VIII-II. knjiga: Obredi ljubavi

Odlomci iz knjige

LJUBAV – KOZMIČKA BIT

 

„Cilj odnosno zadaća Stranke naslijeđa treba biti stvaranje uvjeta da bi obitelji povratile energiju Ljubavi. Treba vratiti obrede i blagdane, koji će pomoći pronaći svoju drugu polovicu.“

 

„-          Vladimire, razmisli o smislu riječi blagostanje. Razmisli u miru o njezinu smislu. Izgovorit ću riječ nešto drukčije: blago stanje, ili stanje blagosti. Razmisli i shvati da jedino ljubav može uzdići čovjeka

do višega stupnja blagosti. To ne može ni novac, ni dvorci, nego jedino stanje ljubavi, koje je čovjeku podario Stvoritelj. Ljubav jest kozmička bit. Ljubav je živuća, misleća i vlada visokom sposobnošću umnoga spoznavanja. Ona je moćna, i Bog se njome nije uzalud zanosio. Bog je obdario čovjeka veličanstvenom

energijom Ljubavi. Treba pokušati shvatiti Ljubav. U tome se ne trebamo ustezati i trebamo joj pridati značaj razmatrajući je s razine države. Štoviše, i država, u kojoj će mnoge obitelji rađati djecu u ljubavi i stvarati prostranstvo ljubavi, neće patiti od posljedica inflacije i kriminala. Takva se država neće trebati boriti protiv poroka, jer će oni u potpunosti nestati. Neće se više čuti nikakvi proroci, koji olako prorokuju, i koji zbog nepromišljenosti ili neznanja nisu spominjali ono što je bitno, što uostalom i nije važno, no koji su ljude skretali od onoga što je bitno odvajajući ih od ljubavi. Svećenici su to znali i stoga su popuštali prorocima. Čovjek se oduvijek služio obredima da bi podržao sâm život I zadobio ljubav. Nije važno je li na obrede ukazao Stvoritelj ili su oni uzdignuti na viši stupanj zahvaljujući narodnoj mudrosti. Obredi su doista uvijek donosili dobro i pomagali su mladima steći vječnu ljubav I radost života. Niti jedan obred nije bio rezultat okultnoga praznovjerja kao što je to slučaj danas. On je predstavljao visoku školu i ispit koji se polagao ispred cijeloga Svemira.”

 

„Neka najbolji predstavnici znanosti pokušaju razabrati svaku riječ ne bi li shvatili vedruski obred vjenčanja. Vjeruj mi, Vladimire, učine li to, u njemu neće pronaći niti jedan okultni čin, niti čin praznovjerja,

nego razuman i stvaran čin, u kojemu će se ogledati djelo ljubavi. U njegovu ćeš svjetlu prepoznati današnje blagdane kao apsurdne, okultne i praznovjerne. Trebaš znati da Anastazija puno više zna nego što ti kaže. Njezine postupke i njihovu logičnost ne mogu ni svećenici odmah shvatiti, da bi se potom čudili onome što je unuka stvorila.

“

 

„Starac je rekao da društvo neće izbjeći čitav niz društvenih potresa sve dok ne počne svatko sam razmišljati o biti života i prestane slušati ono što mu se govori. Dok se to ne ostvari, čovjek neće biti

sretan. Čini se da je tomu tako.“

 

JE LI NAŠ ŽIVOT U SKLADU S

BOŽANSKIM PROGRAMOM

„

Filozofi i mnogi znanstvenici vjeruju u postojanje višega entiteta, koji vlada višim razumom i moći spoznavanja i koji je stvorio vidljivi svijet i život na Zemlji. U to se ne može ne vjerovati. Sve što postoji

u našemu svijetu je isuviše logično povezano jedno s drugim. Kad je tomu tako, znači da je entitet koji vlada visokim razumom, mogao stvarati isključivo sa smislom i isključivo ono što je vječno, određujući tako sretnu budućnost za sve, ponajprije za svoga voljenoga čovjeka, koji Mu je nalik. Drugim riječima, čovjeku je na Zemlji dan određeni način života, koji mu daje mogućnost spoznati samoga sebe i spoznati Svemir. Takvim načinom života čovjek može steći spoznaju i nastaviti izvršavati Božanski program, nadopunjujući ga svojim prelijepim tvorevinama. Bog želi od čovjeka, svoga sina, zajedništvo u stvaranju i

radost koja će u svima izazvati promišljanje o stvaranju.

Nesumnjivo je da Božanski program postoji, i s njim se mogu upoznati ne samo odabrani pojedinci nego i svatko tko to želi. Božanski program nije izložen slovima ili hijeroglifima na listovima papirusa nego živim znakovima svojstvenima samome Bogu, znakovima Prirode, koju je On stvorio.

Ljudi su u staroj Rusiji zahvaljujući svome razumu i intelektualnim sposobnostima još mogli čitati tu veliku Božansku knjigu. Većini je današnjih ljudi od milijarde takvih slovnih znakova poznato samo njih nekoliko, što znači da ćemo trebati ponovno početi proučavati Božansku abecedu.”

 

“Anastazija je apstraktno izložila možda samo prvu točku programa razvoja čovječanstva, koja se odnosi na sljedeće: “Ljudsko društvo treba razmotriti Božanski program. Pritom se treba služiti materijalom koji je predstavio Bog i treba pretvoriti planet u prelijepu rajsku oazu. Potrebno je stvoriti harmonično društvo, u kojemu će sva živa bića živjeti u skladu. Kad čovjek dostigne takvu razinu življenja, u njemu će se otvoriti sposobnosti, zahvaljujući kojima će stvarati život na drugim planetima i u drugim galaktikama.”

Imajući u vidu tako veličanstvenu koncepciju, Anastazija je ponajprije predložila stvoriti imanja na rodnoj zemlji.

”

 

ZAŠTO LJUBAV DOLAZI I PROLAZI

“Vraćajući se u mislima razgovoru u tajgi, prisjetio sam se kako je prosijedi pustinjak neobično govorio o ljubavi: “Ljubav – to je kozmička energija veličanstvene snage. Ona je spontana. Ona ima svoje misli I osjećaje. Ljubav – to je živo, samodostatno biće. Ljubav je živo biće.

(…)

„Ljubav dolazi svakome i želi ispričati jezikom osjećaja o Božanskome programu. Ne odgovori li joj čovjek, ona će morati otići ne svojom voljom nego voljom čovjeka.”

Ljubav! Ljubav je tajanstveni osjećaj, i premda ju je morao osjetiti svatko tko živi na Zemlji, ona je ipak neistražena.

Ljubavna će se tema provlačiti kroz većinu proznih i poetskih djela i u većini umjetničkih žanrova. S druge će strane, sve što će u njima biti predstavljeno, samo potvrditi činjenicu da postoji takva pojava kao što je ljubav, i u najboljem će slučaju opisati njezina vanjska očitovanja i različite postupke u ponašanju raznih ljudi, u kojima će se pojaviti taj osjećaj.

Je li doista tako neophodno istražiti svima poznati osjećaj ljubavi?

Neobična obavijest, pristigla iz sibirske tajge, za koju se još nije nikada čulo, potvrđuje da je istraživanje krajnje neophodno. Neophodno je naučiti razumijevati ljubav.

Mislim da će jedan od najvjernijih odgovora na pitanje zašto ljubav prolazi biti najjednostavniji odgovor: ona prolazi jer nije naišla na razumijevanje.

U prošlosti su ljudi ipak razumijevali ljubav.

Prosudite sami: prije više od deset tisuća godina, Vedrusi su vladali znanjem, zahvaljujući kojemu su usavršavali radnje kojima se ljubav ne samo učvršćivala nego i postajala vječnom. Jedna je od tih radnji

starovedski obred vjenčanja. Nakon što sam o njemu napisao u jednoj od mojih knjiga, mnogi su znanstvenici istraživači sve više prihvaćali tvrdnje da spomenutim obredom osjećaj koji se prvobitno rasplamsao može postati vječan. Uspoređujući ovaj obred s obredima raznih naroda u prošlosti i sadašnjosti, sve sam više dolazio do zaključka da starovedski obred vjenčanja, proizišao iz narodne mudrosti, predstavlja racionalan čin, te da može pomoći i mnogim današnjim parovima steći vječnu

ljubav. No pođimo redom i od onoga što je najbitnije.”

 

U DUBINU POVIJESTI

Arkaim – Akademija mudraca

“Sateliti su 1952. godine prenijeli na Zemlju fotografije nekoliko neobičnih krugova, koji su se mogli jasno vidjeti na prostoru južnouralske stepe. Nije bilo sumnje da krugovi nisu prirodno nastali, premda nitko nije mogao točno reći o čemu se radilo.

Bilo je to vrijeme kad se u znanstvenim i okultnim krugovima poveo spor oko toga gdje bi bila domovina Indoeuropejaca2.

Znanstvenici su opravdano pretpostavljali da mnogi europski narodi, kao i narodi Indije, Perzije i dijela Azije, vode zajedničko podrijetlo od zagonetnoga naroda Praindoeuropejaca.

Mnogi su istraživači maštali o tome da pronažu ostatke zemlje u kojoj je živjela čuvena bijela arijevska rasa. Željeli su se barem približiti izgubljenome drevnome tajnome znanju, kojim su vladali drevni Arijevci.

Nakon iskopina u arkaimskoj dolini, arheolozi su obznanili znanosti da su pronašli drevni grad, star više od četrdeset tisuća godina, u kojemu su živjeli pripadnici drevne indoeuropske civilizacije.

Istraživači su Arkaim nazvali gradom, hramom i zvjezdarnicom.“

 

“Djed mi je odmah odgovorio:

– Arkaim nije ni grad ni hram. Točna je tvrdnja da je služio i kao zvjezdarnica, no to nije najvažnije. Arkaim predstavlja akademiju. Tako ga možemo nazvati poslužimo li se današnjim rječnikom. U Arkaimu su živjeli i radili učitelji mudraca. U njemu su se oni bavili istraživanjima Svemira, proučavali su međusobni utjecaj kozmičkih tijela i njihov utjecaj na čovjeka. Svoja velika otkrića nisu bilježili, niti su nastupali s dugim govorima u javnosti. U njihovim su se dugogodišnjim istraživanjima izdvajali obredi, koje su prenosili narodu,

da bi potom promatrali kako oni djeluju. Ako je bilo potrebno, unosili bi ispravke. Dugogodišnja su istraživanja mogli zaključiti jednom ili dvjema kratkim riječima, u kojima je zapravo bila sadržana bit otkrića.”

 

Što je htio reći Sungir2

“Sad ću vam predstaviti nešto još senzacionalnije, što će zasjeniti egipatske piramide i ruševine staroga Rima.

Kao što je rekao sibirski pustinjak, to je potrebno i za bolje razumijevanje pojava i razine znanja o Svemiru kojim su vladali naši praroditelji. Da bi se to ostvarilo, potrebno je ući što dublje u povijest.

Anastazijin je djed rekao:

– Udubimo li se mislima u razdoblje otprije tri tisuće godina, postupno ćemo početi osjećati znanje staro tri tisuće godina. Pođemo li dalje do razdoblja od pet tisuća godina, osjetit ćemo znanje staro pet tisuća godina. No neće nam sve znanje biti razumljivo. Potrebno je otići u prošlost najmanje za devetnaest tisuća godina da bismo mogli shvatiti znanje.

Takvo daleko putovanje u prošlost naše zemlje pokazalo mi se posve nerealnim. Bio sam spreman otići i u Indiju i na Tibet, misleći da se tamo, kao što kažu, može doznati više o našim precima negoli u našoj zemlji. Ipak, nije trebalo nikamo ići. Pokazalo se da je sve u blizini. Predlažem svakome tko će pročitati ove retke, poći u prošlost stariju od devetnaest tisuća godina i zamisliti naše praroditelje.

Arheološko nalazište o kojemu pričam, posve je slučajno otkriveno u okolici grada Vladimira, koji je prema različitim službenim podacima star oko 1015 godina.

Prilikom iskopavanja pijeska za proizvodnju gline u Vladimirskoj tvornici keramike 1955. g., bagerist A. F. Načarov primijetio je kosti veoma velike životinje, koje je zahvatio lopaticom bagera s dubine od 3 metra. Zatim su arheolozi obaviješteni o nalazištu.

Znanstvenike su iznenadile prve iskopine. Pronađeni pokopani kosturi, nakit i svakodnevni predmeti, svjedočili su o nekoj vrlo staroj kulturi. Daljnja su istraživanja pokazala da su naši preci stigli do obala rijeke Kljazme još u vrijeme staroga kamenoga doba prije oko 25.000 godina.”

 

IZBRISANA RUSIJA

“Djed i ja smo šutke išli. Ugledavši izdaleka suzdaljska naselja, obratio sam mu se:

– Pogledajte, to je Suzdalj, grad star oko tisuću godina. On je bio u sastavu Vladimirsko-suzdaljske kneževine. Predstavljao je zapravo jedno od duhovnih središta toga vremena.

– Vladimire, zašto tamo ideš?

– Želio bih još jednom posjetiti muzej i pogledati stare građevine da bih mogao shvatiti život ljudi prošloga tisućljeća.

– Pokušaj ga shvatiti prije negoli dođeš u grad. Sve što je oko njega, zaslužuje puno više pažnje.

– Uokolo grada se protežu polja i može se naći pokoje porušeno selo. Tu nema ničega što bih mogao shvatiti.

– Vladimire, zaustavi auto. Ne moramo razgovarati u vožnji.

– Ne bojte se, vozim polako.

– Ne bojim se. Znam zašto kažem. Onda ću radije šutjeti.

Skrenuvši prema rubu ceste, zaustavio sam auto. Nakon nekog sam vremena shvatio da nisam mogao voziti razgovarajući. Stvar je u tome da i Anastazijin djed može poput Anastazije razgovarati mijenjajući

na osobit način intonaciju glasa. Tada slušatelj može vidjeti slike, poput holograma koji će se pojaviti u prostoru. Pri takvome govoru mogu se pojaviti slike iz prošlosti ili budućnosti. Može se pojaviti i slika

s drugoga planeta, kao što je to jednom učinila Anastazija. Teško je odrediti na čemu je utemeljena takva pojava. Možda se radi o hipnozi, možda o nekoj zagonetnoj sposobnosti pojedinih ljudi svećeničkoga

staleža. Možda su sličnim sposobnostima vladali svi koji su u davno doba živjeli na Zemlji. Darovit će glumac na sceni pred publikom također stvarati najrazličitije slike. Služit će se osobitom intonacijom i uživljavat će se u lik. Istina, te slike nisu tako uvjerljive i detaljne kao Anastazijine.

Svejedno možemo reći da glumci svojom vještinom upravo i potvđuju slične čovjekove mogućnosti.

Izgleda da ljudima u davnini nije bila potrebna televizija sa svim njezinim brojnim osobljem i tehnikom, uključujući i satelite. Izgleda da čovjek gubi Bogom darovane prirodne sposobnosti i zamjenjuje ih

neučinkovitim i znatno manje savršenim umjetnim sposobnostima. Još je i ponosan na svoje otkriće i kaže da je to dostignuće tehnike.

Najtužnije je da današnje čovječanstvo gubi sposobnost logičkoga razmišljanja. To nije samo tužna činjenica nego možda i najgora epidemija, koja današnje čovječanstvo može pretvoriti u gomilu izbezumljenih glodavaca, koji će izjedati jedni druge i uništavati svoju sredinu. Pretvorit će se u glodavce samoubojice.

Priča Anastazijinoga djeda, koju mi je ispričao dok smo bili u polju, zahtijeva razumijevanje. Ono što bi se moglo zaključiti jest da su ljudi na Zemlji, gubeći sposobnost logičkoga razmišljanja, izgubili mogućnost uvida i razumijevanja nezavidne situacije u koju su dovedeni.

Prosudite sami.

Zaustavio sam džip nakraj ceste. Prosijedi je starac izišao iz džipa i pošao prema polju. Pošao sam za njim. Malo je hodao pa se zaustavio i poklonio do zemlje rekavši:

– Lijepe vam bile misli i vaše nastojanje, dobri ljudi!

Djed je izgovorio ove riječi tako iskreno i takvim tonom kao da su ljudi doista pred njim stajali. Zatim se i dogodilo to što ne mogu nikako objasniti.

Najprije je došao do toga da se nekako počeo kretati zrak, a iz zemlje se počela dizati jedva zamjetna magla. Činilo se da se počela zgušnjavati da bi se zatim jasno vidio obris nekakvoga čovjeka. On je

postajao sve izražajniji. Pred nama je stajao postariji muškarac krupne građe. Svjetlosmeđa mu je kosa bila povezana vrpcom. Izgledao je smireno, pomalo tužno. Iza njega su se u daljini vidjeli vrtovi, šumarci

i lijepe drvene kuće. Činilo se da su danas pusta polja bila naseljena mnoštvom obitelji.

Muškarac ispred nas je nešto govorio bez glasa sibirskome starcu. Pojava se mogla vidjeti nekoliko minuta. Zatim je počela polako nestajati, kao da ju je netko nevidljiv počeo brisati. Netko, tko je brisao stvarnu Rusiju, koja nije bila izmišljena. Viđenje je posve nestalo kad se Anastazijin djed okrenuo prema Suzdalju. On je neko vrijeme šutke promatrao grad da bi mi se zatim okrenuo i upitao me:

– Vladimire, što misliš, koja je bila prvobitna namjena grada u daljini?

– Što se tu ima misliti? Svima je poznato iz povijesti da je taj grad bio svećeničko središte. Tu su živjeli prvi kršćanski episkopi. Sačuvali su se i manastiri i tvrđava, sjedište visokoga plemstva. To je povijesna

činjenica.

– Točno, povijesna činjenica. Ipak su svi stari ruski gradovi imali dvije povijesti. Ona prvobitna je važnija.

– O prvobitnoj mi vjerojatno nećemo nikada doznati.

– Doznat ćemo, Vladimire. Pokušaj o njoj logički razmisliti, a možda je možeš čak i vidjeti. Najprije sam za sebe razmisli i odredi zbog čega su nastajali gradovi i koja im je bila prvobitna namjena.”

VELIKI DAR STVORITELJA

U vedruskoj je školi i ljubav predavala

“Što je bilo s Ljubomilom sve te godine? Kako je iznenada stekla mudrost i gdje se naučila vještini? U vedruskoj školi.

U vedruskoj se školi učilo od ranoga djetinjstva do duboke starosti. Svake su se godine polagali ispiti. U toj se školi pomalo učilo stvarati, a školski se program obogaćivao godinama. Mudrost se nenametljivo

prenosila. Školski satovi nisu bili poput onih u današnjoj školi.

Vladimire – nastavila je Anastazija – jednom si mi spomenuo jedan izraz. Za nepristojno i vragolasto dijete koje je steklo štetne navike, za njega obično kažete da ga je odgojila ulica. Za njega kažete da je samovoljno dijete.

Vedrusi se nisu bojali da će im se djeca prepustiti samovolji. Oni su znali da je sustav blagdana i obreda bio tako savršeno i vješto zamišljen da su mu se sva djeca rado prepuštala. Djeca su putem igre

savladavala različite znanosti. Učila su sama, uglavnom bez roditelja.

Ispiti su u vedruskoj školi bili poput igre i podsjećali su na blagdane. Na taj su način odrasli poučavali djecu, a i sami su učili od djece.

Na primjer, ima takav blagdan kao koleda.1 U te dane djeca obilaze sve svoje susjede i pjevaju koledne pjesme. Sačinjavaju sama stihove i pripjeve i skladaju pjesme.

Djeca će se početi pripremati za svoje nastupe puno prije blagdana. S iskrenim će se zanimanjem obratiti roditeljima, obiteljima, jedna drugima i mudracima ne bi li što bolje naučila pjevati, pisati

stihove i pripjeve.

Djeca, jasno, nisu imala jednake sposobnosti. Oni slabiji su tražili pomoć od drugih i od roditelja u pisanju stihova. Roditelji su znali usmjeriti dječju želju za znanjem na pomoć u kućanstvu.

Na primjer, unuk je dosađivao baki:

– Draga bako, molim te pročitaj stihove. Hajde pročitaj, molim te. Ne želim biti gori od svih, inače me prijatelji neće povesti sa sobom u koleda.

Baka je odgovorila:

– Imam puno posla. Ne bi li mi pomogao pa ću navečer čitati stihove?

Dječak je sav ushićen pomagao baki. Slušao ju je trudeći se upamtiti sve stihove i pjesme. Tražio je i da ga uči pripjevima. Potom bi pošao djedu, majci i ocu pa zamolio da malo od njih uči. Zahvalan je bio roditeljima kad bi ga poučili.

Anastazija je nastavila:

– Vladimire, usporedi to s današnjim satom književnosti, na primjer.

Jasno je da se to ne može uspoređivati. Vedrusko je dijete od djetinjstva težilo postati pjesnikom.

Niz veselih blagdana ljudi vedruskoga razdoblja predstavlja sustav, koji je pomagao djeci u spoznavanju Svemira i u stjecanju životne mudrosti.

Mudraci su bili putujući učitelji, koji su izvještavali o događajima u svijetu. Bajani, pjesnici, isto su tako kazivali o prošlosti i predviđali su budućnost. Slavili su svijet prelijepih osjećaja odnosno osuđivali

nedoličnost.

Mudraci su u svakome selu stalno održavali satove. Djecu na njih nije trebalo tjerati. Smatralo se da sam učitelj treba privući dječju pažnju za znanost, o kojoj im se spremao pričati.

Zahvaljujući takvim postupcima učitelji mudraci oduvijek su se usavršavali.

Upitao sam Anastaziju:

– Što ako se pokoji od učitelja mudraca, želeći privući dječju pažnju, uvijek s njima igrao umjesto da ih podučava znanosti?

– Kad bi se to dogodilo, mudrac bi izgubio znanje. Roditelji bi iz ponađanja djece odmah mogli vidjeti da djecu nisu podučavali znanosti. O nelijepome bi se mudračevu postupku pročulo i u drugim selima.

Mnoga bi sela potjerala takvoga mudraca koji je okaljao svoju čast.

Djevojčica Ljubomila nije željela dolaziti na satove mudraca i slušati pjesme pjesnika i bajana prije nego što se kod nje pojavio osjećaj ljubavi. Roditelji nisu tjerali djecu učiti, no kad bi se ukazala prilika, mogli su ih

malo usmjeriti.

Energija je ljubavi posve obuzela djevojčicu Ljubomilku. U vedruskoj se obitelji na ljubav gledalo kao na novoga člana obitelji, poslanoga od Boga na pomoć. Vedrusi su znali kako ljubav može uljepšati djevojčin život. Baka je tako savjetovala Ljubomilku neka pođe učiti kod mudraca. Nije mislila na to da uči samo tako nego sa željom da za svoga voljenoga postane najboljom.

Ljubomilka je prihvatila bakin savjet i odlučila je da će s prijateljicama poći mudracu koji će je učiti kako lijepo pjevati.

Mudrac koji je trebao doći nije došao. Ljubomilka je na to odlučila poći k mudracu kojemu su svi odlazili.

Mudrac joj je pričao o svrsi različitih biljaka, njihovih mirisa te o njihovim ljekovitim svojstvima.

“Što će mi to?” zaključila je Ljubomilka. “To mi nije uopće potrebno. Ionako svi znaju kako liječiti – mama, baka, sestra – svi oni to znaju. Budem li čak i znala više od svih o različitim travama, kako će to moći znati moj izabranik? On to nikako neže moći znati.”

Ljubomilka tako nije pažljivo slušala mudraca. Sjedila je tako na trupcu s prijateljicama radi društva. Katkada bi ustala i sama pošla lutati poljem. Bila je sretna kad je mudrac završio svoj sat i kad su svi pošli kući.

Stari se mudrac najednom obratio Ljubomilki:

– Djevojčice, reci mi, smatraš li moj govor nezanimljvim?

– To mi nije nimalo potrebno za moju potajnu stvar – tiho je odgovorila mala Ljubomilka mudracu.

Učitelj mudrac samo što se nije počeo smijati. Pronicljivi je starac znao sve o potajnim djevojačkim stvarima. Primijetio je:

– Djevojčice, možda si u pravu i sada ti ne treba to znanje. Još si dijete. Znanje prenosim djevojkama – o tome kako postati najljepšom i stvoriti prostranstvo Ljubavi za svoga voljenoga. Kad on ugleda to prostranstvo, sigurno će htjeti znati tko je mogao stvoriti nešto tako veličanstveno lijepo. Oduševit će se onom koja će se pred njim pokazati kao stvarateljica. Djevojkama ću još potajno ispričati kako isplesti

vijenac i pripraviti napitak od trava za svoga voljenoga, čime se ujutro umiti da bi mirisale poput cvijeća. Djevojkama ću još ispričati …

Mala je Ljubomilka slušala starca. Sve joj je više bilo žao što je propuštala razgovore s njime. Mudrac je bio više od tjedan dana u selu. Djevojkama je isprišao važne tajne, o kojima ona nije ništa znala.

Ljubomilka je upitala starca:

– Hoćete li još dugo biti u našemu selu?

– Idem za dva dana – odgovorio joj je starac.

– Za dva dana? – djevojka je pokazala neskriveno razočaranje. – Za dva dana? Tada Vas lijepo, lijepo molim, ostanite zadnje dvije noći kod nas.

– Već su me pozvali u drugu kuću, i pristao sam poći – odgovorio je mudrac. Ali, ipak, želiš li …

– Da, veoma, veoma želim da mi ispričate o raznim travama.

Stari je mudrac proveo sve večeri u razgovoru sa zaljubljenom Ljubomilkom. On je znao da će joj ljubavni zanos pomoći za samo jedan dan shvatiti bit znanosti, za što drugima ne bi bilo dosta ni

godinu dana.”

 

OBRED VJENČANJA

“Anastazija je nastavila:

– Vladimire, pogledaj što ispada. Vedruska je obitelj, u našemu slučaju obitelj male Ljubomile, vidjela u osjećaju ljubavi koji se kod djevojke pojavio, Božji dar. Prema tome su se osjećaju ponijeli kao prema novome članu obitelji, što ga je Bog poslao ne bi li pomogao u odgoju malene djevojčice. Možda ga možemo uzeti i kao najvažnijega u odgoju. Nakraju je baka pomogla djevojčici shvatiti želju uzvišene energije Ljubavi. Izrazila se jednostavno, djetetu razumljivim jezikom, i uputila ga na određene radnje.

Djevojčica je u stvaralačkome zanosu počela usvajati različite znanosti, duboke životne mudrosti i usavršavati duh i tijelo.

Tko je najviše doprinio Ljubomilinome uspjehu? Je li to bila baka, učitelji mudraci, sama djevojka ili postojana, uzvišena energija Ljubavi?

– Evo što mislim. Odbacimo li doprinos energije Ljubavi, svi bi drugi čimbenici u odgoju djevojčice teško mogli postići i pola od toga što je postignuto zahvaljujući energiji Ljubavi. No bez tih čimbenika energija Ljubavi ne bi nikako mogla usmjeriti djevojčicu na pravi put.

– Znači da je došlo do zajedništva u stvaranju i radosti koja će u svima izazvati promišljanje o stvaranju. To upravo Bog želi od čovjeka.

– Slažem se. Obred vjenčanja predstavlja najljepše remek-djelo. U njemu se krije najveći smisao i logika. Usporedimo li ga s današnjim obredima vjenčanja, možemo reći da smo mi glupani u području okultnoga. što preostaje mladima nakon vjenčanja? Prisjećati se vožnje automobilom, odlaska do “vječne vatre”, pijanke u restoranu, bolnih povika I javnih poljubaca kojima se rasipa energija potrebna za začeće djeteta.

Nakon vedruskoga obreda vjenčanja, mladencima neće ostati sjećanja nego stvaran dom, što su ga s radošću podigli najbolji umjetnici. Ostat će im vrt s mnogo raslinja, što su ih svojim rukama prema projektu mladenaca sadili njihovi bližnji, prijatelji i susjedi.

– Mladencima će zapravo ostati istinsko prostranstvo Ljubavi. Bit će to obiteljsko gnijezdo, sveto, istinski Božansko i živopisno mjesto, gdje će mladenci kasnije začeti dijete.

Na vedruskome se obredu vjenčanja nisu pojavljivala dva svjedoka kao danas nego cijela obitelj, rodbina iz cijeloga okruga. Svoj savez mladenci nisu zaključili potpisom na komadu papira nego živim stvaralaštvom u dodiru sa zemljom.

Mladenci su zajedno polagali ispit tako da su pred cijelim selom pričali o projektu svoga budućega imanja na rodnoj zemlji. Mislim da je to što su predstavljali bilo nešto puno više od današnjih doktorskih disertacija.

Važan čimbenik, dakako, predstavlja materijalizacija živoga prostranstva, kuća, domaćinstvo, lijep način na koji se to postiže. Nije manje važan ni drugi nevjerojatan čin. Pogledaj kako vjenčaju mlade. Ne vjenčaju ih roditelji ili netko posve nebitan u matičnome uredu odnosno svećenik, kojega će mladi najčešće vidjeti prvi i posljednji put.

Ljubomila je sama vjenčala Radomira! Ona mu je ispred svih položila na glavu vjen~čanu krunu. Nešto slično mogu činiti istinski Božja djeca. Taj psihološki čimbenik nije tako jednostavan kao što se može činiti na prvi pogled.

Čovjek koji je dopustio da ga vjenča netko nebitan, na podsvjes noj razini već skida odgovornost za daljnju sudbinu obitelji. Ljubomila ju je, naprotiv, preuzela na sebe.

Između mladih koji danas sklapaju brak i Boga je puno uvjetovanosti.Tu je i posredništvo roditelja i njihov blagoslov, vjenčanje u matičnome uredu ili od strane svećenika. Između vedruskih mladenaca i Boga nije bilo nikoga. To je značilo da je njihov brak mogao blagosloviti samo Bog. On je to doista činio još i prije polaganja vjenčane krune. Bog je mladence darivao uzajamnom ljubavi. Vedrusi su znali kako je primiti i učiniti je vječnom.

Što se u vedruskome razdoblju dešavalo prije začeća?”

 

ZAČEĆE

“Anastazija je nastavila:

– Vladimire, možda neće biti lako shvatiti, ali pokušaj. U začeću djeteta kod Vedrusa nije bio najvažniji intimni odnos. To što ljudi rade u krevetu nazivajući to ljubavlju, samo vrijeđa Ljubav i ponižava Boga.

Oni samo na trenutak zadovoljavaju svoju požudu, što je, mislim, neizmjerno slabije od onoga što je Bog prvobitno odredio za čovjeka.

Vedrusi jedni drugima nisu bili objekt seksualnoga zadovoljstva nego nešto drugo.

Kad se u Ljubomili i Radomiru pojavila želja za djetetom, oni na njega nisu gledali odvojeno od sebe. U to je vrijeme bila drukčija kultura osjećaja. Muž i žena, ispunjeni ljubavlju, jedno su u drugome vidjeli dijete. Nježnost koju su jedno drugome pokazivali je stoga bila posve drukčija. Oni nisu bili privučeni strašću za spolnim činom. Bili su privučeni veličanstvenom težnjom za stvaranjem.

Radomir je zagrlio Ljubomilu poput svoga djeteta. Nježno joj je pomilovao kosu, dodirnuo čvrste grudi, leđa. Poljubio joj je ruke. Ona mu je dodirivala lice i leđa. Primila ga je nježno za vrat i primaknula

grudima poput svoga djeteta.

U svijetu postoji bezbroj rasprava kojima se želi shvatiti spolni čin. Nije bilo, a neće ni biti takve rasprave, koja će moći opisati začeće u Vedrusa.

Kod Vedrusa tijelo nije bilo najvažnije. Tijelo je samo ispunjavalo volju i želju čovjeka. Ljudi su u to vrijeme živjeli u drugoj dimenziji. Nakon što su izvršili uzvišeni čin, vraćali bi se na Zemlju. Zadovoljstvo koje su osjetili nije bilo prolazno. Ono je ostalo zauvijek s njima. Čovjek ispunjen takvim zadovoljstvom kao da je postajao savršeniji i uzdizao se za jedan stupanj.

Desilo se da je Radomir, kao u polusnu, ne povrativši se iz dimenzije za koju nije znao, poljubio Ljubomilu kao rođeno dijete, i blaženo zaspao. Muškarci će svakako zaspati jer će se tamo sigurno opet htjeti vratiti.

Ljubomila nije spavala. Ona je u sebi osjetila djelić nečega neobičnoga. Ustala je i prišla prozoru. Sunce je obasjalo sobu, spuštajući svoje zrake na prozorsku dasku, na kojoj se mogla razlučiti svijetla i tamna strana.

Ljubomila je prošla prstom na mjestu dodira svjetla i sjene. Skinula je s ruke lanenu vrpcu i metnula je na mjesto dodira svjetla I sjene. Vedrusi su uvijek biljžili dan i trenutak začeća.

Zatim bi, na mjestu vjenčanja, posadili drvo glatkoga debla. Drugo bi drvo posadili nasuprot prvoga u trenutku kada bi se na prozorskoj dasci poklopili svjetlost i sjena s lanenom vrpcom. Drugo bi drvo posadili u sjeni od prvoga debla. Na taj bi se način mogli uvijek prisjećati trenutka začeća djeteta. Budemo li horoskop promatrali od toga trenutka, on će uvijek biti točniji. Iako su Vedrusi poznavali razmještaj planeta i njihov utjecaj na tijelo, oni su mogli sve uspješno činiti neovisno o planetima, a vladali su i velikom energijom.

Zatim su između posađenoga drveća izlijevali porođajnu vodu, a posteljicu bi odlagali u zemlju. Odrastao bi čovjek odlazio spavati na to mjesto kad je bio trenutak njegova začeća. Položaj bi se planeta mijenjao svake godine i čovjek je usnuvši tako, u toj noći mogao primiti sve obavijesti iz Svemira. Nije ih primao razumom, prije podsvjesno i osjećajima. Mogao je tako ići sve do trenutka kada je Bog stvorio Zemlju. Ako je čovjek od nečega patio ili bio tužan, usnuvši na tome mjestu, to bi nestalo. Premda je čovjek u vedrusko doba rijetko obolijevao.

Vedrusima je mjesto začeća uglavnom služilo da mogu usnuti i

spoznati Svemir.”

 

PSIHOLOŠKI ASPEKT POSTANKA I POJAVE ČOVJEKA

“Prije negoli se dotaknemo toga pitanja, treba odmah reći da je prema onome što je rekla Anastazija, proces začeća, nošenja djeteta I njegova pojava na svijetu, uglavnom psihološki, a ne fiziološki proces. To je najviša zajednička tvorevina muškarca i žene i rezultat rada njihovih misli, osjećaja i intelekta, što predstavlja višu razinu.

Mislim da je ne samo u meni nego i u drugih čitatelja, spomenuta tvrdnja najprije izazvala nevjericu. Stoga ću i iznijeti iscrpan dijalog Anastazije i mene na tu temu.

– Anastazija, pa kako se za taj proces može reći da je uglavnom psihološki? U majčinoj se utrobi razvija stvaran materijalni plod. Žena je svjesna svoje fiziologije, a zna osjećati i bol. Napisano je puno znanstveno-

popularne literature o nošenju djeteta i rađanju. U njima se zna i detaljno opisivati to što trudnica treba raditi upravo na fiziološkome planu. Na prvo se mjesto tako stavlja fiziologija.

– Da, među ljudima danas je to veoma rasprostranjeno mišljenje, što je veoma žalosno. To govori o tome da se ono što je najvažnije za čovjekovo “Ja” smješta u drugi plan ili se posve gubi. Zbog toga se i rađaju ljudi, udaljeni od bilo kakve sličnosti s Bogom.

Razmisli, Vladimire. Plod u majčinoj utrobi živi i ne razvija se samo zato jer je netko na tu temu napisao nekakve rasprave nego zato jer je to tako bilo zamišljeno Stvoriteljem, Prirodom. Miješati se u taj potpuno savršeni proces, znači zamijeniti prirodno i savršeno za umjetno i manje savršeno.

Fiziološki proces oblikovanja ljudskoga tijela programirao je Stvoritelj. On može normalno funkcionirati sam po sebi, što znači da ne zahtijeva od roditelja da ga kontroliraju.

Psihološki i filozofski aspekt rađanja znatno je viši proces i u potpunostiovisi o majci i ocu. Predstavlja proces zajedničkoga stvaranjačovjeka i Boga.

Bol što se javlja prilikom rođenja djeteta, govori o nepravilnome psihološkome pristupu roditelja procesu rađanja.

U Prirodi mnoge životinje donose na svijet mlade, ali niti jedno od njih ne ugiba i ne trpi bol. Stvoritelj nije zamislio bol ni za svoje voljeno stvorenje, čovjeka. Roditelji ne žele bol za svoju voljenu djecu.

Ne bi li ispunio svoju višu svrhu – stvaranje čovjeka nalik Bogu – Stvoritelj je za to nagradio ženu koja u sebi nosi Božanski plod. Nagrada jest osjećaj blaženstva, ushit radosti prilikom rađanja, a ne bol. Radostan proces rođenja čovjeka treba naprotiv biti ugodan.

Čovjek, zaveden okultnom znanosti, pod utjecajem mračne sile, svojim pogrešnim uplitanjem, učinio je rođenje djeteta bolnim za majku, a dijete doveo u stanje smrtonosnoga šoka.

– Zbog čega spominješ smrtonosni šok? Dijete se jednostavno rađa.

– Jest, rađa se, ali ne razumije zašto ga netko grubo gura iz ugodnoga i savršenoga prostranstva i zašto mu majka trpi bol. Majčina bol nanosi veliku patnju djetetu.

– Zar se može rađati posve bezbolno?

– Ne samo bezbolno nego s najvećim i najljepšim užitkom i s radošću.

– Suvremena medicina može upravo i osigurati bezbolni porođaj uz pomoć narkoze.

– Narkoza će smanjiti majčinu bol, ali će povećati duševnu bol djeteta, jer ono uslijed narkoze gubi odnos s majkom. Ono zbog straha neće imati povjerenje u sebe, a to će ga pratiti u odrasloj dobi, pa čak i do duboke starosti. Zbog toga se ono neće moći ponovno roditi.

– Zašto do toga dolazi?

– Dijete se u majčinoj utrobi osjeća udobno i smireno. Na fizičkome planu ono dobiva sve što mu je neophodno. Zbog toga što ne osjeća probleme koje čovjek osjeća u svakidašnjemu životu, ono može osjećati cijeli Svemir. Ono u devet mjeseci dobiva sve podatke o stvaranju svijeta, o prelijepome Svemiru i predodređenosti čovjeka. Dijete u majčinoj utrobi živi u prelijepome i beskrajnome svijetu. Ono će najednom osjetiti kao da ga netko želi grubo izgurati iz toga ugodnoga svijeta. Majkama je poznato da je riječ o neizbježnim trudovima. Nitko ne misli kakve to može izazvati osjećaje u djetetu. Malo je žena danas koje znaju da u tom trenutku dijete ne treba plašiti nego mu treba tepati, razgovarati s njim i pozvati ga da dođe na svijet. Tada se bol neće osjećati.

Dijete će osjetiti zov majke i oca. Neće osjetiti trudove nego milozvučno tepanje i poziv na svijet. Poželjet će spoznati nešto neobično i doći na svijet.

Veoma je važno da se dijete želi roditi. Pri takvome će porodu dijete u sebi čuvati sve Božje obavijesti.

Kada žena osjeća strah od trudova, strah osjeća i dijete u utrobi.

Osjeća li žena bol prilikom trudova i misli li samo na sebe, dijete u utrobi osjeća dvostruku bol, osjeća se odbačenim, a najvažnije, bespomoć nim i nezaštićenim. Takvi su osjećaji štetni i trajni. Oni brišu ranije dobivene obavijesti o Svemiru. Brišu ih zato jer su im suprotni. Prilikom takvih trudova dijete se prvi put u životu ne osjeća kao gospodar Svemira. Ono se osjeća kao ništavno biće, podređeno nekim

silama.

Na svijet će izići tijelo čovjeka, ali ono neće imati duh gospodara i dobroga Stvoritelja. Takav čovjek neće biti nalik Bogu nego tek robom nekoga drugoga entiteta. Čitavog će se života pokušavati osloboditi

toga ropskoga odnosa, ali uzalud.

Zemaljski carevi, predsjednici i njihova zaštita i sluge, također su robovi okolnosti. Oni naizgled rješavaju nešto važno, žele stvoriti sretan život, no život im je nesretan i bezizlazan, a zrak i voda oko

njih nezdravi.

Zbog misli o bezizlaznosti koja se prilikom poroda javlja uslijed boli, ljudsko društvo ne može donositi čestite odluke.

– Da, strašne su posljedice takvoga rođenja. Možda neke žene danas ne rađaju uzalud pod carskim rezom? Što misliš, dešava li se isto i pri takvome porodu?

– Da, dešava se. Sličan se postupak može teško nazvati rođenjem, prije najobičnijom operacijom. Tko pri takvome porodu donosi dijete na svijet? Je li to majka ili kirurg što vadi rezom tijelo iz utrobe?

Dijete, još prije nego što će se pojaviti na svijet, iznenada gubi odnos s majkom, a znači i s cijelim Svemirom. Potom će ga nasilno izvući iz utrobe. Zašto? Gdje? Zbog čega tako grubo? Zašto ono ne može ni na što utjecati? Njemu se ruši cijeli svijet!

Smatra se da dijete dolazi na svijet, a ono smatra da umire. Navodno je dijete ostalo živo, premda je živo ostalo samo tijelo. Takav će čovjek čitav život tražiti svoje Božansko “Ja”. Pokušat će ga pronaći uz pomoć neznatnoga djelića onoga što je činilo njegovu duhovnu bit. Za to će biti krivi jedino otac i majka.

– Anastazija, ako sam dobro shvatio, upravo o ženama i o načinu kako one nose i rađaju djecu, ovisi budućnost njihove djece i cjelokupne civilizacije? Nije li tako?

– Da, Vladimire. No rođenje djeteta podjednako ovisi i o ocu.

Kada dijete na svijet donese muškarac …

– Čekaj, čekaj, Anastazija! Što misliš kada kažeš da će muškarac donijeti dijete na svijet? Muškarac ne može rađati. On to fiziološki nije u stanju.

– U tome i jest obmana. Kad je većini ljudi rečeno da je fiziološki proces najvažniji proces koji se odvija prilikom rođenja, na taj je način iz porođajnoga procesa udaljen veliki duh Oca Stvoritelja. Točnije, udaljen

je Bog Otac iz procesa porađanja. Njegova se odsutnost i odrazila na porođajnu bol, a potom i na ljudsku patnju.

– Objasni detaljnije kakva je uloga muškarca pri porodu? Zbog čega je njegovo uklanjanje jednako uklanjanju Boga? Zar muškarac, otac, treba porađati svoju ženu?

– Muškarac ne mora porađati ženu. Dosta je da bude prisutan pri porodu. Porađanje nije glavna predodređenost muškarca.

– Što je njegova najvažnija predodređenost?

– Da bismo to shvatili, evo što treba znati: tijelo se djeteta, začetoga od voljenoga muškarca, hrani u majčinoj utrobi. Tijelo se hrani u utrobi, ali majčina utroba nije najvažnija.

Plod će odgovoriti na majčino stanje i osjećaje, kako majke, tako podjednako i oca.

Razgovara li muž s trudnom ženom, plod u utrobi ne razumije riječi i ne shvaća u potpunosti njihovo značenje, ali jasno prepoznaje roditeljske osjećaje.

Ponesen nježnim osjećajima, muškarac katkada može pogladiti trbuh trudnice, približiti mu se uhom ne bi li poslušao dječje pokrete. Takav je dodir ugodan ženi. Čini se da plod u njezinoj utrobi to ne može fizički osjetiti, ali zato to osjeća na neizmjerno višoj razini.

Dijete osjeća kako se k njemu slijevaju osjećaji majke i oca. Ono ih prima radosno i ushićeno.

Na osjećajnoj razini plod prepoznaje misli. Očekuju li roditelji dijete ispunjeni ljubavlju i u slozi, misle li na njega, ono će se odmah nakon začeća naći u energetskome polju majke i oca i bit će mu ugodno.

Putem osjećaja majke i oca dijete osjeća prostor izvan majčine utrobe.”

 

VEDRUSKI POROĐAJ

“Majka i baka su pričale rotkinji o tome kakvi se u nje trebaju pojaviti simptomi i osjećaji prije samoga poroda. Tako je i Ljubomilina baka Ljubomili podrobno pričala o tome kako je ona rađala djecu.

Vedruska je žena uglavnom rađala kod kuće u drvenome koritu, koje je bilo poput naše kade, samo malo kraće i dublje. Korito je bilo prostrano, namijenjeno za porađanje. Potom se koristilo kao dječja kolijevka.

Korito se napunilo čistom izvorskom vodom i ugrijalo do tjelesne temperature. S bočne, vanjske strane kade bile su izbočine, u koje je žena umetala stopalo.

Krajevi su kade bili tako zaobljeni da se za njih moglo lijepo uhvatiti. Temperatura zraka u prostoriji se tada nije određivala uz pomoć toplomjera nego je trebala biti takvom da golo tijelo u normalnome

stanju ne osjeća ni toplinu ni hladnoću.

Kada se za rotkinju postavljala na pod i okretala se tako da je žena u njoj gledala u smjeru istoka.

Pokraj kade bi se postavila još jedna manja posuda za vodu. Na klupi pokraj kade bi ležala četiri glatka lanena ručnika, bez vezova I uzoraka.

U vrijeme izvođenja vedruskoga poroda, u sobi je sa ženom bio jedino njezin muž. U sobi nisu bile ni iskusne primalje, ni roditelji, ni bližnji.

Prije početka trudova, otac bi upalio već pripremljenu vatru na ulazu u imanje. Iz vatre bi se širio bijeli mirisni dim. Upravo se tu, pokraj vatre, okupljala uglavnom najbliža rodbina. Došla bi i iskusna primalja i često bi bio prisutan mudrac.

Roditelji rotkinje i njezina muža u zavežljajima bi i u košarama donosili hranu, napitke. Sjeli bi na klupu ispod nadstrešnice, koju je muž rotkinje podigao pokraj vatre. Prema vedruskim pravilima, nitko od njih nije imao pravo prijeći granicu imanja. Muž rotkinje nije isto tako smio biti s njima, pa ni razgovarati izdaleka.

Takvi postupci nisu bili plod praznovjerja nego su bili vrlo precizni i psihološki provjereni. Nitko i ništa nije smjelo prekinuti misao oca, to više rotkinje u očekivanju djeteta.

Prisutnost roditelja i iskusne primalje na ulazu u imanje, za mlade je roditelje ipak bilo umirujuće. U slučaju da se nešto izmaknulo kontroli ili da je bilo opasno, oni su uvijek mogli pomoći. To ipak nije bilo neophodno i dešavalo se vrlo rijetko.

Za vrijeme trudova, majka je stalno razgovarala s djetetom, hrabrila ga je, pomažući mu da bez bojazni dođe na novi svijet. Vedrusi su dobro znali koliko je važno mentalno i glasno razgovarati s djetetom koje se rađalo. U procesu rađanja su tako sudjelovali majka, dijete i otac.

Uz to, veoma je važno da se majka ne prestraši djeteta kad ga prvi put ugleda: njegova spljoštena nosića, boje kože nakon izlaska iz majčine utrobe i sl. Ona bi, naprotiv, trebala biti nježna i pokazivati oduševljenje.

Otac bi nakon poroda izvadio dijete iz vode. Odmah bi usisao sluz iz njegovih ustiju i nosa pa ga položio na majčin trbuh. Majka bi mu potom dala da joj sisa grudi. Na taj bi način mogla lakše otpasti posteljica. Otac bi je zatim metnuo u posebno pripremljenu posudu. Onda bi nožem što ga je dezinficirao na vatri prerezao pupčanu vrpcu i povezao je.

Potom bi otac metnuo dijete na ručnik. Oprao bi ga i umotao u drugi ručnik pa metnuo na krevet. Nakon toga bi oprao ženu vodom što je stajala pokraj kade. Obrisao bi je čistim ručnikom i poveo do kreveta gdje je ležalo dijete.

Otac bi dalje sisao ili istisnuo rukama iz grudiju ženino mlijeko pa njime poškropio laneno krevetno rublje. Njime bi pokrio ženu i dijete što joj je ležalo na trbuhu ili na grudima.

Otac bi zatim sjeo i šutke promatrao ženu. Žena bi po želji razgovarala s njim ili bi zaspala, no on je svejedno ostao s njom u sobi.

Nakon petnaestak bi minuta otac upalio ranije pripremljenu vatru. Vodu, preostalu nakon porođaja, i vodu kojom se umila žena, on bi izlio između dva drveta, što su bila posađena neposredno nakon začeća. Na tome bi se mjestu zakopala posteljica.

Rođaci, okupljeni na ulazu u imanje, po dimu iz cijevi znali bi da je porođaj bio uspješan. Nakon toga bi jedni drugima čestitali i gostili se hranom ili napicima što su ih bili sa sobom ponijeli, a zatim bi pošli

svatko svojoj kući.

Vedrusi su znali da je dijete još u majčinoj utrobi bilo svjesno roditeljskih misli i osjećaja. Nakon rođenja bi ono nastavilo biti dijelom roditeljske aure. Ukoliko se u sobi nalazio netko nepoznat, pa čak i rođaci, koji su mislili lijepo o djetetu, njihove osjećaje, maker i lijepe, dijete neće prepoznati i u njemu će oni izazvati budnost.”

 

JOŠ JEDNA RADOMIROVA BITKA

 

“Radomir i Ljubomila su godinama sretno živjeli. Na imanjima su već živjela djeca, unuci i praunuci. Ljubav Radomira i Ljubomile je trajala. Već prosijedi, još uvijek su se voljeli, no svake su godine bili sve sretniji.

Sjedokosi starac Radomir stajao je na izlazu svoga imanja. Promatrao je cestu što je vodila prema brežuljku i nestajala iza njega. Stazom su prije dva dana pošli u boj njegovi sinovi i unuci. Pošle su čak i maloljetne unuke.

Oni su pošli u boj protiv neobičnoga neprijatelja. Knez je doveo nekakve ljude u dugim crnim haljinama iz drugih zemalja, koje su zbog nekog razloga nazivali redovnicima. Ovi su redovnici izjavili seljanima da ne žive ispravno. Rekli su im da trebaju poništiti staru vjeru i obrede i početi se klanjati drugome bogu.

Knez sa svitom i vojskom je tako i natjerao ljude da se poklone. Čim je knez primio tuđu vjeru, ljudi u crnome su proglasili njegovu vlast bogomdanom.

S knezom su došli i vojnici. Imali su odjeću kneževih vojnika. Vojnici su redom napadali sela i tražili od njih novi odnos prema Bogu. Onoga tko se nije htio pokloniti njihovome Bogu, odrubili bi mu glavu, zapalili kuću i vrt.

Starješine roda su se okupljali na vijeću. Što su drugo mogli? Morali su pozvati i redovnike i kneževe, koji su im govorili o višemu dobru što će ga svima donijeti novi Bog, dovodeći tako ljude u zabludu nikome razumljivim učenjem. Starješine su se susreli s neviđenom pojavom. Kad bi protivnik napao selo, skupili bi se muškarci iz svih obitelji i brzo se organizirali u narodnu vojsku. Zajedničkim bi snagama istjerali neprijatelja sa svoje zemlje.

Tu je situacija bila nešto drukčija jer su redovnici u crnome propovijedali o ljubavi i poniznosti. Govorili su o dobru, o čarobnome rajskome životu svakoga tko se potčini novoj vjeri.

Starješine nisu odmah shvatili da se iza lijepih riječi kao iza štita skrivalo nešto, što nije imalo veze s Bogom.

Vedruski Bog nije progovarao mačem. Iza redovnika je bila snažna vojska. Stanovnici pojedinih sela su otišli u šumu. Drugi su pošli u boj. Neki su duboko razmišljali što učiniti.

Radomir je vidio kako su u zoru pošli s imanja njegovi unuci i sinovi sa susjednih imanja. Bili su se okupili u rano jutro pokraj Radomirova imanja kao da su se već ranije dogovorili.

“Naravno da su se dogovorili”, zaključio je Radomir. “Jer nije li uoči odlaska u boj njihov najstariji sin, sin prvijenac, rekao:

– Sutra odlazimo u boj. Učit ćemo kako ne propustiti neprijatelja na našu zemlju.”

Otišli su. Sunce je zalazilo. Bio je to drugi dan od njihova odlaska, a oni se nisu još vratili. Prosijedi je Radomir sve vrijeme gledao na cestu.

Najednom se na brežuljku pojavio konjanik. Jurio je što je moguće brže prema Radomirovu imanju. Prosijedi starac, poput Radomira, vješto je jahao odvažnoga rasnoga konja. Promatrajući iz prikrajka, Radomir je

u njemu prepoznao Argu, prijatelja iz djetinjstva.

Iznemogao starac je sišao s konja jecajući. Brzo je progovorio:

– Tko je još ostao na tvome imanju? Odgovori brzo!

– Ljubomila trči oko večere dok je mlađi praunuk stalno nešto propitkuje – smireno je odgovorio Radomir i dometnuo: – Čudno mi je, Arga, da me odmah pitaš a da me nisi ni pozdravio.

– Nemam vremena, žurim. Požuri i ti i pođi s dva konja, s Ljubomilom i praunukom i uzmi hrane za tri dana pa mi se odmah pridružite.

– Kamo ćemo poći?

– U šumu k “drevljanam”1. Imam tamo jednu dobru obitelj koja nam može pružiti utočište. Neprijatelji nas neće naći u dubini šume. Proći će godine i možda će se narod opametiti. Radomire, spasit ćeš praunuka i time ćeš spasiti rod.

– Arga, ja sam mislio da si mi pojurio pomoći. Imaš dva mača privezana za sedlo. Što će ti oni kad si pošao u šumu sakriti se od neprijatelja?

– Mačeve samo tako nosim. Nemam namjeru boriti se. Ima ih čitavo mnoštvo. Pobijedit će nas. Nema smisla samo tako umrijeti.

– Da, znam, Arga. Nisi se nikada ni protiv koga borio. Nisi čak sudjelovao ni u muškim borbama u vrijeme blagdana Maslenice.1

– Sada nije riječ o tome. Radomire, poznato ti je kao i meni da čovjek može vječno živjeti i da se duša može ponovno utjeloviti. No čovjek prije smrti ne smije misliti o smrti. Misao treba usmjeriti na prelijepu budućnost. Gdje se misao pojavi, tamo će se čovjek ponovno roditi.

– Arga, sve mi je to poznato. Zajedno smo učili kod mudraca.

– Radomire, onda bi se trebao prisjetiti i da bi mogao biti smrtno ranjen u boju pa tako nećeš moći uspjeti pomisliti na svoje buduće utjelovljenje.

– Sjećam se, Arga, ali ne mogu napustiti imanje. Ono je živo i neće shvatiti zašto njegov gospodar, njegov prijatelj, najednom izdaje ljubav i darovano mu prostranstvo i ostavlja ga na milost i nemilost neprijatelju.

– Živo je, neće shvatiti. Radomire, bio si uvijek osjećajan i takav si i ostao. Pa što se može, budi takvim.

Arga je brzo zakoraknuo naprijed pa nazad. Pogladio je konja po grivi pa ponovno prišao Radomiru. Dva su prosijeda starca stajala jedan nasuprot drugome i šutjela. Nitko neće saznati zašto su im kucala srca. Dva su prijatelja, prosijeda starca, možda mislila o puno toga. Arga je opet uznemireno progovorio prvi se obrativši Radomiru:

– Ostani, Radomire, ako si tako odlučio. Ali, ali … daj mi barem Ljubomilu, praunuka, konja pa neka se barem oni spase. Ti ostani kad se ne želiš odvojiti od svoga živoga prostranstva.

Radomir je pogledao prijatelja pa odgovorio:

– Arga, možeš sam porazgovarati s Ljubomilom. Znam da si je čitav život volio. Zato nisi mogao oženiti niti jednu drugu djevojku i stvoriti svoje imanje.

– Tko? Zar ja? Ja sam je volio? Kakva glupost! – Arga je najednom opet počeo hodati gore-dolje kao da sam sebe želi uvjeriti. – Ja sam umjetnik. Čitav sam život želio samo slikati i rezbariti kipove. Zašto bi mi trebala žena? Prijatelj sam ti i odlučio sam ti pomoći spasiti rod. Ljubomilu sam posve zaboravio.

– Arga, ti si veliki umjetnik. Radiš najbolje rezbarije. Tvoji kipovi ukrašavaju kuće u mnogim selima. Samo što ljudi znaju što likovi svih žena na tvojim slikama i kipovima obavezno podsjećaju na Ljubomilu.

– Slični? Pa što onda? Na slikama usavršavam jedno lice.

– Arga, čitav si život brižljivo skrivao svoju ljubav. Skrivaš je još uvijek. Bio sam pokraj bora što je sam stajao nakraju šume. Znam da si tamo rado sjedio i izrezivao iz drveta svoje kipove. Tamo sam nedavno pronašao tvoje skrovište, u kojemu je skriven tvoj nedovršeni rad. Na njemu ljepotica kroti neobuzdana konja. To je mogla jedino Ljubomila, što oboje znamo.

– Volio ili ne volio, crtao sam, rezbario. Shvati, molim te, sada nije stvar u tome – zastavši, Arga je poviknuo, gotovo kriknuo:

– Radomire! Radomire, svi su ti sinovi i unuci poginuli u boju! – Radomir je smireno, šutke promatrao Argu. – Spašavaj se! – nastavio je Arga. – Vidio sam ih prije boja. Pokušao sam ih odvratiti od neravnopravnoga

boja. Tvoj stariji sin prvijenac je poput tebe, tvoja preslika …

– Arga, prijeđi na stvar. Što je odgovorio stariji sin? – Radomir je upitao prijatelja iz djetinjstva skrivajući nemir.

– On je rekao: – Idemo u boj. Crne ćemo redovnike zadržati barem na sat-dva. – Zašto biste poginuli? Što će vam ta dva sata? – upitao sam tvoga sina. – Tako je na vijećanju odlučila naša obitelj – odgovorio je tvoj stariji sin, Radomire. Rekao je: – Neka se produži barem za dva sata sretan život naših roditelja, Radomira i Ljubomile!

Oni su zajedno s djecom iz susjednih sela, cijeli dan zaustavljali brojnije vojnike, crne redovnike. Redovnici su potom sasjekli svu djecu. Vratili su se u svoje skrovište, a ujutro se spremaju poći na tvoje imanje.

Radomir je šutke slušao prijatelja. Arga je nastavio uzbuđeno.

– Pojurio sam vam upomoć ne biste li spasili svoj rod. Znaš i sam, kao što i ja znam, da se možeš ponovno utjeloviti na Zemlji. Sigurnije je ipak utjeloviti se u srodnome tijelu. Jedan vam praunuk može produžiti rod. Daj mi Ljubomilu i praunuka pa ću …

Arga je najednom zastao i zašutio pa pogledao mimo Radomira. Radomir se okrenuo u smjeru njegova pogleda. Iza njega je stajala oslonjena o drvo Ljubomila. Suze su joj se slijevale licem, a ruka joj je

podrhtavala na grudima.

– Jesi li čula što je rekao Arga? – upitao ju je Radomir.

– Jesam – drhtavim je glasom odgovorila Ljubomila.

– Pa zašto plačeš, Ljubomila? – prišao joj je Radomir pa joj gladio kosu i poljubio ruku. – Djeca su dala svoj život za naš sretan dan. Ne bi bilo lijepo da ga provedemo tužni.

– Ne bi – odgovorila je plačući Ljubomila.

– Pametna si, ženo moja. Spoznala si mudrost bolje od drugih učeći kod mudraca. Razmisli kako ostatak dana, noć i jutro provesti u veselju.

– Razmislit ću. Da ne bismo rastužili djecu, pođimo do našega prostranstva Ljubavi. Pođimo k praunučiću kojega treba nahraniti.

Uzevši se za ruke, Ljubomila i Radomir su pošli do ulaza na svoje imanje na rodnoj zemlji.

Arga je sjeo na sedlo pa poviknuo za njima:

– Glupi ste. Previše ste osjećajni i nepromišljeni. Spašavajte se! Ne smijete se upustiti ni sa kim u boj. Ranjeni možda nećete uspjeti poslati u prostranstvo misao o svome utjelovljenju. Ja, evo, hitam ne

bih li se spasio. To možete i vi.

Radomir što je stajao na ulazu u imanje okrenuo se prema svome prosijedome prijatelju:

– Spašavaj se bez nas, Arga! Hitaj u šumsko skrovište! Mi imamo drugi put spasa.

Arga je požurio konja. Konj se propeo pa munjevito odjurio put šume.”

VRATIT ĆE SE ONI SA ZVIJEZDA PONOVNO

NA ZEMLJU

“Ljubomila i Radomir su pošli prema kući gdje ih je očekivao njihov praunuk Nikodim. Ljubomila je rekla:

– Radomire, trebali bismo s našim djetetom sada povesti igru života.

– Kakva je to igra? Za nju nisam čuo – odgovorio je Radomir.

– Nisam ni ja u njoj nikada sudjelovala. No slušala sam u djetinjstvu kako o njoj govore dva stara mudraca. Igra se sastojala u tome da je jedan mudrac prolazio s djetetom u igri sve odsječke u životu, dok se drugi u mislima najbrže moguće detaljno prisjećao svega što je znao o životu. To je djetetu mentalno prenosio. Ako je pripovjedačeva misao bila uvjerljiva, dijete bi upamtilo priču na podsvjesnoj razini. Dijete je odrastajući moglo doznati mnogo toga o životu.

– Ljubomila, što misliš, tko će se igrati s unukom?

– Ti, Radomire. Ja ću mentalno pričati priču.

– Ali kako ćeš uspjeti za samo sat vremena izreći sve mudro o životu? Nakon sat vremena trebamo uspavati praunuka Nikodimku.

– Nastojat ću u tome uspjeti. Započni igru. Pljeskom ruku bilježi odsječke u životu.

Ususret im je pošao četverogodišnji Nikodim raširenih ruku. Radomir ga je uhvatio pa bacio u zrak. Vratio ga je na zemlju i rekao:

– Nedavno sam saznao za zanimljivu igru. Želiš li je igrati?

– Hoću – odgovorio je Nikodim. Ali kako se ona igra?

– Reći ću nešto o nečemu iz života, a ti to pokušaj pokazati bez riječi, nekim činom ili pokretom. Baka će te za to vrijeme promatrati.

– Kako zanimljivo? – poskočio je od radosti Nikodim. – Idemo se odmah igrati.

– Idemo – pljesnuo je rukama Radomir pa nastavio: – Rodio sedječak Nikodim. Bio je još sasvim malo dijete.

Dijete je na to brzo leglo na zemlju, raširilo ruke i sagnulo koljena: – Aaa, aaa … – progovorilo je dijete predstavljajući sliku.

Radomir je zapljesnuo rukama pa nastavio:

– Dijete će sada ustati.

Nikodim je odmah stao na noge. Zakoraknuo je kao da prvi put korača pa se zagegao i spustio na sve četiri. Otpuzao je metar daleko pa ustao i uvjereno zakoraknuo.

Ponovo se začuo pljesak. Radomir je rekao:

– Dječaku je bilo sve zanimljivo u životu: promatrao je kukce, travu, želio je shvatiti kako rastu jabuke, zašto izlazi Sunce i zašto mu je u svemu tome tako lijepo i ljeti i zimi.

Mali se Nikodim sagnuo pa promotrio kukce u travi. Gledao bi nebo i skakao od radosti. Zatim je iznenada potrčao prema djedu. Obgrlio ga je za noge pa pojurio do bake što je sjedila u travi. Uhvatio ju je za vrat i priljubio joj se licem pa je poljubio.

Radomir je pljesnuo rukama pa rekao:

– Desilo se da su svi otišli sa svojih imanja. Nisu otišli putem nego neizvjesno kamo. Možda su poput ptica krenuli put zvijezda. Neprijatelj je pošao na imanje na kojemu je ostao sam dječak. Pošao je paliti kuće i sjeći vrtove.

Mali je Nikodim slušao strašnu djedovu priču. Nepomično je stajao ne prikazavši niti jednu sliku. Zatim je rekao:

– Ne sviđa mi se takva igra. To se u životu ne može dogoditi.

– Da, ne može. Ali to je igra – odgovorio je praunuku Radomir.

– Ali ja u njoj neću sudjelovati – udario je praunuk nogom pa

poviknuo: – Neću!

– Ja ću je odigrati – ustavši iz trave odgovorila je Ljubomila. – Ugledavši neprijatelje, dječak je dozvao medvjeda s kojim se igrao kad je još bio posve mali. Uhvatio je medvjeda za zatiljak, kao što je i naučio. Grčevito se uhvatio za medvjeđe krzno pa na medvjedu pojurio u šumu.

Odgovorivši praunuku, Ljubomila je poviknula pa se okrenula prema šumici u kojoj su bile domaće životinje:

– Hej, mrki, dođi ovamo! – Hajde, brže!

Iz šumarka je iskočio medvjed pa potrčao skokom prema Ljubomili. Kad joj se približio, Ljubomila ga je pogladila po njušci i nešto mu prišapnula. Potapšala ga je po vratu pa se uhvatila za krzno i skočila na medvjeda.

– Hej, hej! – poviknula je Ljubomila medvjedu.

Medvjed je potrčao iz sve snage napravivši krug. Ljubomila ga je zaustavila.

– Zašto je Nikodim pojurio u šumu na medvjedu a ne na konju? – upitao je Radomir.

Ljubomila je odgovorila:

– Konj može brže trčati poljem od medvjeda, no u šumi je bespomoćan. Medvjed će u šumi naći hranu i sklonište. U šumi će on biti najbolji čuvar. Eto tako. Nastavite igru.

Medvjed je pojurio u šumu. Sklonio je dijete od neprijatelja. Štitio je dijete dok nije poraslo.

Kad je ono poraslo, ugledalo je jednom djevojku u šumi kako na čistini bere bobičaste plodove. Svidjeli su se jedno drugome. Vjenčali su se. Našli su mjesto na zemlji, zaklonjeno od očiju neprijatelja. Podigli su imanje i imali djecu. Vratili su im se bližnji, koji su nekada davno odletjeli put zvijezda.

Uspavljujući se, Nikodimka je mislio na igru koja mu se nije svidjela.

Za to su vrijeme Ljubomila i Radomir šetali imanjem na rodnoj zemlji i prisjećali se života proživljenoga u sreći.

Ljubomila se smiješila dječji razdragano dok je Radomir pokušao predstaviti njezin lik kad je kao djevojčica sjedila u travi.

– Sjećaš li se? Sjećaš li se kad si vikala da sam nevaljalac kad sam ti podigao haljinu? Obrisao sam ti njome suze, a ti si pričala o tome kako si obeščašćena?

– Da, svega se sjećam – odgovorila mu je smiješeći se žena. – Baš sam pomislila da si mi mogao obrisati suze krajem svoje košulje.

– Bio sam pametan dječak pa sam se dosjetio da ne trebam prljati košulju kad ionako trebam oprati haljinu.

– Da, pametan dječak. No haljinu si mi ipak podigao, nevaljalče. Pogledaj kako je na našemu brdu gdje smo se vjenčali naraslo cvijeće. Kako je samo cedar veličanstven? Bio je posve mali kad smo ga posadili na vjenčani dan.

Ljubomila je obuhvatila deblo drveta pa se na njega naslonila. Šutke je tamo stajala. Zaljubljeni je Radomir obgrlio Ljubomilu pa rekao:

– Gdje ćemo danas spavati? Ovdje ili u kući?

– Kako budeš htio, dragi.

 

***

Ujutro je oko pedesetak vojnika ušlo na imanje. Među njima su bila i dva redovnika u crnoj odjeći. Vojnici su ugledali starca pokraj cedra. Starica ja stajala pokraj njega privinuta leđima. Oboje su imali dva mača u ruci.

– Evo, gledajte – poviknuo je stariji redovnik vojnicima. – Pogledajte bezbožnike. Od njih su se rađala djeca. Nemojte ih strijelom nego ih sasijecite mačem.

Dva su vojnika prišla starcima s različitih strana. Podignuli su mačeve. Pokušali su ih udariti, ali je Radomir vojniku odbio mačem oružje, a i Ljubomila je odbila napad. Starci su odbili drugi pa treći napad. Tada su na svakoga od staraca krenula po dva vojnika. Radomir je imao dva mača. Njima je munjevito odbio napad dvojice vojnika a da im nije prolio krv.

Starica Ljubomila je s osmijehom odbijala napade.

– Svi se maknite! – poviknuo je stariji redovnik. – Pomaže im nečista sila. Svi se maknite! Strijeljajte ih lukom!

Otišli su vojnici s mačevima. Preostali su pripremili lukove. Čim su nategnuli lukove, prosijedi su starci iznenada bacili mačeve pa se okrenuli jedno drugome i zagrlili. Radomir je nešto šaptao Ljubomili, a ona mu je uz osmijeh odgovarala.

– Što čekate! Pustite strijele! – vrisnuo je redovnik. – To su bezbožnici! Vi ste Bogom poslani! Pustite strijele ili ću vas prokleti!

Jedna je strijela probola Ljubomilu, a dvije Radomira. Starci su i dalje stajali zagrljeni kao da ne osjećaju bol.

Letjele su strijele. Po zemlji se slijevala krv. Ljubomila i Radomir su polako padali, a možda su i pošli putem zvijezda. Gledajući njihova lica dok su ležali na zemlji, stariji redovnik, svećenikov poslanik je u sebi govorio: “Oni nisu mislili na smrt prije negoli će umrijeti. Mislili su na život. Lice im nije odavalo ni strah ni tugu. Što učiniti da spriječimo njihovo ponovno utjelovljenje?” Mislio je uzrujano, pun straha.

Najednom se iza leđa redovnika začulo uzbu|eno mrmljanje. Redovnik se okrenuo i ugledao kako pod jabukom leži šestero mrtvih vojnika. Svaki je od njih držao u ruci zagriženu jabuku. Redovnik je shvatio što se dogodilo. Poslanik je znao vrhovnoga svećenika: vedruski vrtovi daju prelijepe plodove, ali ih se može jesti samo kad ih njima ugosti vlasnik vrta. Vedrusi su razgovarali s drvećem, cvijećem poput živih bića, a oni su im odgovorili ljubavlju. Nakon što je drveće i cvijeće ugledalo kako su došljaci postupili s ljudima koji su njima darovali ljubav, jabukovo je drvo povuklo drukčiji sok iz zemlje pa potjeralo prema plodovima

najjači otrov.

– Ne dirajte! Nemojte ništa jesti! – poviknuo je redovnik. – Govorio sam vam da je to đavolje pleme, a da je mjesto ovdje nečisto. Sasijecite sve! – naređujem uime Svevišnjega!

– Pogledajte! – poviknuo je jedan od vojnika. – Eno, tamo pogledajte! – pokazao je rukom prema izlazu s imanja.

Svi su se okrenuli i ugledali medvjeda nakraju vrta kako brzim koracima juri prema izlazu s imanja. Uhvativši se za njegovo krzno, na njemu je ležalo dijete. Medvjed je istrčao s imanja pa pojurio prema šumi.

– Stignite ga, stignite ga! – vrisnuo je redovnik. – Ne vraćajte se dok ne sasiječete gada!

Redovnik je znao uspije li se spasiti barem jedan predstavnik vedruskoga roda, cijeli će se njihov rod ponovno utjeloviti na Zemlji. Nije o tome rekao vojnicima. Govorio im je o Božjoj volji:

– Stignite ih! Bog je rekao da maknemo svu nečist sa Zemlje! Vidite li kako je tu nečisto?

Zapovjednik odreda je naredio desetini vojnika da uđu u trag medvjeda, da ga stignu i ubiju dijete.

Vojnici su skočili na konje pa pošli u galopu za medvjedom.

Medvjed je jurio brzo poskakujući u smjeru šume. Nije ipak mogao tako dugo izdržati. Konji su mu se približavali galopirajući. Sve je manja bila udaljenost između medvjeda i konjanika. Preostalo je još sto metara do šume kad je jedan od konjanika sustigao medvjeda. Jurio je pokraj njega. Podigao je mač da sasiječe dijete. No medvjed se iznenada podigao na zadnje šape i primio udarac. Konj se s konjanikom

pomaknuo ustranu pa se propeo. Ranjeni se medvjed opet dao u smjeru šume. Ostalo mu je još samo pedesetak metara do šume, no odred konjanika samo što ga nije sustigao. Konjanici su bili spremni

potegnuti mačeve.

Vojnici su najednom ugledali kako im se iz smjera šume približava konjanik na brzome konju prepriječivši im put. Prosijedi je starac sjedio samouvjereno u sedlu. Prosijede su mu vlasi na glavi i bradi lepršale na vjetru. Starac je držao dva mača tjerajući nogama konja:

– Hej, hej! – povikivao je starac ubrzavajući nevjerojatno brzoga konja.

– On je spreman poći s nama u boj! – Pripremite se za boj s poludjelim starcem! – poviknuo je načelnik odreda.

– Ali on je jedan, a nas je deset. Uz to je i starac. Čega se bojati? – rekao je vojnik. – Nastavite potjeru!

– Jest, jedan je, ali je Vedrus. Spremi se u boj ne bojiš li se!

Starčev se konj dao na odred pa pojurio uokolo njega. Starac je mačem izbio oružje krajnjih vojnika. Uspio je odrezati kolan1 na dva konja kadli je strijela pogodila njegova čudesna konja.

Starac nije odjurio na ranjenome konju prema šumi nego je jahao pored šume natjeravši potjeru da krene za njim. Konj je posrnuo nakraj šume pokraj bora što je tamo sam stajao. Starac je skočio na zemlju pa potrčao do bora. Počeo je nešto tražiti u travi. Odred ga je sustigao.

Drvena je borova figura zadobila sedam strijela u prsa, a osma je probila starčeva prsa. Bio je to Arga, Vedrus. Ležao je na travi, ali nije jecao. Krvario je iz prsa. Drvena borova figurica nije mogla plakati.

Griješna je Argina misao poletjela u visine:

“Neću misliti o ponovnome rođenju,

Dat ću im svoju misao radi stvaranja.

Dat ću je za njihovu sreću i nadahnuće.

Rađajte se, susrećite se, vječno živite,

Radomire, Ljubomila, vaš sam prijatelj, nisam vam neprijatelj.”

Na travi je ležao nemoćan Vedrus. Nije jecao. Iako nemoćan uspio je približiti grudima figuricu svoje drage.

“Neka bude dobro!” – uspio je prošaptati kao u bunilu. Zaplakao je drveni bor. Niz deblo mu je potekla neobična smola.

Vedrus je najednom otvorio oči. Pogled mu je bio jasan. S teškoćom je odsječeno progovorio:

– Ne žalosti se, boru. Tu je sve besmisleno. Misao će mi prohujati pored godina mraka. Ponovno će doći doba svjetla. Svim će zemaljskim božicama moja misao došapnuti ujutro: “Neka bude dobro!”

Vojnici nisu uspjeli dostići medvjeda i dijete. Pokušali su poći u šumu, ali im se šuma pokazala neprijateljskom. Konji su se uspavali. Izgubili su stazu. Vojnici su se vratili i rekli redovniku da je dijete

ubijeno.

***

Prošlo je nekoliko godina. Ljudi su pošli u šumu brati gljive. Pričali su da su u šumi vidjeli dječaka od devet ili nešto više godina. On ih je promatrao iz grmlja. Bojao im se prići. S dječakom je uvijek

bio stari šepavi medvjed.

Prošlo je neko vrijeme kad su se u šumi izgubila dva dječaka. Bili su prestrašeni ugledavi mladića kako im ide ususret. Mladić ih je dozvao da pođu za njim pa ih je poveo prema kraju šume, do ceste što je vodila u selo. Mladić se onda uputio u svoje šumsko skrovište.

Ljudi se više nisu bojali mladića iz šume. Kad se on nakon godinu dana pojavio pred djevojkama što su na čistini brale plodove, one ga se nisu preplašile i nisu od njega pobjegle.

Mladić je bio stasit, plavih očiju. Odjeća mu je bila spletena od trava. Stajao je na kraju čistine. Zbog nekog se razloga zagledao u djevojku Praskovju. Mladić nije skidao pogled s djevojke. Svi su prestali

brati plodove i usmjerili su pogled prema mladiću. Mladić je pošao veoma sporim korakom prema skupini djevojaka. Nije ih htio prestrašiti. Shvativši da one od njega ne bježe od straha, prišao je mladoj Praskovji i

stao nasuprot. Poravnao si je kosu pa zastajkujući progovorio:

– S tobom bih, prelijepa Božice, mogao stvoriti prostranstvo Ljubavi vječno.

Praskovja nije shvatila mladićeve riječi. Ipak se zarumenila pa mu odgovorila:

– Gdje živiš? Priča se da živiš sam u šumi.

– Na Zemlji sam ja još uvijek sam – odgovorio je mladić.

– Sâm? Gdje su ti roditelji? Čovjek ne može biti bez roda.

– Živi su mi majka i otac, starija braća, sestre. I djed moj Radomir i Ljubomila, moja baka.

– Pa gdje su oni? Jesu li i oni u šumi?

– Oni su poletjeli put zvijezda. Vratit će se na Zemlju kad si nađem zaručnicu. Stvorit ću prostranstvo Ljubavi, gdje će se roditi naša djeca.

– Pa kako ćeš si u šumi naći zaručnicu?

– Neću je tražiti jer sam je već našao.

– Tko je ona?

– Ti, djevojko, što najljepša si od svih. Molim te, pođi sa mnom u moje prostranstvo, koje sam već počeo stvarati. Sagradit ću kuću. Treba mi samo alat. Kolibu sam sagradio bez alata. Gledao sam izdaleka kako to ljudi rade.

Djevojke su šaputale između sebe, smijale se odvažno mladiću.

Praskovja je pošla k djevojkama ne odgovorivši na mladićev prijedlog.

Mladić je ostao na mjestu. Pogledao je prema nebu pa razmaknuo ruke kao da se nekome želi ispričati. Zatim je polako pošao sa čistine.

Djevojke su zašutjele. Praskovja je pratila pogledom mladića da bi mu se najednom obratila glasno i uvjereno:

– Čekaj me tu sutra. Uzet ću očev alat u miraz.

Mladić se na to brzo okrenuo pa potrčao prema Praskovji.

Djevojke su vidjele kako se osmjehuje. Sve su se zarumenile. Osmijeh je mladićev bio čudesan, a oči blistave.

– Kako li je lijep? Šteta što nije pozvao mene – progovorila je jedna šapćući.

– Pošla bih i ja s njim – dometnula je na to druga.

Mladić je pričao Praskovji nikoga ne videći:

– Nemoj uzimati ocu alat. To nije lijepo.

– Šalila sam se. Otac će mi ionako sve dati.

Otada više nitko nije vidio mladića iz šume i Praskovju što je s njim otišla u nepoznato.”

 

I U KAOSU IMA SMISLA

“Prolazile su godine na Zemlji. Prolazio je drukčiji život. Nestala je visoka vedruska civilizacija, njezina tradicija, obredi i kultura, koja je postojala desetke tisuća godina, a njezino je mjesto zauzelo kaotično barbarsko društveno uređenje. Njegov je početak u našoj državi obilježila kneževska Rusija. Započelo je robovlasničko uređenje i ono još uvijek traje.

– Nije li na drugim mjestima na Zemlji već bila uništena vedruska civilizacija? Anastazija, sjećam se da si rekla da su Vedrusi živjeli na području današnje Njemačke, Engleske, Poljske i Pribaltičkih zemalja.

– Jesam, rekla sam. To je bio jedan narod, jedan jezik i jedna kultura. Vladimire, pogledaš li pažljivije, vidjet ćeš da su svi ti ljudi slični, neovisno o tome što su se više od dva tisućljeća miješali s Azijatima.

– Ali, Anastazija, zašto, zašto se to dogodilo? Rekla si da je to bila visoka civilizacija i kultura, a uništena je u samo jednome, dva pokušaja mačem, vatrom i strijelom.

– Vladimire, ona nije uništena. Ta riječ tu ne pristaje. Sve dok barem u devetero ljudi na Zemlji postoji želja za stjecanjem uvida u Božansku stvarnost na Zemlji, vedruska je civilizacija živa. Ne samo da ih je devet nego ih je stotine tisuća. Oni sve više otkrivaju istinu u sebi i mijenjaju način života. Uskoro će ih biti milijuni, no prije toga ovih stotinu tisuća trebaju potražiti sami u sebi odgonetku i shvatiti zašto se desila katastrofa.

– Što ako oni ne shvate? Evo, na internetu, na našoj stranici, mnogo ljudi već nekoliko godina pokušavaju odrediti kakvu je čovječanstvo dopustilo pogrešku u razdoblju u kojemu su se mislima stvarale slike. Tamo je i odjeljak pod istim nazivom: “pogreška razdoblja u kojemu su se mislima stvarale slike.” No ljudi tu pogrešku još uvijek nisu odredili.

Ima različitih inačica. Ali nema odgovora. Možda ga neće biti ni nakon tisuću godina. A možda ljudi neće uopće moći odrediti tu pogrešku.

– Moći će. Možda nakon jednoga dana, a možda i nakon pet do devet godina. Oni će je pronaći.

– Zašto si tako uvjerena?

– Vladimire, razmisli sam. O njoj se do nedavno nije uopće govorilo i nije čak bilo ni pokušaja da se razmišlja u tome smjeru. Sam si mi rekao da tu tajnu sada mnogi pokušavaju odgonetnuti. Misao im radi.

Ona će proklijati poput zrna koje će se okrenuti svjetlu.

– Možda jednom i hoće. Ljudi su uglavnom zaokupljeni svakodnevnim poslovima. Ti i tvoji djedovi imate puno više vremena za razmišljanje. Uz to raspolažete i s više obavijesti o prošlosti, a imate i svoje mišljenje. Zašto ih ne biste podijelili i rekli drugima?

– Vladimire, želiš reći da isključim misao čovjeka.

– Zašto bih to želio? Isprićaš li o tome, zašto bi time isključila misao čovjeka?

– Kad svi koji mislima nastoje odgonetnuti zagonetku, ono što čuju prime kao istinu, time će odmah zaustaviti svoju misao.

Zatim će još toga htjeti čuti. Bit će toga napretek. Tako je i danas. Ljudima se stalno govori što je dobro jesti i piti, kako se odijevati, gdje se najbolje odmoriti, kako živjeti, gdje potražiti Boga. Što imamo? Život je sve gori. Bog je stvorio Svemir uz pomoć misli i čovjeku je darovao misao. Netko tu misao stalno pokušava zaustaviti.

– Znači da ti znaš odgonetku, ali je ne želiš reći?

– Ne znam, pretpostavljam.

– Pa, na primjer, reci što naslućuješ.

– Možda je bilo potrebno razdoblje kaosa i pogrešaka da ih čovječanstvo upamti i više ne ponovi. Slično se dešava u povijesti kad je čovjek pred nekim velikim otkrićem, otkrićem svemirskih razmjera.

– Lijepa pretpostavka. Ulijeva nadu.

Anastazija, vrlo je tužno završila tvoja priča o vedruskoj obitelji, Ljubomili i Radomiru. To ne podsjeća na tvoj stalni optimizam.

– Vladimire, zašto misliš da je priča završila? Život se nastavlja, što znači da ni jednu priču o životu ne treba smatrati završenom.

– Prisjećam se kako je praunuk Nikodim otišao s Praskovjom da nastavi rod. No ipak mi je žao ljudi poput Radomira, Ljubomile i drugih. Nemoguće je nastaviti njihovu priču. Može se jedino govoriti o produžetku roda. Anastazija, možeš li još nešto reći? Reci, molim te.

– Dobro. Ispričat ću o događajima iz skorašnje budućnosti.”

SUSRET NAKON MNOGO TISUĆLJEĆA

“Jednom je na bračni susret došla djevojka Ljuba. Bilo joj je dvadeset i pet godina. Imala je jednostavnu suknju, dugačku do nešto ispod koljena i lanenu vezenu bluzu. Na leđima je imala neveliku torbu. Nije bila jako dotjerana.

Djevojka je išla ulicom u nadi da će naći privatan smještaj. Sve su sobe u hotelima i privatnome smještaju već bile ranije rezervirane za bračni susret. Djevojka nije imala novaca da može platiti skupu hotelsku sobu. Zato je i tražila jeftiniji smještaj. U vrijeme bračnih susreta nije bilo tako lako naći privatan smještaj.

Ne nadajući se previše, Ljuba se obratila ženi na vratima privatne kuće:

– Dobar dan! Molim Vas, imate li slobodno mjesto u svojoj kući? Trebao bi mi jeftiniji smještaj.

Žena je odgovorila:

– Djevojko, uzalud tražiš. Sve je odavno zauzeto. Gosti se ranije dogovaraju za smještaj preko agencije. Ne troši uzalud vrijeme. Pođi bolje na kolodvor, jer ni tamo neće biti mjesta ni za sjesti.

– Hvala Vam na savjetu. Tako ću vjerojatno i učiniti – odgovorila je Ljuba pa pošla prema kolodvoru.

– Čekaj, djevojko! – Dođi! – dozvala ju je žena pa se Ljuba vratila.

– Eto, pokušaj pokucati ili pozvoniti na vrata četvrte kuće od moje. Tamo je na vratima zvono. Pritisni zvono. Možda iziđe stara žena, slična babarogi. Ona je Grkinja. Ima malo savinuti nos. Muž mi kaže da su mlade Grkinje lijepe, a stare su poput vještica. Djevojko, zamoli je za smještaj. Dok joj je muž bio živ, ona je puštala mnogo ljudi. No ne pušta nikoga već treću godinu otkako je umro. Pođi i zamoli je, možda te i pusti.

– Hvala Vam, pokušat ću – rekla je Ljuba. Pošla je prema kući kojujoj je žena pokazala. Pozvonila je jednom pa zatim pokucala na vrata,ali nitko nije izišao. Nakon desetak minuta začula se škripa vrata. Izkuće je izišla pogrbljena starica. Pošla je uzdišući prema vratimaobavijenima vinovom lozom. Otvorila je vrata i ne pozdravivši se progovorila:

– Djevojko, što udaraš na vrata? – upitala je nezadovoljno.

– Željela bih Vas zamoliti za noćenje. Posavjetovala me je dobra žena, Vaša susjeda.

– Ona nije dobra. Htjela te ismijati. Već odavno nikoga ne puštam.

– Znam, rekla mi je. Ali cijeli dan tražim i nisam si našla prenoćište. Tako sam i pošla k Vama pa možda mi se posreći.

– Odlučila si, pa ako ti se posreći. Nećeš imati sreće kod mene. Vi ste tu svi došli radi sreće. Nisi li i ti poput svih stigla da bi potražila zaručnika?

– Želim susresti zaručnika. Molim, oprostite na smetnji. Idem na kolodvor pa ću tamo prenoćiti.

Kišica je počela rominjati pa je starica promrmljala:

– Kakva nevolja s djevojkama! Kakva nevolja! Kiši. Dobro, smjestit ću te pod nadstrešnicu u vrtu. Tamo je viseća mreža, klupa, čavli za vješanje odjeće. Za noć ćeš mi platiti petsto rubalja.

– Petsto? – začudila se Ljuba.

– Koliko si mislila? Nisi li valjda došla u posjet rodbini?

– Pristajem za petsto. Jednostavno sam tu htjela ostati deset dana. Ali ništa zato, ostat ću pet. Pristajem na Vaše uvjete, bako.

– Pođimo. Pogledaj gdje ćeš spavati. Plati mi unaprijed.

Prošlo je pet dana. Ljuba je ujutro stala uredno spremati svoje jednostavne stvari u torbu. Uzdišući, poduprta o štap, prišla joj je starica.

– Djevojko, spremaš se? Odlaziš?

– Da, bako, prošlo je pet dana.

– Prošlo je. Jesi li kupila kartu? – upitala ju je starica pa sjela na klupu. – Da, odmah sam kupila povratnu kartu. Karta će važiti za pet dana. Možda je uspijem zamijeniti za danas ili sutra.

– Nećeš zamijeniti. Pogledaj koliko je stiglo naroda. Evo, djevojko, ostani još pet dana dok ne budeš morala poći natrag.

– Ne mogu ostati. Nemam čime platiti.

– Nemaš li čime, nemoj platiti, ostani.

– Hvala, bako.

– Hvala mi kažeš, ali nema smisla da ostaneš.

– Zašto?

– Promatrala sam te. Tako se danas ne traži mladoženja. Zašto ustaješ ujutro, zašto? Mladoženje još spavaju u zoru. Ideš rano spavati. Čim počnu večernji izlasci, ti na spavanje. Mladoženje su vani do ponoći. Ti si već u deset u krevetu. Odjevena si poput redovnice. Uopće se ne mažeš. Tako se danas ne traži mladoženja.

– Bako, pripremam tijelo za susret sa zaručnikom. Zato se I nastojim držati reda. Ne mažem se da bi me on mogao prepoznati.

– Prepoznati te? Djevojko, čudno razmišljaš.

– Mama mi isto kaže. Ali si ne mogu pomoći. Često sanjam kako me on traži po cijelome svijetu i ne može me naći.

– Sanjaš? Jesi li i tu sanjala?

– Da, dvaput. Jednom je to bio san u kojemu sam se vidjela kako šećem u velikome vrtu. Bio je i on tamo, ali se nismo nikako mogli približiti. Učinilo mi se da mu čujem glas. Stalno me dozivao: “Gdje si? Gdje si?”

– Čula si glas? Djevojko, sigurno bi trebala poći liječniku. Zar si si napunila glavu o zaručniku? Čak i glasove čuješ?

– Znam sanjati da smo mi nekada davno zajedno živjeli. Imali smo i djecu, unuke.

– Živjeli ste zajedno i imali djecu? Djevojko, zar ga možeš i opisati?

– Mogu. Viši je od mene za pola glave. Ima svjetlosmeđu kosu, kestenjaste oči, lijep osmijeh, malo razmaknute zube, dostojanstven hod.

– Razmaknute zube, dostojanstven hod? Što ako ti priđe drugi?

– Prilazili su mi. Mama se svaki put ljuti. Kaže da ću zbog svojih snova ostati neudata.

– Ostati neudata? Naravno! Kad tako sanjaš, nećeš naći mladoženju. Djevojko, znaš li što ću ti reći. Uzmi večeras moj rubac s cvjetnim uzorkom. Prebaci ga preko ramena i sveži tako da izgleda moderno. Prošeći se potom na obali.

– Bako, hvala na brizi. Ne smijem imati šal preko bluze. Na bluzi je ukras koji sam sama izvezla. Vidjela sam ga u snu. Kao da sam već imala bluzu s takvim ukrasom i šetala sa svojim zaručnikom u vrtu.

– Bluzu s ukrasom? Šetala? Pa, djevojko, … Bog ti je sudac. U kući na stolu je mlijeko. Ispekla sam pogače. Uzmi ih. Ja idem do susjeda.

Starica je pošla zapomažući. Mumljala je: “Pustila sam je, a stara sam. Ma glupa sam. Pustila sam je pa neka se sada brinem zbog nje. Idem pa ću nagovoriti susjedova sina da se udvara djevojci. Neka joj se

udvara. Jedino što je on crnokos, a ona bi jednoga svjetlosmeđe kose razmaknutih zubi. Nema takvoga u susjeda. Stara sam, a ipak sam je pustila.”

Ljuba se ujutro prošetala nevelikim parkom. Za objed je kupila pirog1 s krumpirom. Prošla je pokraj restorana, iz kojega je izišla skupina muškaraca. Oni su se smijali i veselo razgovarali na stranome jeziku. Ugledavši Ljubu, obratili su joj se na svome jeziku, no Ljuba nije razumjela strane riječi pa je prošla mimo njih. Muškarci su na to počeli razgovarati s drugim djevojkama.

Ne okrenuvši se, Ljuba je najednom osjetila kako se netko izdvojio iz skupine veselih stranaca pa pošao za njom. Ljuba je točno mogla osjetiti da je to upravo on pošao za njom. Nije usporila, no mogla mu je čak i korake izbrojiti. Zbog nekog joj je razloga počelo udarati srce. Osjetila mu je dah, da bi na to stranac iza nje progovorio na nerazumljivome jeziku:

– Mit dir, die wunderschöne Göttin, dürfte ich den ewigen Raum der Liebe schaffen. (S tobom bih, prelijepa Božice, mogao stvoriti prostranstvo Ljubavi vječno. – prev. s njemačkoga).

Ljuba nije mogla prevesti njemačke riječi, ali je neznajući zašto, ipak tiho progovorila:

– Bit ću ti uvijek na pomoći u velikome stvaranju – pa se okrenula prema neznancu.

Ispred nje je stajao mladić za pola glave viši od nje: svjetlosmeđe kose, kestenjastih očiju, lijepa osmijeha, malo razmaknutih zubi. Mladić joj je pružio ruku. Ljuba se sva izvan sebe prislonila na neznančeve grudi. On je zagrlio djevojku što je drhtala kao da ju je oduvijek znao.

Uzdrhtali su od zanosa nevidljivi planeti u visini: O, što im se sve samo trebalo dogoditi da bi im se sudbine vječno povezale? Ali uspjelo je! Susreli su se i zagrlili.

Susreli su se i zagrlili Radomir i prelijepa Ljubomila. Neka se i ne prisjećali prošlosti, njihove će duše stvoriti prelijepu budućnost.

Na plaži su ljudi u nedoumici gledali zašto mladić i djevojka u pijesku nešto crtaju, prave crtež. Govorili su različitim jezicima, no kao da su jedan drugoga razumjeli. Raspravljali su o crtežu pa se onda malo sporili da bi se najednom oko nečega oduševljeno složili.

Obuzeti crtežom, Ljubomila i Radomir nisu znali da na pijesku crtaju projekt predivnoga imanja što su ga stvorili prije pet tisuća godina prije vjenčanja.

– Tu bi trebalo biti jezerce. Trebalo bi biti okruglo – progovorio je Radomir na svome jeziku pa kružno iskopao u pijesku jamu.

– Nije nikako dobro – tiho je odgovorila Ljubomila. Treba biti ovalnim – pa je ispravila krug.

– Da, u pravu si, nekako je ljepši ovalni oblik – suglasio se s Ljubomilom Radomir kao da se nečega prisjetio.

Navečer su Ljubomila i Radomir posjetili kuću u kojoj je odsjela Ljubomila. Ljubomila je pitala baku može li njezin pratitelj ostati s njom prije nego li pođe spavati. Domaćica je pristala.

Ljubomila je u visećoj mreži s osmijehom tonula u san. On je sjedio na klupi lagano njišući mrežu i pažljivo tjerajući grančicom mušice. Tiho je, tiho pjevao.

Lagano razgrnuvši zavjesu, starica ih je promatrala s kućnoga prozora sve do prije zore.

Ujutro je na stoliću ispred kuće stajao vrč s mlijekom i pogačama, prekriven bijelom tkaninom. Tamo je bilo pisamce, što ga je napisala staračka ruka. Ljubomila ga je pročitala:

– Otišla sam poslom. Neće me biti dva dana. Čuvajte kuću. Da biste čuvali kuću, budite u velikoj sobi. U hladnjaku je hrana.

Otišli su Ljubomila i Radomir. Kamo su otišli? Vrijeme će pokazati gdje će im se rod ponovno uspostaviti.”

ANASTAZIJINO VJENČANJE

“Na rastanku s Anastazijinom djedom, rekao sam mu:

– Oprostite mi za nerazumijevanje kada smo tamo, u tajgi, govorili o ciljevima i zadaćama stranke. Shvatio sam: što su u državi jače obitelji, u njoj će biti više obitelji ispunjenih ljubavlju, a u državi će biti više reda.

Treba povratiti razumne običaje, obrede naših predaka. Nekako bi ih trebalo prilagoditi današnjemu vremenu. Zapravo, počinjem shvaćati da to štoviše nisu obredi u uobičajenome smislu te riječi. To je veliki nauk o životu. A mudraci su najveći mudraci i znanstvenici.

Znate li zbog čega još žalim? Žalim zbog toga, što još prije prvoga susreta s Anastazijom, nisam ništa znao o obredima. Nisam znao da se uz njihovu pomoć može iskoristiti planete za dobrobit obitelji. Nisam znao, i Anastazija je morala nevjenčana roditi sina, a potom i kćer.

Djed me nekako pronicljivo pogledao pa se nasmiješio u svoje prosijede brkove i rekao:

– Sada kad znaš, zamislio si se je li Anastazija od tebe rodila sina i kćer.

– Ma nisam se o tome tako jako zamislio. Ipak, neće biti naodmet da Anastazija i ja izvršimo potreban obred.

– Vladimire, dobro je što si požalio. To znači da počinješ shvaćati bit stvarnosti i vidiš gdje se danas nalazi ljudsko društvo. No nema smisla biti žalostan zbog Anastazije. Ona je bila vjenčana prije nego što je s tobom provela prvu noć.

Ostao sam bez riječi. Napokon sam jedva progovorio:

– S kime je bila vjenčana? Ta ja se nisam oženio! Dobro se sjećam.

– Ti se nisi oženio. Dosta nam je bilo vjenčati Anastaziju. Zbog njezina istupa, otac nije mogao tri dana doći k sebi. Takvoga istupa, kojega ni za mnogo milijuna godina nije mogao smisliti niti jedan mudrac. Pa, uglavnom, Anastazija je vjenčana.

– S kime?

– Možda s tobom.

– Ali ja se nisam ženio! Možda? Zar niste sigurni?

– Vladimire, to što je ona učinila, ne može još nitko procijeniti. Možda je izvršila najveličanstveniji obred i dala mogućnost svim ženama da svoju nezakonito rođenu djecu učine zakonitom. Možda je još nešto stvorila na nebu. To što je stvorila mogao bi možda procijeniti samo jedan mudrac1. Ispričat ću bolje redom.

Kada si prvi put došao s Anastazijom na njezinu čistinu i pošao spavati u njezino zemljano skrovište, morali smo i mi doći na unučičinu čistinu.

– Zašto?

– Pozvala nas je. Osjetili smo to. Došao sam zajedno s ocem na jezero.

Anastazija je stajala na obali jezera. U rukama je držala vijenac od cvijeća. Izgledala je svečano, dotjerana poput nevjeste. Prišli smo joj, a otac ju je strogo upitao:

– Anastazija, zbog kakvih si se događaja usudila prekinuti naše večerašnje misli?

– Djedovi, nemam koga pozvati osim vas. Jedino me vi možete shvatiti.

– Govori! – otac joj je dopustio odgovoriti.

– Odlučila sam se vjenčati. Pozvala sam vas za svjedoke na vjenčanju.

– Vjenčati se? – upitao sam Anastaziju. – Vjenčati se? Pa gdje ti je mladoženja?

Nisam smio govoriti kad je otac razgovarao. Strogo me je pogledao. Anastazija se nije obratila meni nego njemu, starijemu:

– Kada se izvršava obred vjenčanja, mlade se najprije pita kakav će život voditi, kakvo je prostranstvo stvoreno.

Ocu je to bilo poznato pa se usuglasio, ne narušivši pravilo. Izgleda da nas je unučica tu negdje i isključila, kao što biste rekli na vašemu jeziku, ili začarala, kao u prelijepome snu.

Anastazija je počela govoriti o svojim budućim susjedima. Ona može stvarati holograme uz pomoć svoje misli. To ti je poznato, Vladimire.

– Da, jest.

– No taj je put, nad mirnom površinom jezera, ona neuobičajeno brzo mijenjala slike o budućnosti Zemlje. Bile su to neobično jarke, privlačne slike.

Slike su se izmjenjivale prikazujući čas ljude kako dostojanstveno i samouvjereno hodaju cvjetnim alejama, čas djecu, sličnu anđelima, kako trče livadom prema rijeci. Iznenada nam se učinilo kao da smo s visine gledali odraz planeta u prelijepome jezeru.

Vidjeli smo puno slika i prelijepih prizora, neobično lijepih krajolika.

Najednom se, kao iz magle, nad jezerom pojavio čovjek. Sve je drugo iznenada nestalo. Čovjek je stajao sam u sredini jezera i gledao nas. Uskoro mu se zdesne strane približio drugi muškarac, pa zatim djevojka neobične ljepote, a za njom druga, pa treća. Prišli su im zatim dva dječaka blizanca. Držali su se za ruke. Bilo je puno ljudi, vitkih I visokih. Gledali su nas lijepo nasmiješeni, od čega nam je tijelom strujala ugodna toplina. Onda smo začuli glas unučice:

– Djedovi, pogledajte, to su praunuci na vas pomislili nježno se osmjehnuvi. Pogledaj, djedice Mojsije! Na kraju je dječak, sličan tebi. Pogled mu zrači tvojom dušom.

Nestale su sve hologramske slike. Još uvijek smo bili pod neobičnim utiskom. Anastazija je iznenada progovorila:

– Što mislite, tko me može vjenčati?

Ne naslućujući podvalu, otac je odgovorio kao što je bilo naloženo prema obredu vjenčanja:

– Djevojko, tko te može vjenčati?

Ona mu na to odgovori:

– Vjenčat ću se sama pred licem vašim, pred licem neba i svoje sudbine. – Na to si je stavila na glavu vijenac.

– A gdje ti je ovjenčani izabranik? – upitao je otac.

– On se sprema zaspati. Spava i kad je budan. On ne zna ništa o obredima. Treba ga upitati poslije, nakon nekoliko godina.

– Anastazija, narušila si pravila – strogo je upitao otac. – Narušila si drevnu znanost mudraca. U obredu trebaju sudjelovati dvoje i jedino se tako mogu vjenčati. Obred se nije održao.

– Djede, vjeruj mi, održao se. Sada sam vjenčana pred licem neba. U obredu trebaju sudjelovati dvoje. Tako uvijek pitaju najprije jednoga, a zatim drugoga, žele li se vjenčati.

Pitali ste me i odgovorila sam. Izabranik neka razmišlja svejedno koliko godina. Nitko nije odredio koliko vremena treba potrajati između pitanja: jedna minuta ili deset godina. Čak iako dobijem i negativan odgovor, ostat ću vjenčana pred samom sobom. Neću narušiti drevan zavjet.

Otac je htio još nešto reći. Tek što je progovorio, zagrmilo je, nadjačavši njegove riječi. Okrenuo se pa izgubljen krenuo. Uvijek je takav bio kad bi se uznemirio. Nisam ga mogao sustići. Čuo sam ga kako brzo govori, kao da priča sam za sebe:

– Uporna je ona, domišljata, pametna. Ne možeš joj se odmah suprotstaviti. Kao da joj nebesa uvijek povlađuju. Ona mijenja uzajamno djelovanje planeta. Znači li to da se žene tako sada mogu same vjenčati i zakonito rađati djecu? Treba shvatiti što je Anastazija izvršila, no ponajprije sve treba vratiti u prethodne zakone postojanja. Oni nisu samo tako oduvijek postojali. Ne bih li ih povratio, trebao bih se uvjerljivo suprotstaviti, ali ja nisam uspio. Ona je domišljata, pametna, ali ja … Eto, pronašao sam kako se suprotstaviti i poništiti obred.

Otac se iznenada naglo okrenuo pa pošao prema jezeru. Približili smo se jezeru. Ne izlazeći iz grmlja, gledali smo kako se nad jezerom nadvila neobična, jedva zamjetna svjetlost. Mogao se vidjeti odraz zvijezda u jezeru. Spuštale su se kao da padaju s neba. Naša je unuka sjedila sama na oborenome borovu drvetu. Na glavi je imala vijenac od cvijeća. Gledala je prema zemljanome skrovištu, gdje si ti spavao i tiho je pjevala.

Otac nije izišao iz grmlja. Slušao je njezinu pjesmu. Na to je rekao:

– Ona je vjenčana. – Udario je štapom o zemlju. – Nitko nema pravo poništiti njezino vjenčanje. Nema niti jednoga obreda takve snage. Na to je tiho dodao: – Svejedno je je li unuku vjenčalo nebo ili ona samu sebe.”