisam trebao tako dugo baviti svakom životinjom posebno i da nisam trebao tako umilno s njima razgovarati. Rekao je i da me te životinje ne smatraju samo svojim predvodnikom nego sam za njih i dijete, koje stariji među njima pamte i kao mališana na kojega su roditelji pazili zajedno s njima. Uglavnom, dopustio sam si pogrešku i sad je trebam ispraviti. Jedino je ne mogu sâm ispraviti.
Promatrao sam životinje, koje su i dalje sjedile na čistini i po svemu sudeći i dalje očekivale od Volodje neku naredbu odnosno zadatak. Predstavio sam si kako će one biti tužne. Kako je samo tužan moj pas Cedra kad odem na nekoliko dana odnosno tjedana i napustim svoj dom izvan grada. On ima toplu kućicu, a i ne vežem ga pa se može slobodno kretati poljem, šumom ili selom. Susjed će ga hraniti svaki dan i donositi mu kuhanu kašu i kosti. Ipak će mi reći: “Pas je tužan bez Vas, Vladimire Nikolajeviču. Često sjedi na vratima i gleda na cestu kojom ćete proći vraćajući se, a zna i cviliti.“ Čim stignem, Cedra će mi pojuriti ususret i vrzmat će mi se oko nogu, a od prevelike će sreće katkada i poskočiti da bi mi polizao lice, no samo će me zaprljati. Ne mogu ga nikako odučiti da se malo suzdrži u izražavanju osjećaja.
Ali te životinje što sjede na čistini … One su za našega razgovora sve vrijeme šutke promatrale Volodju i mene i izgledale su mirno. Što bi one željele? Ta nitko ih ne tjera sjediti tako i čekati naredbu čovjeka. O, Bože moj! Na to mi je zabljesnula misao pa me steglo u srcu. Ne samo što ove životinje što sjede na čistini u tajgi, nego I sve životinje na Zemlji imaju svoje predodređenje i očekuju dodir s čovjekom, najrazvijenijim bićem na planetu Zemlja. One su stvorene da bi pomogle čovjeku izvršiti njegov najveći poziv. Njih je, kao i sve drugo što živi na ovom planetu, stvorio Bog da bi pomogle čovjeku u ostvarenju njegova najvećega poziva. No čovjek …
Promatrao sam životinje što su sjedile na čistini u tajgi. Postalo mi je jasno da se u sinu doista pojavio veliki problem, jer on neće moći samo tako ostaviti ove životinje i napustiti svoju maštu o djevojci s kojom će zajednički stvarati imanje.”
POMLAĐIVANJE
Prvi postupak
“Pristao sam da ću se podvrći postupku što ga je moj sin zamislio, pa je Volodja odmah svojim životinjama dao znak da se udalje. Uhvatio me je za ruku pa smo potrčali prema jezeru. Putem smo se nekoliko puta zaustavili. Volodja bi tu i tamo ubrao trave s različitih mjesta. Zdrobio bi ih i napravio grudicu. Grudicu od trava bi mi onda ponudio pojesti. Pojeo sam grudicu, i evo što se desilo nakon samo nekoliko minuta: počeo sam jako sliniti i htio sam povratiti. Tako sam povraćao da sam imao osjećaj da mi je izašao sav želučani sok. Povraćao sam I nisam bio u stanju govoriti. Evo što je Volodja rekao:
– Tata, to je dobro. Ne boj se. To je dobro. Neka izađe sve što je nepotrebno. Neće više ništa ostati. Isto se čini nakon trovanja. – Fizički nisam bio u stanju bilo što reći, ali sam mislio u sebi: “Prilikom trovanja se zaista daju tablete, koje će izazvati mučninu i povraćanje ili se daje ricinusovo ulje, koje će potaknuti pražnjenje crijeva. Ali zbog čega mi treba takva procedura? Jer ja se nisam otrovao!“
Volodja kao da je čuo moje pitanje pa je pojasnio:
– Tata, jasno je da se nisi otrovao, premda uzimaš takvu hranu koja je skoro pa otrovna. Neka iz tebe izađu sve nečistoće. – Nakon što sam povratio, izlučio sluz iz nosa i jako suzio, dobio sam meku stolicu pa sam pet puta trčao u grmlje i tamo sam dugo ostao. To je ukupno trajalo oko dva do tri sata. Zatim sam osjetio olakšanje.
– Nije li ti sada lakše, tata? Nije li ti lakše? Nije li?
– Da – potvrdio sam.”
Drugi postupak
“Volodja me opet uhvatio za ruku pa smo potrčali. Na obali mi je jezera Volodja predložio umiti se i malo zaplivati. Izašao sam iz vode i ugledao Volodju kako vadi iz zemlje glineni vrč od litre, litre i po.
– Tata, a sad bi trebao popiti ovu vodu. To je mrtva voda. Tako se zove, jer ima vrlo malo mikroba. Takva se voda ne smije piti ako je zagađen zrak. Ali ovdje je čist zrak i može se piti mrtva voda. Ona će te pročistiti iznutra i potjerat će mikrobe i bakterije da izađu iz organizma. Popij koliko god možeš, tata. Kad ispiješ cijeli vrč, dat ću ti još jedan vrč mrtve vode. Kad i njega ispiješ, dat ću ti treći vrč, no ovaj put sa životvornom vodom. Voda će ti pomoći da svi neophodni mikrobi i bakterije dođu u ravnotežu.
Želio bih objasniti da se u njih mrtvom vodom smatra voda koja se nalazi duboko pod zemljom i koja sadrži minimalnu količinu bakterija. Mislim da se za našu mineralnu vodu u boci može reći da je mrtva voda. Zapravo, mislim da mi pijemo samo mrtvu vodu, te zbog toga naša djeca, osobito novorođenčad, i obolijevaju, i kod njih dolazi do poremećaja ravnoteže potrebnih bakterija u crijevima.
Životvorna je voda površinska voda iz čistoga potoka ili zdenca.
Takvi su se čisti potoci odnosno zdenci, još uvijek sačuvali u dubini sibirske tajge.
Evo što bih htio reći. Djed mi je potom objasnio da se u trenutak pijenja iz izvora, izvorska voda ne smatra životvornom vodom. Da bi voda bila životvornom, treba je ostaviti da odstoji oko tri sata u drvenoj ili glinenoj posudi širokoga grla. Životvorna voda treba akumulirati svjetlost Sunca. Od Sunčeva se svjetla u njoj stvaraju organizmi, potrebni za život čovjeka. Vi ih zovete mikrobima i bakterijama.
Vodu bi zatim trebalo maknuti sa Sunčeva svjetla i ostaviti je da odstoji najmanje tri sata. Takvu se životvornu vodu onda može piti.”
Treći postupak
“- Tata, pij vodu kad god ti se prohtije. Polako ćemo započeti izvoditi sljedeći postupak. Djed je rekao da bi ljudi, koji žive u zagađenoj okolini, zapravo na sve postupke trebali utrošiti devetnaest, najbolje trideset i tri dana. No ti nemaš vremena pa sam postupke skratio na tri dana, i za to ćemo vrijeme uspjeti. Pođimo sad na drugo mjesto. Tamo sam napravio jedan uređaj. – Udaljili smo se na oko sto metara od jezera. Između drveća sam ugledao ležaj od suhe trave. Pored ležaja su se nalazile četiri vrpce, spletene od vlakana koprive ili lana.
Jedan je kraj vrpce imao čvor, a drugi je kraj svake vrpce bio privezan za drveće. Legao sam na ležaj od suhe trave i Volodja mi je od vrpce svezao čvor na ruke i noge. Malo ga je potegnuo, pa je uz pomoć štapića na sredini svake vrpce, počeo povlačiti vrpce. Opet je malo potegnuo, i imao sam osjećaj kao da sam se raščetvorio. Zatim mi je povukao ruke i noge te sam osjetio škriputanje u zglobovima. Još je malo potegnuo vrpce pa progovorio:
– Tata, trebao bi odležati barem sat na trbuhu i sat na leđima. Izmasirat ću te da ti se vrati snaga. Tako ti neće biti dosadno, a od toga ćeš imati i puno dobrobiti. Želiš li, možeš i odspavati i opustiti se.
Taj smo postupak Volodja i ja provodili svakodnevno po dva sata tijekom sva tri dana.
Potom sam od djeda doznao da taj postupak utječe na bolje podmazivanje svih zglobova. To je osobito važno za starije ljude. Na taj se način čovjek može čak i povećati jer se ispravlja kralješnica. No najvažnije je da se zglobovi bolje podmazuju. Evo, prosudite kako je to kad hodamo, trčimo ili vježbamo u dvorani naprežući mišiće, i vidjet ćete da se sve vježbe izvode s povećanim opterećenjem zglobova. No ovdje je drukčije i tu se zglobovi rasterećuju.
Svaki put kad bih se rastezao Volodja me je masirao. Drugi mi je dan namazao tijelo nekakvim slatkastim sokom odnosno biljnim pripravkom pa su mi po tijelu počeli puzati brojni kukci. Znao sam još od Anastazije da oni tako pročišćuju pore na koži. U našim se uvjetima može pročistiti pore u ruskoj banji, gdje se upotrebljava metlica od pruća. Čovjek se u banji izlaže pari i znoji se te mu se tako pročišćuju pore na koži. Postupak rastezanja uključivao je prilično jednostavne vježbe poput trčanja, kupanja, istezanja na grani drveta, kao na prečci. Volodja mi je preporučio da triput na dan stojim na rukama glavom prema dolje pa koliko izdržim. Tako sam i stajao naslonivši noge na drvo. Ta je vježba isto vrlo zanimljiva jer se u lice skuplja mnogo krvi pa se steže koža i ispravljaju se bore.
Tijekom tri dana smo se hranili cedrovim mlijekom, cvjetnim prahom, cedrovim uljem, bobičastim plodovima i nešto suhim gljivama. Sve to možemo imati i u našim uvjetima življenja. Za vrijeme
izvođenja svih postupaka koje mi je sin predložio, zapravo sam zamišljao da ih primjenjujem na naše uvjete življenja. Tako sam došao do zaključka da to sve možemo učinkovito izvesti i kući. U ljekarni se mogu nabaviti sredstva za pročišćavanje organizma. Možemo gladovati i uzimati sredstva za izazivanje mokrenja. Mrtvu se vodu može lako nabaviti, jer je voda iz boce ionako mrtva. Životvornu se vodu može isto tako naći po|emo li do čistoga izvora.
Primjenjujući to, odmah ćemo se osjetiti bolje i zdravije.”
Zagonetan postupak
“Između niza postupaka, što mi ih je sin predložio, bio je i jedan zagonetan postupak, kojega nije nimalo lako primijeniti u našim uvjetima življenja. Opisat ću ga detaljno. Možda će netko odgonetnuti i reći kako ga možemo primijeniti. Evo o čemu se radi: Volodja mi je triput dnevno dao piti pripravljeni napitak. Bilo je to ujutro, prije ručka i otprilike nakon tri sata popodne.
Kad bi se približilo vrijeme da popijem napitak, Volodja bi svaki put potrčao do svoga skrovišta, uzeo iz jame vrč s tim napitkom i dao mi da ga otpijem. Nije mi dao više od jednoga gutljaja. Kad mi je prvi put dao napitak, rekao mi je:
– Tata, otpij napitak i zapamti u kakvim si ga gutljajima pio. Čim popiješ, legni na travu, a ja ću slušati što ti se dešava sa srcem. – Popio sam napitak i legao na travu. Volodja mi je metnuo ruku na grudi i zašutio. Ubrzo sam na različitim dijelovima tijela osjetio malo toplinu, malo probadanje. Srce mi je brže zakucalo. Zapravo ne bih rekao da mi je srce stalo brže udarati nego mi se pojavio osjećaj da se srčani mišić jednako širi, jedino se jače steže i snažno izbacuje krv.
Poslije sam doznao od stručnjaka da se prilikom snažnijega I bržega protjecanja krvi na mjestima gdje su kapilarne žile dijelom začepljene, može osjetiti toplina odnosno probadanje.”
“…
– Znači li da djed posjeduje sve podatke o prošlosti?
– Da, tata. Naš je djed veliki svećenik i mudrac. Danas na Zemlji ima samo jedan čovjek, koji je od njega znatno jači.
– Znaš li gdje je sada taj najjači i najmudriji? To je sigurno glavni svećenik.
– Tata, to je naša mama Anastazija.
– Anastazija? Pa kako, kako ona može imati više znanja i podataka od pradjeda?
– Djed kaže da mu smeta preveliki opseg obavijesti te da može i zaboraviti. Ali mami ne smeta ni u kom slučaju, jer ona ne posjeduje obavijesti.
– Kako to misliš? Sad kažeš da više zna, sad da ne vlada uopće
nikakvim obavijestima?
– Tata, nisam se dobro izrazio. Mama Anastazija vlada svim obavijestima … Pa, zapravo … ona posjeduje još znatno više obavijesti, jedino što su te obavijesti u nje svedene na osjećaje. Ona može nešto osjetiti upravo u pravo vrijeme i trenutno, dok djed o tome treba misliti dan, dva, a možda i više.
– Nisi sve jasno rekao, ali je zanimljivo. Pričaj mi još. No što je s tobom? Znači li to da ti ne posjeduješ podatke o prošlosti kad se s djedom savjetuješ?
– Budući da se savjetujem, znači da ih ne posjedujem.
– Ali zašto ne? Znači da su ti misaone sposobnosti slabije nego u njih? U djeda i pradjeda? Što ti onda kažu? Djed sigurno kaže da sam ja za to kriv.
– Djed mi to nije rekao.
– A mama? Što ti je mama rekla?
– Pitao sam mamu zašto ja znam manje od mojih djedova. Čak i manje od tebe i mame, tata. Evo što mi je mama odgovorila: – Sine, sva istina Svemira, sve se obavijesti mogu sakupiti još od prvobitnih izvora, i sve su bile uvijek dostupne svakome bez imalo prikrivanja. Sve te obavijesti ne mogu svi shvatiti, niti primiti, jer u životu ne teže istome cilju, duša im nije usklašena u svojoj težnji s težnjama Svemira. Čovjek je slobodan i neovisan, i ne mora odabrati put kojim ide Svemir, nego može odabrati vlastiti put. Ali je Bog slobodan odrediti kada će, komu i kako nešto došapnuti. Nemoj biti tužan jer nemaš određeno znanje. Neka te povede mašta i vjera, i sve ćeš imati. Jedino mašta kojoj ćeš se prepustiti treba biti dostojna stvaranja.
– Da … Volodja, pa što si shvatio od onoga što je mama rekla?
– Kad se u potpunosti prepustim mašti i u detalje zamislim životni cilj, pojavit će mi se sve znanje, potrebno da bi se moja mašta ostvarila.
– Znači, pitat ćeš i dalje djeda za savjet?
– Da, i djeda, i mamu i tebe, a i sam ću nastojati razmišljati.
– Znači da bi djeda trebao pitati kako se pripravlja neobičan napitak što si mi ga dao tri dana piti?
– Tata, o tome ti mogu i sam reći.
– Onda reci.
– Napitak se pripravlja od trava iz tajge. Da bi doznao koje trave treba brati i u kojemu omjeru, pođi za samurom i slijedi ga tri dana i noći. To bi trebao biti samur koji bi također htio imati potomstvo. Djed mi je rekao da ženka neće pustiti samura k sebi ako se nije pripremio. Tako sam ga slijedio ne bi li vidio koje trave uzima u te dane i koje vrijeme odabire za berbu. To se isto pokazalo veoma važnim. Skupljao sam sve trave koje je pojeo samur. Trebao sam jedino ubrati više trava, jer si ti, tata, puno veći od samura.
Sve sam trave, tako kako sam ih skupljao jednu za drugom, metnuo u posudu gdje sam ih stucao i smrvio dok se nije pojavio sok. Pritom sam mislio samo na nešto ugodno i lijepo: na tebe, tata, na mamu i moju buduću sestricu. Zatim sam kašastu smjesu metnuo u glineni vrč. U vrč sam ulio vodu i dodao sam cedrovo ulje da bi se na vrhu stvorila tanka kožica. Kad si ti, tata, otpio gutljaj napitka, i kad ti je srce malo brže zakucalo, shvatio sam da je napitak dobar.
Saslušao sam sina i pomislio na to da rijetko tko može promatrati samura u prirodnome okruženju. No možda bi se moglo vidjeti koje trave jede mačka ili pas, na primjer.
Da bi se to ostvarilo, trebalo bi ih izvesti van ili povesti u šumu i promatrati kako se ponašaju, a po mogućnosti odrediti i koje trave jedu.
Veoma sam se zanimao za način pripravka napitka što ga je pripravio moj sin, jer je već nakon samo tri dana osjetno djelovao. A mi smo govorili o ozdravljenju, koje bi trebalo uslijediti nakon
potpune primjene u roku od devetnaest ili trideset i tri dana. To znači da se nakon uzimanja napitka u punome trajanju, zajedno s ostalim vježbama, čovjek može doista izliječiti od mnogih bolesti te da može zaustaviti starenje organizma, a na neki se način i pomladiti. Želio bih naglasiti da se takav učinak može potvrditi već i nakon trodnevne primjene.”
BOŽANSKA HRANA
“Ali pčele postoje i danas. To može značiti samo to da je Stvoritelj sve znanje dao prvobitno, u trenutku stvaranja. Pčele zato i nisu uginule nego žive milijunima godina i stvaraju svoje jedinstveno saće, kao i u samome početku stvaranja. Jednako tako i mravi grade svoje kuće. Cvijet tako raskriva svoje latice u zoru, poput prvoga dana stvaranja. Drvo jabuke, višnje odnosno kruške točno znaju koji sok trebaju uzeti iz zemlje da bi izrasli plodovi. Sve je znanje prvobitno dano, u trenutku stvaranja. Čovjek jednako tako nije izuzetak.
– Da, nevjerojatno. Razmislimo li logički, tad ćemo neizbježno doći do tog zaključka. To znači … Čekaj, a gdje je to znanje sada?
– Ono je u svakome čovjeku. I svatko si može sam pripraviti okrepljujući napitak od ljekovitih trava.
– Ali kako?
– Pa tako, Vladimire, jer je taj recept Bog čovjeku prvobitno dao. Čovjek se može izliječiti od mnogih bolesti i može si produžiti život. To je posve jednostavno, premda i nije jednostavno. Razmisli li, do toga može doći svaki čovjek. Počet ću od pretpovijesti.”
“Čovjek koji živi u stanu u gradu bi trebao nabaviti manju količinu, od sto do dvjesto grama, povrća, voća i jestivih trava iz podneblja u kojemu živi.
Prije uzimanja hrane ne bi trebalo cijeli dan ništa jesti. Trebalo bi piti izvorsku vodu, a za ručak popiti čašu soka od crvene cikle. Nakon što popijemo sok od cikle, ne bi trebali nikamo izlaziti. Nastupit će proces intenzivnoga čišćenja želuca i crijeva.
Sljedećeg dana ujutro nakon buđenja, osjetimo li glad, trebamo uzeti nešto povrća, voća odnosno jestive trave, svejedno koje vrste, i staviti na pladanj. Zatim treba sjesti za stol i pažljivo promotriti hranu na pladnju. Nakon toga je treba pomirisati i kušati, a zatim dobro prožvakati i pojesti. U vrijeme jela bismo trebali biti sami u sobi i trebali bismo se izolirati od zvukova umjetnoga svijeta.
Nakon uzimanja proizvoda bit ćemo siti i osjećaj gladi se neće odmah pojaviti. Osjetimo li glad, trebamo uzeti drugi proizvod I pojesti ga na način na koji smo pojeli prvi proizvod.
Sve proizvode treba uzimati, nije bitno kojim redom, ali u kratkome razmaku. Kušamo li tako proizvod u određenome vremenskome razmaku, pojavit će se osjećaj gladi. Treba početi jesti ujutro.
Tijekom dana će čovjek probati sve proizvode koji rastu u podneblju u kojemu živi. Pojede li čovjek puno različitih proizvoda, i ne bude li mu dosta samo jedan dan, sljedeći dan treba nastaviti jesti na isti način.
Taj je postupak veoma važan. Na taj će način mnogi ljudi dati svome organizmu mogućnost da možda prvi put u životu odrede kakav je proizvod po okusu. Tako će znati koliko im je točno potrebno u određenome trenutku.
Nakon što se organizam upozna sa svim proizvodima, treba uzeti veliki pladanj. Sve povrće treba nasjeckati u nevelikim komadima i razmjestiti po pladnju. Na isti ili na drugi pladanj treba staviti nešto zelenja i bobičastih plodova. Na tanjur s lakopokvarljivim plodovima treba doliti izvorske vode.
Na stol treba staviti med, cvjetni prah, cedrovo ulje i izvorsku vodu. Možemo se baviti svojim poslom. Osjetimo li glad, možemo poći do stola i uzeti rukom ili drvenom žlicom proizvod koji želimo i pojesti ga.
Neke ćemo proizvode sve pojesti, a neke možemo ostaviti. To znači da je naš organizam, naš osobni liječnik koji ima najviše znanja, koji je stručnjak za prehranu i kojega je za nas odredio Stvoritelj, odabrao ono što nam je u tome trenutku bilo najpotrebnije, a višak je ostavio.
Sljedećeg dana ne moramo staviti na stol ono što nismo pojeli. Ali nakon tri dana trebamo izložiti sve proizvode. Možda će organizam nešto drugo poželjeti.
Čovjek će tako moći postupno odrediti koje će proizvode privremeno potpuno isključiti iz obroka, da ne troši vrijeme na nabavu onoga što mu nije potrebno. Premda mu se i proizvodi koje je odbacio mogu s vremenom pokazati potrebni, pa bi na stol tako trebalo povremeno iznositi sve proizvode.
Znam da čovjek koji živi u vašemu svijetu često mora napustiti svoj dom. No i u tom slučaju možemo nabaviti potrebnu hranu. Tako na primjer možemo nabaviti, ili sami napraviti, košaricu od kore breze. U nju možemo staviti nešto od hrane sa stola. Organizam će potom sam odrediti što mu je najpotrebnije.
Pođemo li nekamo na dugo vremena, na novome mjestu trebamo isto tako početi pronalaziti proizvode koji tamo rastu ne bi li se s njima upoznao organizam. Proizvodi će možda imati isti naziv, no razlikovat će se po okusu.
Vladimire, imajući u vidu takvu prehranu, treba shvatiti ono što je najvažnije. Sve životinjske vrste nemaju sposobnost da mogu odrediti koji je proizvod organizmu najkorisniji, u kojemu trenutku i u kojoj količini. Čovjek čuva u sebi to znanje. To znanje ima svaki čovjek.
Naš je sin sve ispravno zamislio. Ne bi li ti pripravio ljekoviti napitak od trava iz tajge, počeo je slijediti samura. Kad bi ti znao kakva je po okusu svaka trava, tad bi tvoj organizam mogao znati bolje od samura koje su za tebe najpotrebnije trave. Kad se vratiš u svoj stan, nabavi proizvode do kojih ti je nalakše doći da bi tvoj organizam mogao po okusu znati što ti najviše treba. Proizvode nemoj miješati i soliti, jer tvoj organizam neće moći znati kakva su im svojstva i za što su potrebni.”
VLAST NARODA
“U vječnost i u povijest će ući oni koji sada možda čak i u mislima stvaraju svoja Bogu draga imanja na rodnoj zemlji. Oni su sami odabrali ideju ili su možda sami bili izabrani, više nije bitno. Vječnost je pred onima koji stvaraju budućnost za svoju djecu i za sebe same. Čovjek, rođen da bi vječno postojao, prvi će se put na Zemlji vratiti u vječnost.
Vladimire, počinjem shvaćati što unuka radi. Anastaziji je možda otkriveno mnogo tajni postojanja. No ima jedna tajna, koja možda nije dokraja poznata čak ni vrhovnim svećenicima. Oni su uvijek znali samo to da čovjek može vječno živjeti. Zahvaljujući dijelu znanja oni su se mogli ponovno reinkarnirati. Ali njihovo ponovno utjelovljenje nije bilo potpuno. Zbog toga djelovanje nije donosilo radosti ni njima ni čovječanstvu. Sad sam uvjeren, vjeruj mi, Anastazija u potpunosti zna što se treba stvoriti da bi se stekla vječnost. Upitaj je o tome i
pokušaj shvatiti. Nađe li ona u sebi riječi, razumljive mnogim ljudima, otvorit će se svjetovi, dostojni čovjeka Boga. Vladimire, pođi unuci i porazgovaraj s njom. Ona je sad na obali jezera, sjedi pod cedrom. U svijetu će se možda desiti nešto važno nađu li se riječi o vječnosti, koje će se moći prihvatiti umom i osjećajima. Probuđena veličanstvena civilizacija će se uzdići svojim
težnjama. Galaktika će osjetiti veličanstvene težnje i s trepetom će, uzbuđeno čekati dodir onih, sposobnih podariti prelijepi život planetima.”
CIVILIZACIJA
“Anastazija je sjedila pod cedrom u svjetlosivoj lanenoj haljini. Rukama je obuhvatila koljena i blago naklonjene glave promatrala mirnu površinu jezera. Nisam joj odmah prišao. Stajao sam neko vrijeme i izdaleka promatrao pustinjakinju, što je tiho sjedila na obali jezera. Ne, takva usporedba ne odgovara Anastaziji. Prije bi se moglo nazvati pustinjacima ljude koji žive u suvremenim stanovima.
Ljudi žive u stanovima i čak ni ne znaju najbliže susjede, od kojih ih dijele stepenice. Poći će jedan od takvih ljudi gradom ne mareći za prolaznike. Usputnim prolaznicima isto tako nije do njega.
Ispada onda da nije strašno kad čovjek živi sam. Puno je strašnije kad je on usamljen među sebi sličnim ljudima.
Evo, i sjedi Anastazija na obali jezera u tajgi. Srce joj kuca jednoglasno sa srcem milijuna ljudi u raznim zemljama. Netko je zove prijateljicom, drugi sestrom, kao da su s njom bliski.
Riječi što ih je Anastazija u tišini izgovorila, mirno se slijevaju protječući beskrajnim informacijskim kanalom, zajedno s bukom i brujanjem televizije i informacije što se širi iz drugih izvora. Ljudi
ih primaju. Čuvši te riječi, ljudi odgovaraju strunama gitare, a često I djelom. Započinju na nov način graditi svoj život. Djed … Prvi sam put vidio kako je žarko govorio i zamolio da s Anastazijom progovorim o vječnosti.
Sjeo sam pored Anastazije, a ona mi se okrenula. Gledala me svojim umirujuim, umiljatim, sivoplavim očima. Neko smo se vrijeme samo gledali.
Gotovo se i ne kontrolirajući, uzeo sam je za ruku. Brzo sam je poljubio i položio joj ruku natrag na koljeno. Na Anastazijinim se obrazima pojavilo rumenilo. Zatreptala je očima. Ni sam ne znajući zašto, nekako sam se zbunio. Neobično je zbuniti se pred ženom nakon deset godina poznanstva s njom, no i ugodno je.
Osjetivši zbunjenost, ne bih li prekinuo neugodnu situaciju, prvi sam progovorio:
– Anastazija, sad sam razgovarao s tvojim djedom. Govorio je nekako neobično, uznemireno o potrebi da se izgovore nekakve riječi o vječnosti. Rekao je da te riječi trebaju biti takve da ih čovjek treba shvatiti ne samo umom ili razumom nego i osjećajima. Jesu li te riječi doista važne?
– Da, važne su, Vladimire. Ali ne riječi nego uvid čovjeka. Da bi se stekao uvid, potrebne su, jasno, riječi. Uvid u vječni život pomoći će čovjeku stvoriti savršeni način života.
– Ali kakva je veza između načina života i uvida u vječnost?
– Neposredna. Čovjek danas misli da može živjeti nekoliko desetaka godina, te da zatim zauvijek odlazi, da odlazi unepovrat. No čovjek može vječno živjeti. O tome bi trebalo progovoriti tako da bi to mogao svatko shvatiti.
– Ali ti si o tome govorila, a i tvoje sam riječi prenio u raznim
knjigama.
– Jesam, govorila sam, ali je razvidno da moj govor nije bio razumljiv, ili se tisućljećima usiljeno stvarao utisak prolaznosti ljudskoga života. Trebalo bi pronaći nove riječi i obrazloženja.
– Onda ih pokušaj pronaći.
– Pokušat ću. Razvidno je da ih treba pokušati pronaći zajedno s onima koji će shvatiti.
– Navedi ih ponajprije sama.
– Dobro. Možda bi trebalo ovako započeti …
Većina ljudi danas, na Zemlji, smatra da svoj život sami planiraju. Odabiru si struku, stvaraju obitelj, rađaju djecu, ili pak ne žele imati djecu. Ali njihove odluke umnogome nisu samostalne.
Na njih je veliki utjecaj tuđe volje, a utjecaj se ostvaruje putem društvenoga mnijenja. Na primjer, imate takav predmet kao što je vješalica. Jednom je netko odlučio usavršiti taj predmet i iskoristiti ga kao vješalicu za odjeću čovjeka. Pojavila se zatim struka poput manekenki, od riječi maneken. To je nezavidna struka. Kroz nju čovjek ne ostvaruje svoju predodređenost. Netko je odlučio tu struku učiniti jednom od najpoželjnijih, što je i uspio. Manekenke su počeli pokazivati u raznim, raznobojnim časopisima i na televiziji, stali su pričati o njihovome tobože sretnome životu. Pričalo se da one zarađuju puno novca te da se bogati ljudi njima žele vjenčati. Milijuni djevojaka počeli su maštati kako postati najboljom svjetskom manekenkom, a znači i sretnom osobom.
Milijuni su mladih djevojaka u raznim zemljama počeli činiti sve da bi stekli varljivu slavu. Jedna je od milijun djevojaka postala slavnom manekenkom, no u biti je ostala samo živom vješalicom za odjeću. Ostale će se razočarati u životu, budući da im se mašta nije ostvarila. To se desilo zato jer ove djevojke nisu uspjele samostalno odrediti svoju svrhu nego su počele graditi život pod tuđim utjecajem.
Može se navesti bezbroj sličnih primjera kad muškarci, žene, pa čak i djeca teže varljivim vrijednostima zanemarajući svoju predodređenost.
Čemu može težiti ljudsko društvo kojega čine takvi ljudi? Što misliš, Vladimire?
– Ma ne teži ono nikamo. Evo, u našoj zemlji Rusiji, niti jedna stranka, pa ni cijela država, nema uopće program za budućnost. Anastazija, od onoga što si rekla zainteresiralo me je određenje
predodređenosti čovjeka. U čemu se ono sastoji? Kako ga odrediti?
– Vladimire, pokušajte ti i čitatelji svojim mislima spoznati Božja djela, Njegov program, maštu.
– Zar se može spoznati Božju maštu?
– Može. Jer Bog nije ništa skrivao, niti skriva od ljudi, Svoje djece. On nije pisao nerazumljive tekstove nego je sve pokazao na primjeru. Svatko bi ponajprije trebao shvatiti i osjetiti kakva djela
vode čovjeka prema vječnosti. Vladimire, razmisli zašto Bog, koji je stvorio raznoliki i živi svijet, nije stvorio automobil, televizor i raketu u današnjemu obliku?
– Možda ih za razliku od čovjeka jednostavno nije uspio stvoriti.
– Bog je stvorio sve potrebno čovjeku: čovjek ima sposobnost kretanja, ima maštu, uz pomoć koje može vidjeti ljepše slike od onih na televiziji. Čovjek može također osvajati planete u Svemiru bez pomoći umjetnih, primitivnih uređaja.
Bog je odredio za što je čovjek predodređen. On je odredio program razvoja života u cijelome Svemiru. Da bismo shvatili Njegov program, ne bismo trebali rušiti, nego proučavati i odrediti značenje svega na Zemlji.”
Besmrtnost
“- Bog je stvorio čovjeka besmrtnim, no da bi on bio besmrtan, potrebna su tri uvjeta. Ponajprije bi trebalo stvoriti živo prostranstvo, koje bi čovjeka privlačilo k sebi, i kojemu bi čovjek težio.
Zatim bi na Zemlji trebao postojati barem jedan čovjek, koji bi mislio lijepo i dobro o tebi.
Kao treće, ne bi se nikada trebalo dopustiti misliti o tome da nas može zateći smrt, i to je veoma važno. Utječemo li na čovjeka koji tone u san mišlju da on umire, i povjeruje li on u to, tad će i umrijeti podčinivši se svojoj misli. No, ako čak i starac, čije je tijelo istrošeno u zemaljskome smislu, koji leži na posmrtnoj postelji, ne bude mislio o smrti, nego bude zamišljao život u živom prostranstvu što ga sam stvara, on će se ponovno roditi. Takav je zakon Svemira. Svemir ne može dopustiti da umre misao što stvara život.
U vas postoji pojam kao što je prirodni odabir. Evo, i sad Božji program ponovno odabire ono što je najbolje da bi se ostvarilo. Izbor ipak nije bio velik. On će se sada mnogostruko povećati. Onaj tko će s ljubavlju stvarati imanje na rodnoj zemlji, ponovno će se i ponovno rađati.
Sve što bude na smetnji, zauvijek će nestati sa Zemlje i dat će mjesto novoj civilizaciji koja će se roditi.
– Zašto novoj civilizaciji? Ta ljudi su isti, biljke, planet!
– Vladimire, novoj civilizaciji je svojstvena nova svjesnost, novi odnos prema svijetu. Taj veliki početak, što je rođen u čovjeku danas, nevidljiv običnim vidom, za neko će vrijeme izmijeniti izgled cijeloga planeta pod imenom Zemlja. Utjecat će također i na život cijeloga Svemira.”
Ljubav koja stvara svjetove
“- Izvrsno, Anastazija! Znači li da će ljudi, slijedeći Božanski program, izgraditi cijelu Zemlju i imat će mogućnost naseliti se na
drugim planetima?
– Naravno. Inače je besmisleno samo po sebi postojanje planeta u Svemiru. A Bog svemu pridaje veliki smisao. Ljubav dvoje, mašta, u ljubavi rođena, može pobuditi život na svakome planetu.
– Uz to, koliko sam shvatio, ljudi koji sada stvaraju imanja na rodnoj zemlji, neće umrijeti. Mijenjat će samo tijela i odmah se preporađati.
– Jasno, najpotrebniji je njihov trud na zemlji, što je Bogu drago. Čak i oni, koji još nisu uspjeli približiti se svojom rukom zemlji, I koji su počeli u mislima stvarati svoj budući živi rajski kutak, znatno su potrebniji Božjemu programu od stotina mudraca iza kamenih zidova, što su se udaljili od Božjih djela, koji govore o Bogu i o duhovnosti.
Riječi su tih mudraca bogohulne i žalosne. Njima predstoji smrt bez utjelovljenja. Strašna je njihova sudbina, ali ona nije Božja kazna nego izbor vlastite sudbine!
Zabljesnuo je On u Svemiru novom misli – koja predstavlja snažnu energiju, ali koja i sudi. U raspravama i legendama se mnogo govorilo o Božjemu sudu. On se nečujno i kradimice približio. Božji će sud zadesiti sve ljude na planetu Zemlja. Svatko će biti sam svoj sudac.
Onaj tko odabire život i tvori stvaran život, bit će vječan, i bit će nalik na velikoga Stvoritelja Svemira.
Onaj tko bude zamišljao smrt, na smrt će biti i osuđen svojom misli.
Činilo se kao da je prostor prihvatio Anastazijine riječi, što ih je tiho i uvjereno izgovorila na obali rijeke, proširivši ih poput jeke po cijeloj Zemlji. Za deset godina nisam samo ja shvatio kako je
Anastazija sposobna modelirati svojim mislima i riječima stvarati budućnost.”
***
Pošao sam dalje rijekom. Anastazija je stajala na obali. Njezine riječi o vječnome životu su se uvijek iznova širile prostorom. U trenu sam pomislio iz kakvih se to svjetova u Svemiru, iz kakvih se galaktika pojavila u svome zemaljskome obliku Anastazija, što stoji na obali rijeke, koja je planetu Zemlja podarila uvid u vječnost. Ona samo tako ne govori. A to i potvrđuje život.
Kad je tako, trebam vam čestitati, moji čitatelji. Pa čestitam vam na vašemu uvidu! Živjet ćemo vječno, stvarajući vječni život u Svemiru!
Prijatelji, do susreta u radosti!”
