Odlomci iz knjige
MALA STANOVNICA TAJGE
“ … Izišao sam na čistinu. Nije bilo nikoga. Pošao sam šumom uokolo čistine. Znao sam da je moja kćer negdje u blizini. Mislio sam da ću je sigurno naći, krenem li obuhvativši sve veći krug.
Ugledao sam je već pri kraju prvoga kruga. Malena je Anastazija stajala sama među grmovima ribiza. Držala se za grančicu, gledajući kukca i smiješila se. Sakrio sam se iza drugoga grma pa ju počeo promatrati.
Bila je odjevena u kratku haljinicu, nalik košulji. U kosi je imala vrpcu, spletenu od vlati trave. Zadovoljivši znatiželju, pustila je grančicu pa krenula bosih nogu travom prema čistini. Čini se da je zapela za grančicu ili travu pa pala. Djevojčica je pala na travu, priljubivši se cijelim tijelom. Nije zaplakala. Šutke se poduprla rukama o zemlju i sjela.
Zatim je otpuzala četveronoške metar-dva pa ustala i laganim korakom nastavila dalje.
Pažljivo sam krenuo za svojom kćerkom, nastojeći ostati neprimjetan. Nastenjka je iznenada netragom nestala. Zastao sam od iznenađenja, a zatim brzo potrčao prema mjestu, gdje je ona netom bila. Pogledao sam uokolo, ali je nisam vidio. Nije bila ni za drvetom, iza kojega se izgubila, ni za grmom. Bila je premalena da bi mogla tako brzo trčati i nestati bestraga.
Počeo sam kružiti oko drveta, iza kojega se izgubila. Krenuo sam ukrug, povećavajući površinu krugova, ali je nisam vidio. Zastao sam ne bih li odlučio što učiniti. Zatim sam pojurio prema zemljanome skrovištu, znajući da je tamo Anastazija.
Anastazija je mirno sjedila na ulazu. Plela je vrpcu za kosu od vlati trave. Tiho je pjevala. Ne tako daleko, mrka se lisica poput umiljate mačke plela oko debla drveta.
– Anastazija, kćer je nestala – požurio sam. – Išao sam za njom u promjeru nekoliko metara ne ispuštajući je iz vida. Da bi ona najednom nestala. Više je nije bilo.
Anastazija je na moje čuđenje ostala mirna. Nastavila je plesti pa
odgovorila:
– Ne uznemiruj se, Vladimire. Mislim da je u staroj lisičjoj jami.
– Otkud to znaš?
– Eno lisice kako se nehajno češe o drvo. Vidiš li?
– Vidim.
– Ona želi reći da je dijete u njezinoj jami.
– Možda lisica želi nešto drugo reći?
– Kad bi to bilo nešto loše, pokazala bi nemir. Otrčala bi ustranu pa nastavila trčati dajući do znanja da zove upomoć.
– Ali ne možeš biti posve uvjerena gdje je ona, to više, jer na mjestu, gdje je nestala nema nikakve jame. Sve sam pregledao.
– Dobro, Vladimire. Pođimo zajedno i pogledajmo gdje se sakrila naša mala lukavica.
Približili smo se mjestu, gdje je malena nestala. Anastazija je razmaknula travu ispod koje se vidjela jama. Zemlja je bila malo razgrnuta na otvoru jame. Zagledao sam se u nju i ugledao savijenu u klupko Nastenjku kako spava na dnu jame …“
U DRUGOJ DIMENZIJI
– Vladimire, znaš da je bilo vrijeme kad je na Zemlji vladalo ledeno doba. U područjima, kojima se približavao ledenjak, mijenjala se klima. Zbog hladnoće mnoge biljke nisu mogle uspijevati. Mjesta, nekad bogata šumama, plodonosnim vrtovima i bujnom travom s pokojim cvijetom, postupno su se pretvarala u doline, prekrivene tankim raslinjem.
Za ljude, koji su tada živjeli u predgorju jedne od udolina, život kakav su znali više nije bio moguć u vrijeme zahlađenja. Oni su odlučili ostaviti dom i uputiti se u potragu za mjestom s povoljnijom klimom.
Muškarci su pošli naprijed. Za njihovim je tragom išao starješina roda Vud, odvodeći iz naselja zadnje stanovnike, djecu, žene i starce.
Prosijedi starac od sto i dvadeset godina išao je ispred karavane od jedanaest mamuta, natovarenih pletenim košarama. U jednima su bila djeca, a u drugima zalihe hrane, dostatne za dugo putovanje.
Karavanu s mamutima s obje strane pratili su konji i ljudi iz roda Vud, pješice i na konjima, vukući sitnu stoku iz naselja na rodnoj zemlji. Imao si dojam da je sve živo znalo zašto se moraju uputiti u nove krajeve, slijedeći čovjeka. Na imanju je ostalo samo nepomično raslinje. Raslinje, osuđeno na propast.
Vud je pokušao odgovoriti na pitanja što si ih je postavio: Zašto je došlo do neželjenih promjena u Prirodi i do zahlađenja? Čijom se voljom desila katastrofa? Neće li se ona proširiti na cijelu Zemlju? Ima li čovjek snage da može nešto poduzeti i spriječiti katastrofu? Utječe li čovjek na pojavu katastrofa?
Vud je znao ne nađe li odgovor, njegovu djecu i unuke, cijeli njegov rod čeka tužna sudbina. Vidio je po tužnome i zamišljenome licu svih odraslih, koji su koračali u karavani, da na prirodne promjene gledaju kao na tragediju. Čak su i djeca ušutjela i postala budna. Jedino se njegova ljubimica, šestogodišnja praunuka Anasta, prepustila veselju, zaigravši
se s mamutom, predvodnikom karavane.
Vud je sa strane promatrao igru praunučice s predvodnikom mamuta. Prebacivši kraj surle ogromnoga mamuta od sedam tona na svoje rame, ona se pravila kao da vuče veliku životinju. Mamut ju je pratio svirkom svoje surle, što ju je, zapravo, sâm pridržavao, jedva dotičući rame djeteta. Anasta bi se s vremena na vrijeme zaustavila. Izgledalo je kao da je uzela predah, brišući tobožnji znoj s lica. Pritom je govorila: “Oh, baš si velik, težak i lijen.”
Mamut je klimao glavom tobože u znak odobravanja. Slušao je bez razumijevanja, brišući surlom čelo. Onda bi opet metnuo njezin kraj na rame djevojčice, kao da se bez njezine pomoći ne može pomaknuti. Igra je bila smiješna i bezazlena. Evo još jedne igre praunučice, koja se Vudu nije svidjela. Bila je to sljedeća igra.
Anasta se uspela na surlu mamuta pa pošla prema njegovoj glavi. Mamut joj je pomagao savijajući svoju veliku surlu, gurkajući njezinim krajičkom Anastu navrh glave. Smjestivši se tamo, Anasta je neko vrijeme sjedila dok se mamut kretao dalje. Najednom je progovorila prestrašena “ah” pa se brzo spustila dolje po surli. Mamut je trebao veoma
spretno odgovoriti ne bi li uspio uhvatiti dijete prije nego što padne na zemlju, da se ne bi udarilo ili mu palo pod njegove velike noge.
Vud je razmišljao o prošlosti, pokušavajući u njoj naći uzrok katastrofe, što je natjerala ljude s rodne doline. Razmišljanja je sve vrijeme prekidao uspomenama iz života praunučice Anaste, što su mu se pojavljivale poput slika. Vud nije tjerao slike, naprotiv, bile su mu drage, a odvlačile su ga i od tužnih misli o događajima što su ih zadesili ,,,”
MAMUT DAN
„Veliki je mamut Dan išao polako na kraju karavane, lagano šepajući. Po stasu i snazi bio je nalik na svoga oca, predvodnika mamuta.
Kad je bio još sasvim mali, kamena gruda s brda povrijedila je mamutu Danu nogu. Ljudi su mu uz nogu privezali štapiće da mu kosti pravilno izrastu. Dan je morao dugo ležati. Bio je sâm. Tada je i započelo dirljivo prijateljstvo mamuta, trogodišnje Anaste i mačića kojeg je djevojčica imala uza sebe.
Mala je Anasta često posjećivala mamuta povezane noge. Donosila mu je poslastice i s njim umiljato razgovarala. Stavila mu je na bedro mačića i učila ga kako od mamuta na travi otjerati razdražljive kukce i muhe.
Najvažnije je bilo to da je Anasta razgovarala sa životinjama. Učila ih je kao što odrasli uče svoju djecu. Kad je smjestila mačića na mamuta, Anasta je pokazala štapićem prema nebu. Usmjerila je za njim pogled pa rekla: “nebo”, “oblaci”, “sunašce”. Zatim bi se spustila na koljena pa dotaknula travu i umilno progovorila: “zelena trava”, “mirisni cvjetić”.
Mamut i mačić su pažljivo promatrali što čini djevojčica. Nakon nekoliko dana, redovno ponavljajući svoje vježbe, desilo se nešto neobično. Kad bi izgovorila riječi “nebo”, “oblaci”, mamut, a za njim i mačić, usmjerili bi svoj pogled prema nebu. Kad bi izgovorila “trava”, oni bi pogledali na travu. A kad bi rekla “mirisni cvjetić”, mačić bi najednom skočio na zemlju pa stao mirisati cvijet, oponašajući djevojčicu.
Djevojčica je nastavila svoje vježbe i kad se mamut oporavio. Sviđalo joj se tumačiti svojim četveronožnim prijateljima značenje svake pojedine riječi, koju je čula od odraslih. Mamut i mačić su bili sretni da im dobra djevojčica poklanja pažnju. Oni bi, poput pokornoga učenika dolazili u podne do Anastina cvjetnjaka. Tamo bi obično bila i djevojčica. Svojim je učenicima trebala održati redovni sat. Kad slučajno ne bi došla, njezini bi je četveronožni učenici satima čekali. Čekali bi svoga prijatelja i učitelja. Ili bi je pošli tražiti …“
MOJA DOMOVINO, NE DAJ SE, S TOBOM SAM
„Ugledavši Anastu kako trči, Dan je veselo zavrtio glavom, podignuo uši i zaustavio se. Veliki je mamut pružio malenoj djevojčici svoju surlu te ju ovlaš dotaknuo po ramenu. Djevojčica je uhvatila kraj surle te uz nju prislonila lice. Nježno je pomilovala Dana po surli, a onda mu veselo dobacila: “Za mnom!” Potrčala je skokom natrag prema prostranstvu
na rodnoj zemlji, što ga je ostavila za sobom.
Mamut se okrenuo pa potrčao za Anastom. Kad se Anasta umorila, pokretom je zaustavila mamuta i uspela se preko surle na njegovu glavu. Smjestivši se na mamutovim leđima, ugledala je kako na njemu sjedi mačak. Bio je to onaj isti mačić, koji je davno izrastao u odraslog mačka. Prišao je djevojčici pa se počeo vrzmati oko njezinih nogu i presti, pokazujući
joj time svoju pažnju i privrženost.
Bilo je kasno veče kad je njih troje stiglo u naselje, koje su ostavili na rodnoj zemlji. Anasta je Dana poslala na pašnjak. Ušla je u svoju malu, glinenu kuću. Bio je mrak. Pošla je prema klupici za ležanje s mirisnim sijenom. Legla je i odmah zaspala.
Anasta se probudila u zoru. Istrčala je iz svoje kuće zatvorenih očiju. Raširivši ruke, prepustila se nježnim i toplim zrakama Sunca. Okupavši se na Suncu, potrčala je prema potoku. Pojurila je prema uvali s bistrom vodom.
Hladna je izvorska voda bila prehladna na dodir. No Anasta se zadovoljno pljuskala i grohotom smijala. Izišla je iz vode. Napravila je trčeći krug po obali. Činilo se da ne zna na što potrošiti nevjerojatnu energiju, što ju je bila obuzela. Zatim se popela na brežuljak.
Zapuhao je hladan vjetar. Djevojčica je oko struka privezala rubac, prebacivši jedan kraj preko ramena. Šutke je promatrala zemlju, koju je netom ostavio njezin rod.
Na rodnome prostranstvu, gdje je ranije stalno vrvilo od mnoštva ptica i kukaca, što su svojim cvrkutom i zujanjem preplavili prostranstvo, zavladala je tišina. Odavala je osjećaj neminovne propasti. Gdjegdje je od noćne studeni pobijelila trava. Voćke u vrtovima i grmovi prestali su cvasti, a listovi su im uvenuli, što je bio znak da više nije bilo izlaza.
Nad rodnim se prostranstvom nadvila mučna tišina. Priroda, iako uvela, još uvijek je bila šarolika i živa. Prostranstvo je s nevjericom osluškivalo što će učiniti malena djevojčica. Najednom se sve uskomešalo. Začuo se krik, što se poput tople zrake razlijegao prostranstvom. Bio je to krik očaja, krik što je odavao samouvjerenost, s prizvukom radosti.
– Hej! Hej! H –e –e – j! – poviknula je Anasta. Njezin je povik narušio
muklu tišinu. – Ne daj se, Domovino! Ja, Anasta sam s tobom, moja
Domovino! …”
“ … – Kako si bistar, Dane! Mudar! – poviknula je Anasta. Uhvativši se za njegovu dlaku, uspela se mamutu na leđa. Zatim se okrenula u smjeru vjetra, što je puhao od ledenjaka. Uzviknula je radosno i pobjednički: “Hej!” Hladan je vjetar još jače zapuhao. Djevojčica se zamislila pa okrenula na suprotnu stranu. Poviknula je kao da doziva nekoga nevidljivoga, zamahnuvši rukama. Podigavši uvis surlu, oglasio se svojim pozivom i mamut Dan. Mačić se oglasio mijaukom.
Hladan je vjetar na tren prestao da bi se opet zahuktao. Zapuhao je sada s druge strane, zračeći toplinom i milujući cvijet, mamuta i djevojčicu s mačkom na njegovim leđima. Pokoja je ptica pozdravila svojim pjevom oživljujuću struju zraka.
Anasta se nekoliko dana borila protiv hladnoga vjetra, što je puhao iz smjera ledenjaka. Odmah bi se približila svome cvijetu čim bi dao znakove života. A za njom bi po navici pokraj cvjetnjaka stao mamut Dan, prepriječivši put hladnome zraku.
Došao je dan kada je cvijet povratio snagu i rascvjetao se. Anasta je prišla cvjetnjaku. Spustila se na koljena i blago dotakla usnama žućkastocrvenkaste latice. Zatim se malo odmaknula ustranu, promatrajući svoj čudesni cvijet, tvorevinu neviđene ljepote.
Anastu je obuzela snažna energija, osjetila je takvo ushićenje da je poskočila na mjestu. Zatim se zanijela pa počela neobičan, improvizirani ples. Čak ju je i mamut Dan pokušao pratiti, tapkajući na mjestu. Mačić se vrtio, okretao na leđa i skakao. U zamasima toploga vjetra, svojim žućkastocrvenim laticama pratio ih je oživjeli cvijet.
Anasta se najednom zaustavila. Ugledala je na brdu dva mladića.“
DVA BRATA OPREČNA KARAKTERA
„Dva su brata bila iste visine i iste, snažne građe. Vanjštinom su bila posve nalik jedan drugome. Razlikovali su se jedino bojom kose i očiju. Jedan je bio svijetle puti i plavih očiju, a drugi tamnoput i crnih očiju.
Mladići su nepomično stajali, kao da Anasti žele dati vrijeme da se privikne na njihovu neočekivanu pojavu. Zatim su joj se polako približili.
– Zdravo, djevojčice! – obratio joj se tamnoputi mladić. – Djevojčice, trebala bi se požuriti. Ti si intuitivno osjetila da možeš zaustaviti ledenjak i da vladaš silom, kojom možeš izmijeniti Božji program. Što je, naravno, nemoguće. Premda ćeš ti tražiti takvu silu. Jednako tako ću i ja znati više o čovjeku nego što o njemu znam sada. Želio bih ti ispričati o uređenju Svemira i odgovoriti ti na svako tvoje pitanje. Trebaš jedino požuriti.
Anasta nije uspjela odgovoriti. Prekinuo ju je drugi mladić:
– Zdravo, Anasta! Lijepa si i nježna. Prelijepa si poput mnogih čudnovatih stvorenja na veličanstvenome planetu Zemlja. Moj brat zna puno o građi Svemira. Mislim da bi ipak trebala najviše slušati samu sebe.
– Dobar vam dan! Neka vam namjere budu svijetle i dobre – nakon kratke stanke Anasta je uputila pozdrav mladićima.
– Čekaj! – prekinuo je Anastu crnokosi mladić. – Ne sviđa mi se slušati uvijek iste naučene, besmislene i nepromišljene riječi. Nas smo ovdje dvojica. Moja je narav mračna, i ne znam zbog čega su meni upućene želje za svijetlim namjerama.
Moja je narav mračna. Misli su mi mračne i agresivne. Ja sam takav, i prema Božanskomu programu to je moja svrha – crnokosi mladić je sve uzrujanije odgovarao. – Ja nisam bezvoljnik svijetlih namjera i to ne mogu biti. Kad bih to i bio, to više ne bih bio ja. Jesi li shvatila, djevojčice? U tom bi ti slučaju preostao samo jedan od nas, glup, ali svijetlih namjera.
Ali nas smo dvojica. Jesi li shvatila, djevojčice? Stoga ne možeš govoriti samo o onome svijetlih namjera. Pokušaj vratiti svoje misli. Ne znam je li to bilo ono što si htjela reći, ili si jednostavno bez razumijevanja ponovila ono što već znaš.
– Ako sam vas svojim pozdravom uvrijedila, promijenit ću riječi i reći vam jednostavno “Zdravo” – odgovorila je Anasta.
– To je ipak bolje nego poželjeti nam svijetle namjere.
– Tko ste vi? – pokazavši zanimanje, obratila se Anasta mladićima.
– Kojega ste roda? Prvi put vas vidim.
– Jasno da nas prvi put vidiš. Nije nas još nitko nikada vidio. Iako su naše karakteristike stalno prisutne u djelima svih ljudi – brzo je odgovorio tamnoputi mladić. – Točno je, u djelima svih ljudi. Moje se karakteristike, naravno, puno, puno više očituju. Gotovo cjelokupno čovječanstvo živi od katastrofe do katastrofe, a u svakome se pojedinačnome čovjeku očituju moje karakteristike i prevladavaju moje energije.
– Narav ti je mračna, ali si nadaren u govoru. Čekaj, moj brate! – odgovorio je mladić svijetlih namjera. – Nismo se ni predstavili. – Zatim se okrenuo prema djevojčici pa nastavio: – Anastočka, pokušaj shvatiti moje riječi. Brat i ja predstavljamo dva spleta energija Svemira. Energetski entiteti zauzimaju beskrajna prostranstva Svemira. Kad je Bog stvarao čovjeka, uzeo je od svakoga entiteta jednaku količinu energije. Na neshvatljiv ju je način uravnotežio u Sebi i dao je čovjeku kojeg je stvorio. On je stvorio čovjeka od svega onoga što je u Sebi uravnotežio.
Nakon što je stvoren čovjek, svi smo mi shvatili da on predstavlja najsnažniji entitet u Svemiru. Stoga on i nije entitet nego je čovjek. Ipak, nije jasno kakva je to sila u čovjeku, kakve su mu sposobnosti i gdje im je kraj. U cijelome Svemiru nitko nema odgovor na zagonetku kad će se ta sila u potpunosti očitovati. Ne znamo to čak ni mi, čije su odvojene
energije svugdje prisutne. Mi smo uvijek nevidljivi. Mi smo prisutni u prostoru, prisutni smo u vodi, u svakoj životinji, u svakome crvu. U svakome je čovjeku prisutna sveukupna energija Svemira …“
KAKAV JE TVOJ ŽIVOTNI PROGRAM
“Tehnokratsko je društvo odabir čovjeka. Čovjek je uvijek odabirao put razvoja, sukladan tehnokratskome društvu, a on neizbježno vodi prema katastrofi. Što se desilo već mnogo puta. Sve su planetarne katastrofe rezultat misli čovjeka. One su rezultat djela stvorenih mislima.
– Ali nitko nije stvorio ledenjak, koji je natjerao moj rod da ostavi svoj dom?
– Anastočka, tvoj je rod već krenuo na put razvoja u skladu s tehnokratskim društvom. Prema životnome programu, ledenjak će ga sustići I uništiti. Ali će se roditi novim životom. Pojavit će se nada da će se čovjek početi oslanjati na svoj razum. Zaustavi li itko ledenjak, što može samo
čovjek, tvoj će rod biti u tehnokratskome svijetu. Sukladan njemu put dovest će prije ili kasnije do katastrofe. Istina, postoji mogućnost da će čovjek, koji je našao način kako zaustaviti ledenjak, a znači i spriječio katastrofu, moći spriječiti i sljedeću katastrofu. Postoji mogućnost da će se zahvaljujući njemu, nedugo prije svake sljedeće katastrofe ozariti ljudske duše. Ljudi će shvatiti da su učinili pogrešan izbor. On će spriječiti katastrofu. Čovječanstvo će tada moći odabrati novi put. Postupno
i pažljivo će uništavati svoje smrtonosne izume. Iako će mu biti teško ozariti dušu čovjeka u tehnokratskome društvu.
U razdoblju tehnokratske vladavine, čovjek prestaje biti razumno biće. Čovjek se treba okrenuti osjećajima, a ne razumu. Čovjeku treba upravo putem osjećaja prenijeti bit Božanskoga programa, a da bi se to ostvarilo, čovjek sâm treba osjetiti i shvatiti taj program …“
„ … Stvaralaštvo u Božanskoj živoj prirodi usavršava stvoritelja. Nema kraja takvome veličanstvenome stvaralaštvu. Ono predstavlja vrhunac.
– Jako bih željela živjeti u takvome prelijepome svijetu, gdje se sve može stalno usavršavati, gdje stvoritelj može usavršavati svoje tvorevine, a tvorevine njega. Željela bih da u takvome svijetu živi moja majka i moj otac, moja braća i moj djed Vud. Kao i moj cijeli narod – nasmiješila se Anasta, a oči joj se zasjale. – Treba zaustaviti ledenjak. Kako to učiniti? Kako? …”
SUSRET SA SVOJOM PRVOBITNOM SLIKOM
„ … Čovjek nije ništa drugo nego materijalizirana slika. Budući da predstavlja materijaliziranu sliku, sâm čovjek može svojom misli stvarati i materijalizirati slike. U tome je njegova snaga. To je nenadmašna snaga Svemira …”
TRI RIJEČI IZ ZAKONA SVEMIRA
– Anastazija, jesu li ti poznate tri riječi iz Svemirskoga zakona, što ih je spomenuo crnokosi mladić? To su riječi koje određuju predodređenost pojedinoga čovjeka i cijeloga čovječanstva.
– Da, Vladimire, poznate su mi te tri riječi, riječi koje određuju glavni zadatak, koji treba ispuniti cijelo čovječanstvo.
– Možeš li mi ih izgovoriti?
– Mogu.
– Reci.
Anastazija je ustala i počela pažljivo izgovarati riječi, naglašavajući svako pojedino slovo:
– USAVRŠAVATI SVOJU ŽIVOTNU SREDINU.
– Zar samo to? – upitao sam razočarano.
– Da, samo to.
– Iskreno rečeno, mislio sam da su to neke neobične, čarobne riječi.
– To i jesu neobične, čarobne riječi iz Svemirskoga zakona. To su najvažnije riječi, sadržane u svakome Božanskome programu. Uz njihovu se pomoć može odrediti koliko je Svemiru neophodan određeni čovjek, kao i cijelo čovječanstvo. Uz njihovu se pomoć može odrediti koliko su korisni ili nisu Zemaljski zakoni što ih jе stvorio čovjek.
Usavršavati svoju životnu sredinu znači usavršavati samoga sebe … ”
“ … Anastazija je čovjek iz druge dimenzije, dimenzije u kojoj slavi Razum čovjeka. Anastazija vidi i osjeća ovu dimenziju Razuma. Ona je nje dostojna. To je dimenzija, u kojoj savršeni, sretan čovjek stvaratelj čini planet Zemlju najljepšim planetom u Svemiru. Oduševljeni njegovim zemaljskim tvorevinama, planeti u cijelome Svemiru žele da čovjek pomisli i na njih. Da barem ispruži prema njima ruku i dodirne ih, da im uz osmijeh daruje budućnost. Kako li je Anastaziji samo nepodnošljivo teško gledati užas koji se dešava na Zemlji.
Anastazija je svejedno rodila dvoje djece. Izložila se opasnosti i nije je bilo strah da će djeca potpasti pod vlast antirazuma. Bila je uvjerena da će se sve samo od sebe promijeniti ili da će to ona sama izmijeniti.
– Anastazija, imaš osobit nazor na svijet. Je li ti teško promatrati što se danas dešava?
– Vrlo teško, Vladimire – šapćući je progovorila Anastazija.
– Kako to podnosiš?
– Stvarajući slike prelijepe budućnosti. U njima uživam i osjećam zanos. Promatrajući ih osjećam radost. Tako pobjeđujem tugu. A više je dobrobiti od toga – kakvom zamisliš budućnost, takvom će ona i biti.”
ZAPREKA IZ NEPOVJERENJA
“ … Sin je izgledom lica sličio Anastaziji, možda malo i meni iz mladih dana. Bio je visok skoro kao i ja. Bio je građen poput mladića, iako vrlo skladno i snažno. Nije imao umjetne mišiće nego prirodno skladne, idealno građene. Pogled mu je podsjećao na Anastazijin umiljat pogled. Otkrivao je nevjerojatnu uvjerenost i smirenost. Činilo se da uopće nije
znao za životne teškoće, niti da si može zamisliti nesavladive situacije. Volodja mi se naklonio. Progovorio je, obrativši se Anastaziji:
– Mama, čuo sam vaš razgovor. Mama, dopusti mi da ti se obratim i iznesem svoje mišljenje. – Volodja se s poštovanjem naklonio Anastaziji. Šutke je čekao odgovor.
Prvi sam put vidio, osjetio, s kakvim se poštovanjem i ljubavlju Volodja odnosi prema Anastaziji. Razvidno je da on bez njezina dopuštenja nije mogao započeti razgovor.
Anastazija je pažljivo promatrala sina. Nije žurila s odgovorom. Pogled joj nije izražavao strogost, prije nježnost i poštovanje.
“Čudno”, pomislio sam. “Zašto ona tako dugo ne odgovara na najjednostavniju molbu. Brzina joj je misli velika. Za tako duge stanke mogla je pronaći puno različitih inačica razvoja događaja. Iako se tu nije imalo što tražiti.” Anastazija je napokon odgovorila:
– Reci, sine, tata i ja ćemo te pažljivo slušati.
– Mama, mislim da bi bilo lijepo i ispravno da pomogneš tati. Osjećam da je za njega važno riješiti tu zadaću. Ne pomogneš li mu, nepovjerenje u vlastite snage i razum će se povećati, a ne smanjiti. Možda će se zapreka samo dijelom otkloniti, ali će ipak nestati. Mislim da tati trebaš pomoći – Volodja je zašutio.
Anastazija ni ovaj put nije odmah odgovorila. Promatrala je neko vrijeme umiljato sina, smiješeći se. Zatim je progovorila:
– Sine, naravno da si u pravu. U ovoj situaciji tati doista treba pomoći. Volodja, molim te, pomozi tati. Vas dvojica ćete naći rješenje. Zajedno s drugima. Bit će najbolje počnete li ga odmah tražiti. Odmah. Ja vam neću smetati.
Anastazija se okrenula. Polako se udaljila od nas. Nakon nekoliko koraka se okrenula i dometnula:
– Pred vama je nešto vrlo zanimljivo i korisno. Posve je prihvatljivo i važno usavršavati svoju životnu sredinu.
Sin i ja smo bili sami, jedan nasuprot drugome. Upitao sam ga:
– Volodja, reci mi, možeš li se poput mame koristiti svom informacijom iz Svemira? Mnogi mislioci je spominju. Poznati pisac Stanislav Lem je tako i rekao, da je Svemir poput super računalnoga stroja. Mi nećemo moći bez takvoga stroja. Umiješ li se njime služiti?
– Ne tako brzo kao mama.
– Zašto?
– Zato jer je mama čiste rase.
– Što to znači čiste rase? – izrazio sam čuđenje.
– To znači da ona čuva obilježja rase čovjeka prvobitnih izvora.
– Zašto je ti ne čuvaš? Shvaćam …
Pomislio sam u sebi: “To je stoga što ja nisam čiste rase. Tako mu je vjeroajtno Anastazija objasnila. Zašto je onda pristala roditi dijete, koje je začela s muškarcem nečiste rase? Znači da nije nikoga drugoga našla.”
Sin me pažljivo pogledao. Možda je shvatio što sam mislio pa je progovorio:
– Tata, mama te veoma voli. Pođimo, pokazat ću ti dvije stvari.
– Pođimo – potvrdno sam odgovorio pa pošao za sinom.
Približili smo se ulazu u zemljano skrovište, gdje sam proveo noć s Anastazijom za našega prvoga susreta. Volodja je pomaknuo kamen. Otkrio je ulaz u podulju pećinu odnosno jamu. Pružio je unutra ruku i izvadio kao iz sefa praznu bocu konjaka i štap.
Prepoznao sam je. Bila je to ista boca iz koje sam pio konjak na našemu prvome susretu, kad smo uzeli malo odmora. “Nevjerojatno da je sačuvala bocu”, pomislio sam.
– Kakav je to štap? – upitao sam Volodju.
– To je štap kojim si htio tući mamu kad je odbila da me uzmeš k sebi na odgajanje. Nisam se još bio rodio.
– Štap nije trebalo sačuvati – uznemireno sam odgovorio.
– Mama je rekla da se u tebi uskovitlalo mnoštvo energija dok si držao taj štap. Njoj je taj štap drag.
– Što ona radi s tim stvarima? Bocu još možeš napuniti vodom.
– Mama je ne puni vodom. Ona često dolazi na to mjesto. Miče kamen, uzima bocu i štap. Gleda ih s osmijehom i izgovara riječi. Tata, ona je učinila tako da ti vječno živiš. S vremena na vrijeme ćeš na tren zaspati i ponovno se probuditi u novome tijelu.
– Kako se to može uraditi riječima? – iznenađeno sam progovorio.
– Tata, riječima se može puno toga napraviti, pogotovo kad te riječi izgovara mama, a uz to ih još i često ponavlja.
– Volodja, kakve su to riječi? – tiho sam upitao sina.
Moj je sin počeo izgovarati riječi kao da čita stihove. Bile su to riječi što ih je na tome mjestu Anastazija često izgovarala:
– Dragi moj, vječnost je pred nama. U životu sve uvijek dođe na svoje. Kad Sunce zasja u proljeće, duša se oblači u novo ruho. Nepostojano tijelo umire i ne prepušta se uzaludno zagrljaju zemlje. Iz naših će tijela u proljeće izrasti u zemlji svježe cvijeće i trava. Dragi moj, raspršiš li se u prah u beskraju Svemira, čuvajaći svoju nevjeru, pronaći ću te i sakupit čestice praha što putuju vječno Svemirom.
Volodja, čuo sam i ja jednom Anastaziju kako izgovara te riječi. Mislio sam da samo izgovara lijepe riječi. Nisam ni mislio da one imaju neposredno značenje
– Da, tata, one imaju neposredno značenje.
– Tako stoje stvari – otegnuto sam progovorio. – Veoma hvala Anastaziji za vječnost.
– Tata, zahvali mami kad je vidiš. Reci joj i pokaži da vjeruješ njezinim riječima. Ona će se vrlo obradovati.
– Reći ću.
– Tata, trebamo riješiti tvoj zadatak. To je sada naš zadatak. Pođimo do jezera. Na pijesku ćemo nacrtati plan hektara, što ga spominješ. Mislit ćemo kako ga urediti. Tako ćemo puno misliti, sve dok ne nađemo najpovoljnije rješenje.
Išao sam iza sina i mislio: “Ali kako? Kako možemo naći rješenje? Odgovor ne daju ni knjige, ni internet. Svugdje sam ga tražio, ali nisam našao. Savjetovao sam se s agrotehničkim stručnjacima. Nisu mi ništa ozbiljno savjetovali. A Volodja, razvidno je, nije o tome ništa čitao. On nema sposobnosti kao Anastazija. Ne može se koristiti podacima iz
Svemira. Kako on onda može bilo što naći? No on se postavlja tako kao da može riješiti zadatak. Treba nešto djelotvornije poduzeti nego samo besmisleno čekati i tražiti.” Odlučio sam porazgovarati sa sinom.
– Čekaj, Volodja. Evo, sjednimo na ovo drvo. Trebamo ozbiljno porazgovarati.
– Dobro, tata. Sjednimo. Pažljivo ću te slušati.
Sjeli smo na srušeno stablo. Moj me sin pažljivo gledao držeći ruke na koljenima. Gledao me poput Anastazije. Nisam znao kako započeti s njim ne tako ugodan razgovor. Razgovor nije bio ugodan, ali je bio nužan.
– Volodja, reći ću ti možda ne posve ugodne stvari za tebe. No ja to moram reći.
– Reci, tata. Podnijet ću i ono što nije ugodno i neću se uvrijediti.
– Volodja, moraš shvatiti da te Anastazija poslala k meni da mi pomogneš, da je prestanem moliti. Ti ne možeš pomoći ni meni, ni onima što grade svoja imanja na rodnoj zemlji. Nemaš takvih sposobnosti kao mama, a ne razumiješ se ni u agrotehniku. Zasigurno ne znaš što je to uređenje okoliša. Je li tako?
– Tata, mislim da se uređenje okoliša odnosi na to kad želiš učiniti prostranstvo lijepim.
– Otprilike tako. No da bi ga napravio lijepim, sposoban čovjek još mora učiti pet i više godina, razmjenivati podatke i promatrati različite slike. Jesi li vidio barem jedno lijepo uređeno imanje?
– Kad sam išao s mamom u selo, vidio sam kako ljudi na zemlji oko svojih kuća …
– Ti si vidio samo još neuređene seoske povrtnjake.
– Da, tata, povrtnjake. Ali ja sam zamišljao kakvim bih želio učiniti svoje imanje. Često sam o tome razmišljao i zamišljao.
– Zamišljati samo nije dosta. Potrebno je ozbiljno i svestrano poznavati predmet, što ti ne poznaješ. Znači da i nema smisla da o
tome razmišljaš. Što se mene tiče, ja razmišljam već nekoliko godina. Ne
samo što razmišljam nego se savjetujem i sa stručnjacima. Sve je uzalud.
Razmišljajući samo, nećemo pokrenuti stvar s mrtve točke. No ti mi stvarno možeš pomoći. Stvorio sam plan. Trebaš mi pomoći nagovoriti Anastaziju da se pridruži rješenju toga pitanja. Ona će pristati budemo li uporni.
– Tata, ali mama je već donijela odluku. Njezina odluka i jest pomoć. Ne mogu si dopustiti nagovoriti mamu da promijeni odluku.
– Znači tako! On si ne može dopustiti! – poviknuo sam. – Znači, kad ti mama kaže da pomogneš, ti sve prihvaćaš bez razmišljanja. A kad te otac moli, odmah kažeš da nećeš. Eto kako si odgojen! Nemaš nikakvo poštovanje prema starijemu, prema svome ocu.
– Tata, ja te veoma poštujem – smireno je odvratio Volodja. – Udovoljit ću tvojoj molbi i pomoći ću ti.
– Tako je bolje. Hajdemo prošetati negdje do večeri. Pođimo onda Anastaziji praveći se uznemireni. Ona to neće izdržati. Pomoći će nam.
– Tata, rekao sam da ću ti pomoći. Time sam mislio da ću zajednički s tobom rješavati pitanje poboljšanja plodnosti zemlje. Mislio sam da ću napraviti reprodukciju s izgledom okoliša cijeloga imanja.
– Ah, znači tako! Rješavati pitanje! Shvaćaš li imalo? … Pođimo. Shvatit ćeš. – Pošao sam brzo prema obali.
Nacrtao sam štapom na pijesku plan hektara zemlje uz rub šume.
Volodja je nacrtao sliku šume uz rub zemljišta sa suprotne strane ceste. Poslužio se različitim travama i grančicama drveća. Utaknuo ih je s jedne strane pijeska. Nacrtao sam plan zemljišta iz jednostavnog razloga da se Volodja uvjeri sam u beskorisnost svojih pokušaja. No desilo se tako da sam se i sam zainteresirao tražeći najrazličitije inačice plana.
Razmišljali smo o problemu dva dana. Trebalo je riješiti kako na neplodnome tlu mogu uspjeti vrtovi i različito povrće. Uzeli smo u obzir i razmotrili mnogo raznih inačica, ali nismo našli rješenje. Rješenje nismo našli jer je jedan od uvjeta bio da se sve učini uz minimum utrošenih sredstava. Kad bismo ispustili iz vida taj uvjet, uz nadoknadu bi se moglo dopremiti kamionom plodnu zemlju, iako bi za to trebalo barem pedeset kamiona sa zemljom. Svaki takav kamion stoji sedamnaest tisuća rubalja. Znači da bi trebalo osamsto i pedeset tisuća rubalja.
Većina od dvjesto i pedeset obitelji to ne bi mogla platiti. Uz to, površinska bi voda, otječući u nizinu, u proljeće mogla potkopati plodni sloj i raznijeti ga.
Ne bismo li zaboravili na naizgled nerješivu zadaću poboljšanja plodnosti tla, Volodja i ja smo počeli raditi na projektu uređenja okoliša, točnije, pokušali smo smjestiti različite objekte tako da se slažu jedni s drugima i s okolinom.
Objasnio sam Volodji:
– Najprije treba izgraditi zahod i kupatilo, zatim gospodarski blok zgrada, kuću, garažu, podrum, staklenik. Sve treba razmjestiti da izgleda lijepo i udobno.
Kuću smo izveli od pijeska. Smjestili smo je u sredini zemljišta. Pokraj kuće smo smjestili kupatilo I zahod. Gospodarski blok zgrada smjestili smo sa stražnje strane kuće. Staklenik smo također napravili od pijeska. Povrh poduže hrpe zemlje smjestili smo bijeli štap da izgleda poput stakla odnosno polietilenske membrane.
Bilo je razvidno da se staklenik nikamo ne uklapa. Gdjegod ga stavili, slijeva ili zdesna od kuće, nije izgledao kao dio cjeline. Pa i sama, takozvana prostorna kompozicija građevine nije mi se sviđala. Izgleda da se nije svidjela ni Volodji. Volodja je zamišljeno promatrao projekt pa rekao:
– U nečemu smo pogriješili.
– Napravili smo ne samo jednu grešku – dometnuo sam. – Izgleda da ih je više.
– Ipak, mislim da je samo jedna greška. Trebao bi postojati neki ipravan pristup, načelo, odnos, nešto slično, što može odmah riješiti sve zadatke.
– Kakav to može biti novi pristup? Napravio sam sve tako kao što to radi većina danas u našoj zemlji. Takav je razmještaj smišljan tijekom mnogo vremena. Drugoga nema. Ljudi nisu mogli vječno griješiti, ne znajući neko načelo, koje, možda uopće i ne postoji.
– Ono postoji. Osjećam to. – Volodja je zatim zašutio i dodao: – Ili će možda postojati u budućnosti. Tata, trebamo misliti i pronaći ćemo ga.
– Gdje ćemo ga naći kad ni tebi ni meni nije dostupna ta svemirska baza podataka?
– Tražit ćemo ga u sebi.
– Možda ga ti nađeš u sebi. Meni je uskoro šezdeset godina i ja vjerojatno neću uspjeti.
– Uspjet ćemo, tata, sigurno ćemo uspjeti. Veoma ću se potruditi i naći ću ga, zajedno ćemo ga naći.
Prepustio sam se intenzivnome razmišljanju. Čak i noću, spavajući na mirisnim travama u zemljanome skrovištu, mislio sam u snu o najrazličitijim inačicama plana. Slike plodnoga drveća i cvijeća brzo su se redale ispred mene, da bi sve opet brzo uvenulo i palo, ne dajući plodove.”
NATJECANJE SVEĆENIKA
“Negdje sredinom drugoga dana, Volodja i ja smo razmatrali sljedeću inačicu plana. Da se ne mučimo s plodnom zemljom i odvodnjom vode sa zemljišta u proljeće, plan se sastojao u tome da se pusti odvodna voda da poteče potokom i da se odaberu biljke koje traže puno vode. Inačica se pokazala slabom, bez lijepoga vrta. U to nam se približila
Anastazija. Držala je za ruku našu kći.
Mala je Nastenjka sigurno zaključila da se Volodja i ja igramo. Brzo nam je prišla i sjela. Počela je pažljivo promatrati reprodukciju imanja. Već je bio napravljen iskop u obliku umjetnoga jezera. Nakraju se nalazila hrpa pijeska. Predstavljala je glinu, jer je zemljište bilo od gline.
Da ne sjedim besposleno, počeo sam pomicati štapićem po rubnome dijelu zemljišta. Izdubio sam zemlju i označio crtom rubni dio zemljišta pa bacio štapić. Jednostavno sam usmjerio pažnju na kuću od pijeska.
Nastenjka je četveronoške dopuzala blizu reprodukcije imanja. Sjela je uz rub. Nekako je zamišljeno počela trljati nos da bi najednom … svojom dječjom, punašnom rukom počela razgrtati pijesak na liniju,
praveći brdašce. Činila je to polako i pažljivo. Kad je došla do sredine jedne strane zemljišta, pridružio joj se Volodja i počeo sa svoje strane praviti poduže brdašce. Ne znajući ni sam zašto, počeo sam i ja razgrtati pijesak prema liniji.
Napravili smo hektar zemlje, nasut zemljom sa četiri strane. Šutke smo promatrali što smo učinili. Svatko je od nas vjerojatno pokušao shvatiti što je to predstavljalo.
– Shvatila sam! – začuo se Anastazijin glas iza mojih leđa. – Kako lijepo! Pronašli ste vrlo neobično rješenje. Pokušat ću, pokušat ću shvatiti vašu ideju, pokušat ću je točnije odrediti. Sve sam shvatila! Odlučili ste od plodne zemlje na zemljištu od hektara posipati uzduž rubnoga dijela skoro metar plodne zemlje. Upotrijebili ste dio plodnoga sloja zemlje I pijesak. Izvrsno! Povećali ste debljinu plodnoga sloja.
Uzduž rubnoga dijela, po cijelome zemljištu, odlučili ste napraviti dvije stijenke od sloja nepečene gline i slame, na udaljenosti četiri metra jedne od druge. Bit će dosta gline za iskop umjetnoga jezera, a ona može poslužiti i za gradnju stijenki. Tako će se vaš nasip naći unutar glinenoga jarka. U njega ćete baciti grančice i trulo šumsko lišće. Nad tim slojem ćete poravnati zemlju. Tako ćete dobiti dugački jarak sa slojem zemlje za gnojenje, dugačak četiristo metara. Na njemu će podignuti sloj zemlje biti viši od normalne razine zemlje na cijelome zemljištu. Zbog glinenih stijenki plodni sloj se za proljetnih kiša neće raznijeti.
Podignuti zemljani sloj će se ljeti brže ugrijati. Zahvaljujući tome, mnoge će se biljke moći posaditi dva tjedna prije. Znači da ste pravilno shvatili da nema smisla praviti gnojivo kopajući jamu u zemlji, dok se na površini voda dugo zadržava. Jama će se tako napuniti vodom, koja se iz glinenoga tla neće moći odstraniti. Budu li se u takvoj zemlji sadile voćke, njihovo korijenje može istrunuti.
Na nasipu možete već prve godine posaditi kukuruz, suncokret, s izvanjske strane cvijeće. Kad se približi jesen, hektar će već prve godine okruživati nasip. To neće biti običan nasip. Bit će to živica dva metra dugačka. Posipat ćete je s još zemlje i sljedeće će proljeće nasip biti plodniji. Kad se zemlja učvrsti, na njoj ćete moći saditi voćke, povrće i cvijeće. Glinene stijenke se mogu s vremenom slegnuti od vlage. No i slegnuti sloj gline moći će zadržati plodni sloj, a držat će ga i korijenje biljaka.
Zašto služe ovi polumetarski kvadrati od nepečene gline sa slamom, poredani jedni pored drugih? Joj, nemojte mi reći, shvatila sam. U njih će se nasipati plodna zemlja, dovezena iz šume, posadit će se plodno drveće, a oko njega povrće i cvijeće.
Izvrsno! Našli ste jednostavno i originalno rješenje. Odlučili ste da treba podići plodni sloj na mjestima gdje je to potrebno i povećati ga do pola metra. Korijenju će na takvome brežuljku biti toplo i ugodno. Izraslo drveće će dalje napraviti sve što treba. Drveće svake jeseni odbacuje lišće. Ono će trunuti i povećavati plodni sloj.
Izvrsno! Kao da ste pritisnuli okidač i uključili biološki organizam
koji se sam oblikuje.
Znao sam da Anastazija predstavlja rješenje što ga je ona našla, iako se pravi kao da smo ga mi našli, a ona ga odgonetnula. Zbog toga se nisam nimalo osjećao poniženim. Obradovalo me Anastazijino rješenje. Ono je bilo jednostavno, izvanredno i nije tražilo velika sredstva …”
“ … Majka i sin stajali su jedno nasuprot drugome. Činilo mi se kao da to dva velika svećenika Svemira stoje jedno nasuprot drugome i započet će borbu. Bit će to borba razuma i mogućnosti čovjeka. O, Bože, kako li je lijepa Anastazija! Kako je zbog svojih sposobnosti i mišljenja tajanstvena i neobična ta žena, žena što mi je postala najbližom! Niti jedan,
niti dva života neće biti dosta da otkriješ tko je ona. Sin je licem malo nalik Anastaziji, lijep je i stasit, no pomalo nepromišljen, zapravo previše samouvjeren. Zašto se suprotstavlja? Uz to još u mojoj prisutnosti? Sâm je rekao da Anastazijine sposobnosti nadilaze njegove. Sigurno je ponosan i odlučan, iako pomalo nepromišljen. Ja sam ipak svim srcem bio za Volodju. Želio sam da pobijedi u neizvjesnome natjecanju što je upravo počelo.
– To nije običan humak – progovorio je Volodja.
– Što je to onda? – blago podrugljivo, uz osmijeh, upitala je Anastazija.
– Pa kako objasniti …
Volodja je započeo polako i razvučeno izgovarati riječi kao da želi smisliti nešto pametno, pričajući o tome humku. Iznenada je progovorio:
– To je kupatilo, mama.
Trgnuo sam se na neočekivano besmislene riječi sina. Ne znam ni sam zašto, smireno sam progovorio, potvrdivši njegove riječi:
– Da, to je normalno suvremeno kupatilo, veoma potrebno na imanju. Bez kupatila se ne možeš okupati, ni koristiti saunu. – Nastojao sam na sve moguće načine dati Volodji na vremenu da se izvuče iz situacije i nešto smisli. Bilo bi bolje da je rekao da humak služi za skijanje zimi. Baš je nepromišljen. – U kupatilu se još može spavati dok se ne napravi
kuća – nastavio sam sa svojom primjedbom. Više nisam znao što reći pa sam zašutio.
– Čudno. Glineni humak me ne podsjeća na kupatilo. Ne vidim ni ulaz u to kupatilo – primijetila je Anastazija.
Gotovo je, riješio sam. Izvalio je nezgodno sin, usred razgovora o kupatilu. Izgubio je. Nije više moglo biti riječi ni o kakvoj borbi svećenika. No Volodja je usprkos svemu nastavio:
– Mama, to je reprodukcija. Ona predstavlja humak, koji bi trebao biti od gline. Mi smo ga napravili od pijeska. Pijesak se rasipa i stoga je teško pokazati ulaz. – Volodja je i dalje govorio smireno. Razvidno je o nečemu napregnuto mislio. Najednom mu je lice zasjalo. Nastavio je govoriti, promijenivši ton. Govorio je jasno i samouvjereno: – Kad iskoristimo
glinu, evo tu, sa strane umjetnoga jezera, bit će mali ulaz u ovalnu prostoriju s kupolom. Promjer ovalne prostorije je dva ili tri metra. Visina je dva metra i trideset centimetara. Zidovi zgrade mogu biti metar debeli. U zidovima se nalaze kanali za ispuštanje dima i vrućega zraka. Oni se ujedinjuju u jedan veliki kanal, koji će se potom moći začepiti.
Uz rubove ovalne prostorije može se posložiti kamenje. U sredini će gorjeti plamen.
Unutarnji zidovi prostorije će se grijati. Promatrajući sa strane jezera, moći će se uživati u pogledu na vatru, a moći će se i zatvoriti ulaz ako nas vatra ne zanima. Nakon što se zidovi ugriju, a vatra ugasi, u prostoriju će se moći ući. Grijat će nas toplina sa svih strana, odozgo i odozdo. Glina će isijavati za čovjeka vrlo korisnu i blagotovornu toplinu.
– Da, naravno, to je veoma korisna toplina – progovorila je Anastazija, ostavljajući dojam da razmišlja – osobito ako se tu stavi posuda s ekstraktom ljekovitih trava. Svemir još ne poznaje takvo kupatilo i o njemu još nije bilo nikakvih informacija. Znači da informaciju niste mogli dobiti nego ste je pustili u Svemir, i sada …
Promatrao sam hrpicu zemlje na reprodukciji imanja. Zamišljao sam kako kupatilo okružuju gredice s cvjetnjakom, ružama, tu je i obala lijepoga jezera. Od prizora mi se tijelom doista počela širiti ugodna toplina.
Intuitivno sam shvaćao da je Volodja smislio nešto što još ne postoji. Zbog toga sam bio neobično sretan. Kao da su se radovali i tijelo i duša …”
PLAMENA PTICA
„Probudio sam se u jedanaest sati. Vjerojatno sam tako dugo spavao jer sam se dva dana uzastopce mentalno naprezao. Čim sam se probudio, odmah sam htio vidjeti sina i porazgovarati s njim o kupatilu. Htio sam mu reći da to nije obično kupatilo nego multifunkcionalni objekt. On može poslužiti kao kamin na otvorenome, uz kojega se može lijepo provesti
vrijeme s prijateljima ili obitelji. U njemu se još može i sušiti odjeća, kao i gljive i štošta drugo. Može se peći kruh i pripremiti ukusna hrana. Napokon, on može poslužiti i za liječenje. Može nam grijati tijelo svojom neobičnom toplinom. Razmišljao sam i pošao prema tome mjestu na obali jezera, gdje se nalazila reprodukcija imanja. Izišao sam iz grmova i
ugledao sljedeći prizor.
Pokraj reprodukcije imanja ležala je iznemogla vučica. Šape su joj bile uprljane od gline. Na oko dva metra od vučice, u nevelikoj je jami medvjedica tupkala na mjestu i gazila glinu. Volodja je stajao na koljenima. Usavršavao je dlanovima ono što je na obali jezera napravio od gline … Napravio … Ne, to nije prava riječ. To ne možeš nazvati kupatilom.
Prišao sam bliže. Nije me čak bilo strah ni medvjedice, ni vučice.
Objekt što ga je napravio Volodja u sredini je podsjećao na glavu i trup neke neobične ptice. Na dnu je imala neveliki otvor. On je predstavljao ulaz u unutrašnju sobu. Od srednjega dijela objekta, nalik na neobičnu pticu, granala su se dva krila u okolni prostor. Pod jednim krilom sjedili su muškarac i žena. Podsjećali su na Anastaziju i mene. U sredini
se igrala mala djevojčica. Bio je oblačan dan. Sunce je čas jako zasjalo, čas se sakrilo iza oblaka. Igra sjene stvarala je dojam žive ptice što će poletjeti čim u nju kroči čovjek …“
LJUDI PRVE ZEMALJSKE CIVILIZACIJE
„ … Išao sam za Anastazijom, znajući da se ona neće pretvarati pred sinom i da ga neće samo tako pohvaliti. Štoviše, može ga i kritizirati. Ali ja neću kritizirati. Čvrsto sam odlučio da treba pronaći nekakve riječi da bih ga ohrabrio i pohvalio za njegov trud.
Malo sam zaostao za Anastazijom. Izišao sam iz tajge, ugledavši kako ona stoji pokraj cedra i izdaleka pažljivo promatra ono što se događalo na obali. Na pjeskovitoj obali jezera u tajgi, okruženoga stoljetnim cedrovim drvećem, Volodja je stvarao neki neshvatljiv uređaj. To je bio običan kvadrat odnosno pravokutnik, okružen zemljanim nasipom. Stijenke su mu bile od gline. Kutovi stijenki su bili bijele boje. Bili su viši od onih sa strane. S krajnje strane, unutar kvadrata, nalazilo se umjetno jezero. Pokraj njega je bila jedinstvena ptica. U središtu kvadrata, u pijesku, sjedila je Nastenjka. To je bilo sve. Shvatio sam da Anastazija neće pohvaliti Volodju. Jer nema zašto. On je pticu napravio ranije, a zemljani
nasip on nije uopće smislio. Kuću i objekte okućnice on ili nije uspio napraviti, ili nije znao gdje ih smjestiti. Kvadrat je, doduše, bio malo čudnovat. Okrenuo sam se prema Anastaziji i rekao:
– Volodja, zapravo, i nije uspio ništa posebno napraviti. Kad je tako, znači da se i nema što kritizirati.
Anastazija mi nije odgovorila. Čak mi se nije ni okrenula. Pažljivo je promatrala kvadrat, kao da je bila odsutna.
Pošao sam u smjeru kvadrata, oko kojega se sin naprezao. No desilo se nešto neshvatljivo. Nisam se ni približio reprodukciji imanja kadli sam se zaustavio. Nisam imao snage nastaviti dalje. Izgledalo je da se okolno prostranstvo najednom preobrazilo. Izvana je bilo isto, ali osjećaji … Okolni je prostor bio obavijen neizmjerno ugodnim osjećajima.
Kao da su mi bili poznati, ili su došli iz drugoga života. Grijali su me iznutra. Bojao sam se pomaknuti da ne nestanu. Samo sam stajao I gledao prema kutu kvadrata, prema kutu, što je imao oblik bijele kuće s prozorčićem i vratima.
Došao sam k sebi kad sam čuo Anastazijin glas. Prišla mi je. Obratila se Volodji. On je stajao na koljenima i poravnavao rukama neravnine na izvanjskome zidu.
– Sine, mogu li te zamoliti?
Učinilo mi se da je Anastazija uznemirena.
Volodja je ustao. Prišao je Anastaziji. Blago joj se naklonio i odgovorio:-
Mama, sa zadovoljstvom ću te poslušati.
– Jesi li našao novo određenje pojma dom?
– Mama, trudio sam se pronaći ga. Došao sam do zaključka da čovjek treba graditi dom i za sebe, i za svoj hektar zemlje. Tada će oni biti nerazdvojni i predstavljat će jednu cjelinu u svome prostranstvu.
– Volodja, reci nešto o svojoj reprodukciji imanja, o tome kakva mu je funkcija. Ispričaj sve u detalje.
– Dobro, mama, ispričat će.
Sin je započeo priču. Od njegovih su riječi gotovo oživjele simboličke oznake neobičnoga imanja na rodnoj zemlji.
– Mama, evo ulaza – Volodja je pokazao na otvor u zidu. – On nije sa strane ceste nego šume.
– Želiš reći da je to ulaz na područje imanja na rodnoj zemlji – pojasnila je Anastazija.
– Cijelo imanje na rodnoj zemlji predstavlja dom – odgovorio je Volodja. – Stoga sam ga i nazvao ulazom u dom. Čovjek treba obrisati noge pred ulazom ako su prljave. Ako su čiste, to treba učiniti mentalno.
Evo ovaj zid – Volodja je pokazao na staklenik uz rub imanja na hektaru zemlje. – To je živi zid kuće. Njezin glavni dio predstavlja privremeni objekt. Namjena će mu biti da što brže utječe na stvaranje plodnoga sloja. Tata je htio da to bude brže. Na zemljišni će sloj utjecati crvi. Biljke, koje će unutra rasti imat će potrebnu toplinu i bit će radosne. To je glineni zid, što ga griju zrake sunca, koje prolaze odozgo kroz staklo odnosno prozirnu membranu, o kojoj je govorio tata. Danju će se glineni zid puniti toplinom, a noću, kad je hladnije, davat će toplinu svemu što raste unutra.
Unutar toga zida se nalaze sobe. Tu će se čuvati različite stvari i pribor za vrt. Mama, u ovoj prostoriji – Volodja je pokazao na ovalni dio, uz rubove imanja. – Zimi se tu može spavati i jesti.
Dalje se nalazi mjesto za drva. Uz ugao živoga zida uz šumu, nalaze se različite domaće životinje: kokoši, labudovi, koza, konj, jež, paunovi i golubovi. Iz njihove nastambe vode dva izlaza, jedan prema šumi, drugi prema prostoru kuće. Tata kaže da on mora često odlaziti pa nema tko paziti na životinje. On smatra da čovjek ne bi trebao imati životinje ako
im ne može posvetiti dostojnu pažnju i redovito ih hraniti. Ja ipak mislim da životinja ne bi trebala ovisiti o tome da joj čovjek daje hranu. To ponižava životinju. Čovjek treba stvoriti za životinje, koje su ga privukle, udobno mjesto življenja, da bi se one mogle samostalno hraniti, a čovjeku doći onda kad mu bude potrebno. Uokolo čistine, našega doma, ima
mnogo životinja. Mi ih ne moramo hraniti. Naprotiv, one nam mogu sa zadovoljstvom donositi hranu. Mislim da se takvi uvjeti mogu stvoriti za životinje i na imanju na rodnoj zemlji, osobito ako je ono pokraj šume.
– Moguće – zamišljeno je progovorila Anastazija pa nastavila postavljati sinu pitanja: – Volodja, sa strane ceste, u kutovima su razmještene dvije male kuće s nevelikim prozorima. Za što one služe?
– Mama, projekt sam radio za tatu. Znam da tatu najljepše uspomene na djetinjstvo vežu za vrijeme kad je on živio kao mali dječak kod svoga djeda i bake, u bijeloj glinenoj kućici, prekrivenoj slamom. Ja sam podigao zidove ove seljačke kućice. Mislim da će biti vrlo lijepo budu li na tatinome imanju i drugi elementi, što ga vežu za ugodne uspomene
iz njegova života.
Brzo sam se okrenuo prema bijelome zdanju. Promatrao sam ga. Prepoznao sam kućicu iz djetinjstva. Prisjetio sam se izblijedjele ukrajinske kućice, prekrivene slamom, s prozorčićem i vratima i starom klupom u njezinoj blizini. Htio sam pojuriti k sinu, zagrliti ga. Ponovno su me obuzeli ugodni osjećaji. Nisam se mogao pomaknuti, tek prozboriti riječi:
– Hvala, sine. Sve je veoma slično – i prozorčić, klupa, vrata.
– Tata, vrata tvoje male kuće iz djetinjstva se otvaraju. Otvoriš li ih, odmah si na ulazu u natkriveni, rubni dio svoga imanja. Put vodi dalje kamo hoćeš.
Tata, razmjestio sam još i raznovrsne biljke u prostoru imanja. One predstavljaju različite znakove.
U stakleniku, tata, možeš uzgajati sve što voliš jesti u proljeće i ljeto. Osim tvoga voljenoga povrća i voća, bit će vrlo dobro da napraviš gredice, udaljene jedne od drugih najmanje jedanaest metara, promjera od najmanje devedeset centimetara. Na tim površinama posadi mladice raznovrsnih biljaka, naprimjer, ribiza, maline. Sa svake bi strane bilo
dobro posaditi neveliku sadnicu cedra i travu, cvijeće, doneseno iz tajge.
Poželjno bi ih bilo donijeti iz središnjih, a ne iz rubnih dijelova tajge.
– Volodja, to će ljudima biti veoma teško. Meni neće. Želio bih da to bude dostupno i mnogima drugima, koji grade imanje na rodnoj zemlji. Mnogi od njih ne mogu posaditi biljke iz dubine sibirske tajge.
U tajgi nema ceste. Nemoguće je koristiti prometala. Ne možeš mnogo toga ponijeti sa sobom. Potom te očekuje još dugotrajno putovanje. Za sve je to potrebno dosta novca. Tako da bi biljke, dovezene iz Sibira bile znatno skuplje od onih iz rasadnika, što se prodaju neposredno iz rasadnika ili iz obližnjega uzgajališta. Znaš, ima takva uzrečica: “Skuplja dara nego maslo.” Uz to, objasni zašto uzimati biljke iz dubine tajge, kad ih možemo naći u mjesnoj šumi ili u obližnjemu rasadniku?
– Tata, ali bit će različitih biljaka. Sâm si rekao da se, naprimjer, znatno razlikuju mliječne gljive, koje ovdje rastu i mogu se jesti sirove, od istih takvih gljiva u području što ga nazivaš središnjim pojasom Rusije. Brusnica se također razlikuje. Razlikuju se i plodovi ribiza, maline. Tata, u svojim si knjigama i sâm pisao o tome da to spominju i znanstvenici,
naprimjer, akademik Pallas.
– Volodja, reci, je li razlika u okusu jedini razlog, zbog kojega ove gredice s povrtnjacima treba posaditi proizvodima iz dubine tajge?
– Ne, tata, nije. Biljke iz tajge ne mogu primiti antirazumsku informaciju svijeta, u kojemu moraš živjeti. Biljke, posađene uz rub zemljišta, neće propustiti takvu informaciju na imanje. Mjesne biljke, koje dijeliš po pojasevima, u velikoj su se mjeri naučile na takvu informaciju i propuštaju je. Najviše je propuštaju biljke, koje ne daju sjeme.
– Čuo sam za njih. Nazivaju se genetski modificiranima.
– Tata, važno je da su uz rub tvoga imanja biljke, koje neće propuštati za tebe nepotrebnu, agresivnu informaciju u trenutku kad te ono prenese na drugo mjesto.
Nisam odmah shvatio što je sin rekao. Upitao sam ga:
– Na kakvo to drugo mjesto? Na koji te način imanje može nekamo prenijeti?
Volodja nije uspio odgovoriti. Teško prikrivajući nemir, progovorila je Anastazija:
– Sine, vrlo si dobro zamislio. Veoma je važno zadržati pozitivne osjećaje na imanju. Kao i to da brisanjem nogu ne unosiš na njega negativnosti.“
